Islam i socijalizam: Jesu li imućni ljudi zli?

Prije nekoliko dana, Stephen Walt, brilijantni stručnjak za međunarodne odnose, profesor na Harvardu (što ništa ne bi značilo da prva apozicija ne stoji), kazao je, gostujući u podcastu kod Tuckera Carlsona, da se mentalitet imućnih ljudi u Americi promijenio. Za razliku od ranijih generacija, kada su bogataši trošili dio imetka na potrebe zajednice, aktuelni bilioneri ne osjećaju takvu potrebu, već se vode neoliberalnim načelom: moj novac je moj novac.

Kada je Walt kazao da današnjim ekonomskim elitama u SAD nedostaje nešto što su ranije imale, Carlson je brže-bolje iskoristio priliku i ubacio: “Nedostaje im kršćanstvo.” Profesor Walt je kazao da ne misli da je samo to - iako jeste i to - već da je tu u igri bilo više faktora.

Walt veli da su u prvoj polovini 20. stoljeća, najbogatiji ljudi u Americi bili svjesni da može doći do revolucije, kakve su se dešavale po Evropi, ako položaj nižih ekonomskih slojeva bude nepodnošljiv. To bi, na kraju značilo, da najbogatiji, ako budu isuviše sebični, mogu lako ostati posve bez imetka. Dakle, ulagali su u zajednicu vođeni vlastitim interesom, ali su ga shvatili mnogo sofisticiranije nego današnji milijarderi.

Nadalje, kako kaže Walt, vlast je, u vrijeme Franklina D. Roosevelta, u jednom trenutku odlučila da stvari neće prepustiti slučaju, niti dobroj volji najbogatijih, pa je bitno intervenisala u ekonomiju. Ne naravno u mjeri, u kojoj je to činio Sovjetski savez, ali nije pratila neoliberalnu doktrinu i pustila da, na ekonomskom polju, najjači zlostavljaju sve ostale. 

Tako i gradonačelnik New Yorka Zohran Mamdani, odbacujući kritike da “socijalizam” nije u američkom duhu, kaže da on svoju tradiciju crpi iz historije Demokratske stranke, čije su legendarne figure poput spomenutog Rooseveltea ili najslavnijeg gradonačelnika New Yorka, socijaliste Fiorella La Guardie radili manje-više isto ono što Mamdani želi. 

Spomenuti Tucker Carlson, koji je na desnici, ne voli Demokratu Franklina Roosevelta, pa umjesto njega više voli govoriti o njegovom daljem rođaku, Republikancu, Theodoreu Rooseveltu koji je, kao predsjednik, također u jednom trenutku uvidio da neobuzdana moć najvećih posjednika uništava male poduzetnike i prijeti da ugrozi integritet američkog društva, te je državnom intervencijom slomio korporativne monopole. Njegova tzv. antitrust legislativa pretvorila je američku vladu iz nijemog posmatrača u aktivnog regulatora ekonomije, što mu je priskrbilo nadimak Trustbuster.

Danas su ti zakoni zastarjeli, te ne mogu odgovoriti na potrebe društva, zbog čega sve više ljudi u američkom političkom životu, kako na desnoj tako i na lijevoj strani spektra, zahtijeva da se novi, učinkoviti zakoni,  kako bi se, kroz intervenciju države, sanirala šteta nastala nakon nekoliko decenija implementacije neoliberalne doktrine, koja je gledala da olakša život milijarderima.

To neće biti lako ni jednostavno, što se vidjelo kada je Trump pokušao uvesti carine zemljama diljem svijeta. Međutim, opće je mjesto da je privatizacijom i radikalnim outsourcingom Amerika potkopala svoju industrijsku bazu, zbog čega je, kako je pojasnio Michael Brenes, pokvarila i svoju “ratnu mašinu”. 

SAD su, naime, nekada imale 3,2 miliona zaposlenih u vojnoj industriji, a danas tri puta manje. Također, američka vojna industrija proizvodi visokosofisticirano oružje, ali ne i primitivnu municiju. Posljedica je, veli Bernes, da je Ukrajina za šest mjeseci spržila zalihe projektila za Javeline i Stingere, a američkoj vojnoj industriji su bile potrebne godine da ih proizvede.

U Drugom svjetskom ratu i decenijama koje su uslijedile, američka vlada je kontrolisala vojnu industriju, kako kroz koordinaciju sa privatnim kompanijama, tako i kroz tzv. GOCO aranžman (Government-Owned, Contractor-Operated), gdje je država bila vlasnik kompanija, a njima su upravljali unajmljeni privatnici. Danas je, nakon što su ti stari modeli dezintegrisani uime “oslobođenja ekonomije”, stanje takvo da više nije novost da je američka vojska nema dovoljno municije za svoje potrebe.

Prema tome, riješiti aktuelne probleme kroz intervenciju države u ekonomiju neće biti lako, ali to je primarni interes, kako najvećeg broja građana u SAD, tako i same države, u čemu se sve više slažu i lijevi i desni.

Jedan od neočekivanih razvoja u Americi jeste i to što su, među vodećim nosiocima ljevičarskog pokreta, muslimani, poput spomenutog Mamdanija, lijevog liberala Abdula El-Zayeda ili neomarksiste Hasana Pikera, koji o stanju u američkom društvu govori oslanjajući se na pojmove kao što su “proizvodni odnosi”, “sredstva za proizvodnju”, “radnička klasa”, itd. 

Istovremeno, Mamdani i El-Sayed su transparentni vjernici, muslimani. El-Sayed je čak, prije nekoliko dana, gostujući na Fox Newsu branio pravo muslimana u Americi da se, kao pojedinci, pridržavaju šerijata, jer isto to čine i mnogi kršćani, koji vjeruju u tzv. kanonsko pravo (canon law). Ni jedni ni drugi, veli El-Sayed, nemaju pravo nametati drugima šerijat ili kršćanske zakone, niti će država to raditi, ali svako, kao individua, ima pravo da na sebi primjenjuje ono u šta vjeruje da je ispravno. 

(Npr. problem može predstavljati neko poput pastora Joela Webbona, koji ne krije da namjerava doći na vlast, kako bi crkvene zakone pretvorio u državne, tj. kažnjavao blasfemiju, prevaru, hinduistričke statue u Houstonu, itd. Ili možda nije ni on problem, jer to što želi doći na vlast ne znači da će i doći. Drugim riječima, problem bi bio kad bi on došao na vlast i počeo uvoditi ove zakone, a nije ni blizu.)

U istom intervjuu El-Sayed je kazao da svi Amerikanci zaslužuju zdravstveno osiguranje, te da je, umjesto da se troše trilioni na besmislene intervencije poput trenutnog rata u Iranu, potrebno ulagati u SAD. Također, kako je dodao, potrebno je oporezovati milijardere. Kad ga je voditelj Jesse Waters ukorio, kazavši: “Nemaš pravo da upravljaš mojim novcem”, El-Sayed ga je podsjetio da ne misli na njega, jer Waters nije milijarder (već samo radi za milijardere). Dakle, cilj nije oporezovati obične ljude, čak ne ni milionere, već samo ekstremno bogate, koji će to ostati i nakon što plate nešto viši porez.

Vidimo na djelu, dakle, sinergiju islama i demokratskog socijalizma, što zvuči čudno našem uhu, jer mi smo, oslanjajući se samo na sopstveno iskustvo, oduvijek shvatali islam i socijalizam kao oprečne stvari. Ta banalna logika kaže: socijalizam je komunizam, a komunizam je ateizam, dakle socijalizam ne može trpiti islam. 

Demokratski socijalizam  (što uopće nije socijalizam u boljševičkom, komunističkom smislu, već neka vrsta autentične socijaldemokratije) ne razmišlja na navedeni način, već polazi od toga da vjera (islam, kao i kršćanstvo) kao lični zakonik i državna intervencija, s ciljem očuvanja društvene kohezije, ne samo da nisu nepomirljivi, već su u evidentnoj harmoniji.

Na koncu, da bismo razumjeli ova podudaranja, ne treba ići dalje od našeg podneblja. Recimo, nedavno je selefija Safet Kuduzović, u jednom predavanju, pojasnio da sa stanovišta islama (po njegovom tumačenju) imetak sam po sebi nije grijeh. Neko, veli, imetkom može zaraditi Džennet, a neko Džehennem. Uz ostalo, on poentira da je siromaštvo dobro za oholog čovjeka, jer nema zla koje neće učiniti, ako ima para.

Jedno od općih mjesta na našoj dogmatskoj ljevici - a ona je nažalost uglavnom takva - jeste da su begovi, po definiciji, nešto loše. 

Da nije tako objasnit će niko drugi do Derviš Sušić, u romanu Tale. Tu glavni junak, piščev alter-ego, pozitivno prikazuje Gazi Husrev-bega kao velikog graditelja, prekoračujući granice dopuštenog koje je postavio srpski nacionalizam pod krinkom marksizma.

Tale ide čak dotle da kaže kako je Husrev-beg da bi gradio morao otimati od osvojenih gradova i varoši, ali “taj način finansiranja i izgradnje gradova traje otkako traju osvajanja”, kaže Sušićev junak.

”Mislite li”, pita on svoje partizanske drugove, “da su one velike zgrade raznih ministarstava po Beogradu nastale od dobrovoljnih priloga buržoazije? Ne, nego od poreza i pljačke.”

Podcrtavajući kako poštuje Husrev-bega, Tale ističe razliku između nekadašnji i sadašnjih begova, koji ništa ne rade za zajednicu. Zvuči kao Stephen Walt, s početka priče.

“Shvatite jednom, drugovi”, kaže Tale, “da između ofanzivnog begovata u usponu turskog carstva u ovim krajevima i današnjeg veleposjedničko-bankovnog-trgovačkog buržuja koji je ko zna kako prišio sebi begovsku titulu, ne bi li se što profitnije eksponirao u njemačko-italijanskoj imperijalnoj grabežnoj pljački osvojenih zemalja, da između takva dva bega postoje razlike i političke i imovinsko-pravne i etičke čak!”

Dakle, Sušić, na svoj način, kaže manje-više isto što i Kuduzović: imetak, sam po sebi, nije grijeh, već je grijeh, koji u konačnici vodi u zlodjelo, jedan sebičan odnos prema njemu, lišen bilo kakvog osjećaja obaveze prema zajednici, prožet prezirom prema slabim i nemoćnim. Nosiocima potonjeg osjećaja, država treba pomoći da se bolje ponašaju, htjeli-ne htjeli.