Edin Džeko, čovjek koji nas uči da prosječnost ne vodi pobjedi

„Nacionalni heroj, čak i bez postignutih golova. Sin Bosne koji se uzdigao iz ruševina svoje domovine da osvoji svijet. Rođeni borac koji je nadjačao sve prepreke, kamo god je otišao. Skromni šampion. Uzor kako na terenu, tako i izvan njega. Hvala Edine, volimo te.”

Ovim se riječima Miron Muslić, Bišćanin i trener Schalkea, oprostio od broja 11 u reprezentaciji Bosne i Hercegovine, Dijamanta i uzora dječacima od Une do Drine, od Save do mora, od Klagenfurta do St. Louisa, od Minhena do Toronta.

Edin Džeko rođen je 17. marta 1986. godine u Sarajevu, gdje je karijeru započeo u FK Željezničaru, a potom nosio dresove Wolfsburga, Manchester Cityja, Rome, Intera, Fenerbahčea, Fiorentine i Schalkea. Za reprezentaciju Bosne i Hercegovine odigrao je 151 utakmicu i postao apsolutni rekorder po broju golova za nacionalni tim.

Država Bosna i Hercegovina oduvijek je imala ljude po kojima su je prepoznavali, one koji su ponosno isticali odakle dolaze i čije pasoše i boje nose. Ipak, ako danas pitate za najveći živi brend, većina će se složiti oko jednog imena – Edin Džeko, kako zbog sportske slave stečene na terenu tako i zbog nesebičnog humanitarnog rada na brojnim projektima, u kojem je često učestvovao sa suprugom Amrom. Kao ambasador UNICEF-a, prijatelj POMOZI.BA, Roditeljske kuće, Udruženja Srce za djecu, brojnih akcija za socijalno ugrožene i – vrlo izvjesno, po bosanskom običaju da lijeva ne vidi što desna daje – brojnih drugih, prezime Džeko više nije samo ono na dresu, nego i simbol osjećaja za zajednicu i njene ugrožene članove.

Ali, Edin Džeko će među poratnom generacijom – onom koja je rasla uz televizijske prenose iz Haga, uz hapšenja ratnih zločinaca u porušenoj zemlji – ostati upamćen zato što je postao vrhunski sportista, prvo ime nezavisne Bosne i Hercegovine.

Uz njega se za Bosnu i Hercegovinu prvi put čulo ne samo u pozitivnom, nego i u izvanrednom tonu. Kada je 2009. godine Wolfsburg osvojio titulu prvaka Njemačke, Džeko je razdragano trčao sa zastavom Bosne i Hercegovine po Volkswagen Areni. Zastavu je stavio i na pehar dodijeljen Manchester Cityju za titulu prvaka Engleske 2012. godine, za koju je, naravno, uveliko zaslužan. Njegov patriotski, zmajevski duh u kojem je rastao, a koji nisu uspjele ugasiti granate, dolazio je do izražaja godinama kasnije, po okončanju opsade njegovog grada i agresije nad njegovom zemljom.

Od dječaka iz ruševina, kako ga nazva Muslić, zaista je postao simbol jednog otpora, pa i žilavosti ljudske zajednice kojoj je bio namijenjen nestanak. Rasli smo uz Džeku i Bosna je rasla uz Džeku. Da li ga je više oblikovala granata koja mu je pala u neposrednoj blizini, a o kojoj je govorio kasnije, tunel koji su ručno iskopali njegovi sugrađani, nedostatak hrane i slatkiša u djetinjstvu ili pjesme koje su izlazile iz grada pod opsadom – ostat će zagonetka. Ipak, ono što je sigurno jeste da su grad Sarajevo i država Bosna i Hercegovina odgojili jedno veliko sportsko, patriotsko srce, a da sve što je prošao nije pomutilo dobro i loše u njegovom shvatanju, pa tako nikad nije imao nikakav eksces mržnje, neprikladni komentar ili osudu. Bio je i ostao sportska, ljudska, bosanska veličina.

Naučio nas je da svijet poštuje samo snagu: onog ko je jak i izdržljiv, ko je najbolji u onome što radi, ko ima odgovornost prema zajednici, ko je uspravne kičme, bogat i materijalno i duhovno, i ko nema dilemu koju zastavu stavlja na osvojeni pehar. Upravo ta izvrsnost je njegov primjer za sve nas, a naročito za mlade: prosjek nikad nije i neće napraviti ništa veliko. S prosjekom se možda lakše zaspi, ali je san kratkog daha.

U sveopćoj monotoniji završavanja fakulteta – samo da se uglavi u državnu službu, guranja iz dana u dan, manjka čitanja, izostanka dodatnog usavršavanja, života od danas do sutra, ispijanja dvocifrenog broja kafa u danu... Edin je tu da nas sve podsjeti da mi, iz Bosne, nismo za prosjek. Da jesmo, nikad na nas ne bi pala najteža iskušenja ljudske vrste.

Edin Džeko, jedan od nas, primjer je kakav bosanski čovjek treba biti. Uspješan, porodičan, dobar prema najbližima, na raspolaganju zajednici. Veliki uspjeh ga nije pokvario, a travnjak Bilinog polja, kojem su se mnoge zvijezde iščuđavale, bio mu je najdraži.

Na kraju, hvala ti Edine Džeko. Hvala ti što si primjer i Kerimu i Esmiru i Erminu. Hvala ti što nas podsjećaš da možemo (i moramo) više od prosjeka.