Kultura nije crveni tepih

Prošao je još jedan Sarajevski filmski festival. I opet je grad tih desetak dana ušao u neku vrstu vanrednog stanja: sjatili su se novinari iz cijele regije, kafane su uz posebna odobrenja radile prekovremeno, dnevni bilteni raznoraznih portala svakodnevno su donosili foto-serijale s onog famoznog crvenog tepiha (koji, usput rečeno, uopće nije posebno crven), komentirajući modne kreacije u kojima su se pojavljivali glumci i glumice, političarke i političari, influenserice i influenseri različitih usmjerenja.

Cijeli taj medijski cirkus i vašar taštine i zagledanja posljednjih desetljeća neumitno prati ovu manifestaciju koja je počela kao umjetnički antiratni protest, a danas je uspješan biznis projekt na kojem mnogi solidno zarade i koji u grad dovede veliki broj ljudi. I već se tu ispunjava njegova društvena funkcija i opravdanje. Međutim, iza sve te parade i dalje se krije veoma bogat program u okviru kojeg se mogu pogledati filmovi koji se inače ne mogu tako jednostavno pronaći. Sve u svemu, iako odavno tako ne djeluje, čak i oni koje zanima samo estetika i umjetnost i koji se gnušaju bjesomučne popularizacije i komercijalizacije mogu na SFF-u steći uvid u međunarodnu filmsku produkciju mimo mainstreama.

Te dane festivala iskoristile su i ovaj put naše poznate filmadžije, prije svih Danis Tanović, da iznesu još jednu oštru kritiku katastrofalne kulturne politike ove vlasti. Tanović je ponovio svoju već ranije izgovaranu tezu da stanje u kulturi da „nikad nije bilo gore“, te je pozvao kulturne djelatnike da se udruže u jednu predizbornu političku akciju i na neki način svoju podršku nekoj stranci uvjetuju izborom budućeg ministra kulture (vidi raniji komentar na našem portalu). Pritom je sasvim jasno da ovdje nije toliko ključno tih nekoliko desetina glasova ljudi iz kulture, koji bi pod tim kondicijama, glasali za neko u njihovim očima povoljno rješenje, nego o utjecaju koji kulturni radnici, naročito filmadžije, nesporno imaju na medije i javnost. 

Primarni problem ne vidim u tome što su mnogi naši pozorišni i filmski umjetnici, uključujući i visokim priznanjima ovjenčanog reditelja, igrali presudnu ulogu u osnivanju Naše stranke, koja u Sarajevu vlada već dugo, a od posljednjih izbora i u Federaciji i na državnoj razini, pa snosi veliki dio odgovornosti upravo za trenutno stanje u kulturi, uostalom i za to što je kormilo predmetnog ministarstva na federalnoj razini predato u ruke osobe i stranke koja, vođena agresivnom mržnjom prema kulturnom Sarajevu, novac dijeli isključivo po etničkim kriterijima, ne obazirući se ni najmanje na relevantnost i domete projekata koje podržava. Nije mi sad u fokusu ni pomalo neprikladan ucjenjivački postupak: dajte nam ministra po našoj volji pa ćemo u javnosti lobirati za vas. Uz malo dobre volje, mogla bi se u tome prepoznati legitimna borba jedne društvene grupe za sprovođenje vlastitih interesa. 

Problem je u nečemu drugom,  u temeljnom nesporazumu s pojmom kulture, kojem su kumovali i naši filmski radnici, premda oni nisu jedini, a moguće ni presudni krivci za tu mizeriju. Naime, kod nas je kultura manje-više poistovjećena s „filmom“, odnosno, bolje rečeno, s jeftinim spektaklom i već spomenutim cirkusom koji se gradi oko filma, dakle, pojednostavljeno rečeno, s onim što se događa na crvenom tepihu ispred Narodnog pozorišta u vrijeme SFF-a. 

U svojoj prethodnoj kolumni pisao sam o skarednom i primitivnom dodikovskom poimanju kulture, prema kojem je kultura ili kafansko veselje ili oružje u vječitom vjerskom i etničkom ratovanju. Gotovo jednako štetno je ono razumijevanje kulturnog života, koje dominira u dijelu naše rediteljsko-glumačke elite i dijelu medija, a u kojem, recimo, jedna srazmjerno siromašna država treba finansirati skupe filmske projekte i festivale, a istovremeno dozvoliti sunovrat izdavaštva i opće pismenosti, ili  pak, da ostanemo u ovom užem segmentu, hladnokrvno ubrzati propast tradicionalnih kino-dvorana koje bi prikazivali art-filmove, te, možda i namjerno, sasjeći reflektiranu i nezavisnu filmskukritiku. (Sjetimo se samo skandala oko zabranjenog kritičkog prikaza filma Koncentriši se, baba od prije nekoliko godina).

Kritička društvena svijest se historijski razvijala iz književne i akademske kritike, te estetičkih rasprava i kritike umjetnosti; izoštravanjem ukusa i logičkog rasuđivanja individualni subjekt je gradio suverenitet i širio slobodu, koja će se kasnije prenijeti i u politički život. U autoritarnim državama polje umjetnosti i kulture je bilo pod posebnim nadzorom jer su vlastodršci znali da umjetnička praksa djelotvornije i, prije svega, trajnije utječe na svijest nego svi politički govori ovoga svijeta. 

Kod nas se danas dogodio sljedeći paradoksalni obrat: politička kritika je uglavnom slobodna dok je estetička kritika nepoželjna. Šta god ko mislio o našem političkom životu: naši političari su ipak, bez izuzetka, sa raznih strana izloženi bespoštednoj kritici, za razliku od naših umjetnika, uključujući naročito filmadžije, koji su svi skupa kreirali jedan semitotalitarni prostor u kojem je nepovoljna kritika umjetničkog djela uglavnom dokinuta, izuzev ako sama nije politički inicirana i usmjerena ili ne predstavlja neki lični obračun. 

Posljedica je pogubna: umjesto da bude „carstvo slobode“ (Friedrich Schiller),sfera filmske ali ne samo filmske umjetnosti, a pogotovo njenih pratećih diskursa, pretvorila se u veliku kaznionicu koju je opisivao francuski filozof i historičar ideja Michel Foucault. U njoj se svi sudionici panoptički budno nadgledaju da ne bi odstupili od pravila i kodeksa, i u njoj istovremeno haraju iskonska neiskrenost, prijetvornost, džinovske sujete i manje-više prigušene omraze.

Nema nikakve sumnje da je film najskuplji od svih umjetnosti, da su ulozi najveći, te da ovdje postoji još izraženija spremnost da se iskontrolira diskurs. Zbog toga su na snazi prešutni sporazumi o nenapadanju i nezamjeranju, pa se govor o filmu (i o ostalim umjetnostima na koje se ta logika prenijela) svodi na revijalni i banalni. Ali hajde da malo diferenciramo i pogledamo to i ovako: loš film znači u zrak bačene milione privatnih sponzora i poreskih obveznika, dok je materijalna šteta od loše knjige ipak puno manja.

Za kraj: da, stanje nikad nije bilo gore (tu je Tanović u pravu), i da: nama svakako trebaju novi ministri (valjda više niko kao Trojka neće dopustiti ovo ponižavanje s trenutnom federalnom ministricom kulture), ali su od toga daleko važnije nove strategije kulturne politike na svim nivoima u kojoj će se uz svrsishodniju zakonsku regulativu, recimo u oblasti sponzorstva, državni resursi ravnomjernije rasporediti, pa da se ne događa opet da filmska industrija pokupi sve, a da ostalim, mnogo značajnijim kulturnim segmentima ostanu mrvice;u kojoj će se, nadalje, smjerati na trajno i sistematično podizanje kulturne produktivnosti, a ne na kratkotrajne pseudospektakle, koji s kulturom nemaju nikakve veze. I u kojoj će se, naposlijetku, pospješiti razvoj gotovo ugaslog estetičko-kritičkog govora. 

U tom kontekstu evo i jednog konkretnog prijedloga za jačanje jednog od filma višestruko relevantnijeg segmenta kulture, a to je kultura knjige: za bosanskohercegovačku kulturu bi puno važnije i relevantnije od snimanja još jednog promašenog filma bila posvećena investicija u jačanje i obnovu biblioteka kao institucija i bibliotečkog fonda širom zemlje, u izgradnju knjižarsko-distributivne mreže u kojoj bi sve objavljene knjige u BiH u kratkom roku bile dostupne u svakom gradu u BiH, te ulaganje u vraćanje kritičke refleksije tako što bi se, recimo, popravilo stanje književnokritičke periodike i drugih časopisa specijaliziranih za estetičku refleksiju. Kultura ne nastaje na crvenom tepihu (ovdje ga, naravno, razumijevamo metaforički) na kojem se zagleda, namiguje, smiješi u kamere i govore besmislice; ona je, prije svega, semiosfera (Lotman), veliki imaginarni prostor u kojem se neprestano proizvode smislovi i značenja, i u kojem se uvijek iznova pokreće proces razumijevanja sebe i svijeta oko i svijeta iznad sebe.