Umro je kao kukavica, za razliku od pukovnika Armije RBiH Avde Palića

Genocidni zločinac Ratko Mladić je mrtav.

Umro je iza rešetaka, bolestan, na izdržavanju doživotne kazne u Haagu. Osudio ga je Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju po deset zbirnih tačaka: za genocid, progon, istrebljenje, ubistvo, deportaciju, nehumana djela, terorisanje, protivpravne napade na civile i uzimanje talaca. Bio je komandant zadužen za organizaciju i izvršenje genocida u Srebrenici, prvog pravno utvrđenog genocida u Evropi nakon holokausta, i tvorac opsade Sarajeva, najduže opsade jednog glavnog grada u modernoj historiji.

Umro je iza rešetaka zato što je rukovodio ubijanjem, mučenjem i protjerivanjem desetina hiljada djece, žena, staraca i ratnih zarobljenika. Činio je to jer je, poput svojih političkih gospodara u Beogradu, sanjao Bosnu i Hercegovinu očišćenu od većinskog bošnjačkog stanovništva i pripojenu tvorevini koju su nazivali „Velikom Srbijom".

Umro je kao kukavica. Tokom rata u Bosni pripadnici Armije Republike Bosne i Hercegovine umalo su ga zarobili na terenu kod Bužima. Ranjen i smeten raspadom srpskih nacionalističkih linija, pobjegao je sa svojim pratiocima. Svoje ljude napustio je tako brzo da je za sobom ostavio hrpu ličnih stvari, među njima i navodno „kultnu" oficirsku kapu.

Umro je kao kukavica, za razliku od pukovnika Avde Palića, komandanta odbrane žepske enklave, zaštićene zone UN-a u istočnoj Bosni. Nakon 40 mjeseci pod opsadom Mladićevih snaga, kada je u julu 1995. Palić shvatio da će Žepa pasti u ruke takozvane „Vojske Republike Srpske", samo nekoliko dana prije nego što će i Srebrenica, druga zaštićena zona UN-a, biti pregažena, i kada mu je bilo jasno da međunarodna pomoć neće doći, osigurao je evakuaciju gotovo cjelokupnog civilnog stanovništva, a potom i svojih vojnika. Zatim se, kao dio dogovora o sigurnosti evakuiranih, predao Mladićevim snagama.

Sačuvan je snimak njegove predaje. Okružen bespomoćnim mirovnjacima UN-a, Palić prilazi zatečenom oficiru VRS-a, pruža mu ruku i sa osmijehom kaže: „Ja sam taj Avdo kojeg tražite." Ubijen je nekoliko dana kasnije, a njegovi posmrtni ostaci pouzdano su identificirani tek 2009. godine.

Ratko Mladić je umro kao kukavica – za razliku od Aide Buturović, bibliotekarke Nacionalne i univerzitetske biblioteke Bosne i Hercegovine u Sarajevu. Kada je 25. augusta 1992. Mladić naredio svojim snagama da zapaljivim granatama unište habsburšku Vijećnicu i osmanski Orijentalni institut, u kojima su čuvane stotine hiljada neprocjenjivih knjiga, novina, rukopisa i arhivske građe još iz bosanskog srednjeg vijeka, Aida i njene kolege utrčali su u plamen da spasu zapise o historiji svoje zemlje i o stoljećima njenog međureligijskog života. Cijelu su noć ulazili u taj pakao i izlazili iz njega, i uspjeli spasiti gotovo četvrtinu fonda Nacionalne biblioteke. Nekoliko sati kasnije, na putu kući, pogodila ju je jedna od stotina granata VRS-a koje su tog dana pale na grad.

Mladić je umro kao kukavica. Napustio je vlastitu porodicu da bi se potpunije posvetio uništavanju tuđih. Kada se njegova kćerka Ana zaljubila u srbijanskog ljekara „zgroženog onim što se dešavalo u Bosni", njen partner ju je nagovarao da se odrekne oca ratnog zločinca i njegove politike. Ana je 24. marta 1994. sebi oduzela život očevim službenim pištoljem. Imala je 23 godine. Mladić je, kažu, bio slomljen njenom smrću – a utjehu je tražio u ubijanju hiljada drugih roditelja i njihove djece širom Bosne, još gotovo dvije godine.

Mladić je umro kao kukavica. Nakon što je Dejtonski mirovni sporazum, uz posredovanje Sjedinjenih Država, osigurao ponovno uključivanje samoproglašene Republike Srpske u poslijeratnu bosansku državu, u statusu „entiteta" – uprkos Mladićevim nastojanjima da te teritorije prikalemi na Srbiju sistematskim seksualnim nasiljem, i nad djecom, masovnim pogubljenjima, i nad dojenčadi, logorima, mučenjem i uništavanjem svih ostataka bošnjačkog života i kulture na sjeveru i istoku Bosne – on je pobjegao. Šesnaest godina se skrivao od rupe do rupe, zaštićen dijelovima srbijanskog sigurnosnog aparata. Sve dok u maju 2011. nije konačno uhapšen u jednom selu na sjeveroistoku Srbije, bližem Rumuniji nego Bosni. Na fotografijama objavljenim nakon hapšenja Mladić djeluje zbunjeno, kao smeteni starac, daleko od razmetljivog ratnog gospodara iz devedesetih.

Mladić je umro kao kukavica, kao što i danas njegovi politički potomci žive kao kukavice. Poput režima entiteta RS u Banjoj Luci, koji policijom i tužilaštvom i dalje teroriše bošnjačke stanovnike istočne Bosne i uposlenike Memorijalnog centra Srebrenica. Poput onih koji usred noći pale radnje bošnjačkih povratnika, skrnave njihove vjerske objekte, a potom njihovoj djeci zabranjuju da uče vlastiti jezik, u vlastitoj zemlji.

Ratko Mladić je mrtav, a Bosna i Hercegovina je suverena, međunarodno priznata država čiji je glavni grad, Sarajevo, danas jedna od vodećih svjetskih destinacija – grad festivala, slavlja i života. Mladić je možda posijao smrt i pokolj širom Bosne, ali između dvije trećine i tri četvrtine sve djece školskog uzrasta na području Srebrenice u posljednjih pet godina jesu Bošnjaci.

Mladić je mrtav, a Esmir Bajraktarević, dječak iz Appletona u Wisconsinu, čiji su roditelji pobjegli od srebreničkih strahota, postigao je pobjednički gol i odveo Bosnu i Hercegovinu na njeno drugo svjetsko prvenstvo. Uspjeh te reprezentacije pokrenuo je mjesec dana dug nogometni praznik među Bosancima na svim krajevima svijeta i proširio sliku o narodu i zemlji koje ne određuje njihova patnja, nego njihova radost i humor.

Tekst je izvorno objavljen na engleskom jeziku u New Lines Magazine.