Šta lideri Trojke zaista misle o Denisu Bećiroviću

Predsjednici stranaka Trojke Sabina Ćudić, Elmedin Konaković i Nermin Nikšić javno će, naravno, kazati sve najbolje o aktuelnom bošnjačkom članu Predsjedništva Denisu Bećiroviću. Ali, kada se ugase kamere i zatvore vrata, svako od njih govori šta zaista misli o Bećiroviću i to po njega nisu nimalo povoljne ocjene.

Tako je, recimo, predsjednica Naše stranke, početkom ove godine, kada je po prvi i jedini put podržala Bećirovića kazala da je on “glas koji brani istinu, međunarodno pravo i dostojanstvo države Bosne i Hercegovine i njenih građana”. 

A onda nije odoljela iskušenju, pa je podcrtala da “cijeni skromnost kolege i prijatelja Denisa”. U ovoj ocjeni prisutna je jedna duboko skrivena ironija, koju Sabina Ćudić neće nikad priznati. Ali za Denisa Bećirovića se može kazati sve, ali ne i da je skroman, jer se radi o narcisoidnoj figuri par excellence. Naime, njegova glavna aktivnost jeste pohvalan govor o svom voljenom sebi. 

Skroman čovjek nikada ne bi, povodom sopstvenog sastanka sa podsekretarom u State Departmentu, kazao da se radi o “jednom od najvažnijih sastanaka nekog bh. zvaničnika u zadnje dvije decenije” (uzgred, evidentno se radi o prenapuhanoj ocjeni, jer članovi Predsjedništva su se sastajali sa mnogo bitnijim figurama od podsekretara).

Skroman čovjek ne bi rekao povodom sebe: “Washington cijeni pouzdane partnere”. Skroman čovjek nikada ne bi izrezao sa fotografije s njemačkim ministrom figure svojih kolega iz Predsjedništva, kako bi ispalo da se on sam susreo s tim inozemnim zvaničnikom. Skroman čovjek ne bi, ali narcisoidna figura ne samo da bi, već jeste.

Skroman čovjek nikada ne bi na vlastitom facebook profilu podijelio članak, u kojem ga njegov sahanolizac, Zlatko Lagumdžija, naziva “Liderom”. 

Da je Bećirović skroman, ne bi dopustio Nerkezu Arifhodžiću da objavi članak u kojem ga, kao pravi koljenopriklon, hvali bez mjere i ukusa, nazivajući ga “patriotom na braniku domovine”, “jednim od najuglednijih sinova ove zemlje, koji joj služi na najbolji način”, itd.

Drugim riječima, da je Bećirović zaista skroman, postupio bi u ovom slučaju, kao što je Haris Silajdžić, u vrijeme dok je bio član Predsjedništva, postupio kada su mu sa jedne televizije javili da su im određeni funkcioneri Stranke za BiH, čija imena neću navesti, poslali poemu o njemu da se objavi. Upitan da li da se to objavljuje Silajdžić je kratko kazao: “Ni slučajno.” 

Da se Bećiroviću desilo isto, ne bi postupio isto, jer članci Lagumdžije i Arifhodžića zapravo nisu članci, već ode, himne, poeme u čast Velikog Vođe.

U takvom kontekstu, ocjena Sabine Ćudić da je Bećirović skroman čovjek prepuna je ironije. Ko je poznaje, zna da je Ćudić čak možda htjela poručiti da bi Bećirović trebao biti skroman, jer je bezličan, smušen i zapravo nema liderskih vrlina poput nje. I što je najgore - to je istina.

Sabina Ćudić je, kao ličnost, deset klasa iznad Bećirovića. Možete je ne voljeti, ne slagati se s njome, međutim, ne možete reći da je bezbojna, bezlična, nekarizmatična kao Bećirović.

Međutim, Ćudić je dovoljno pametna da razumije da je Bećirović jedino ime oko kojeg stranke Trojke trenutno mogu ostvariti konsenzus, kao i prije četiri godine, te neće kazati šta zaista misli o njemu. Ona zna dobro da je on jedina šansa da Trojka, pa i Naša stranka kao njen dio, zadrže vlast, te je spremna čak i hvaliti ga, iako o njemu misli sve najgore.

Nakon što je Bećirović, u ljeto prošle godine, kazao da ne vjeruje da će se ponovo kandidirati za člana Predsjedništva, jer “nema želju”, predsjednik Naroda i pravde Elmedin Konaković ga je pozvao da “prevaziđe dileme i ponovo prihvati kandidaturu”, te da se “ne kocka s onim što je izgradio”.

Naravno, Bećirović je već tada znao da će biti kandidat, ali je htio da uvjeri javnost kako nema preveliku želju da ostane u Predsjedništvu, jer, kako kaže jedna izreka, vlast treba dati onome ko ne čezne previše za njome.

Naravno, to što je Bećirović kazao da nema želja ne znači da zaista nije imao želju. Tokom protekle četiri godine na njemu se vidjelo da je želja da bude “predsjednik” potpuno ovladala njime, pa je da bi došao do tog cilja bio spreman sjesti i sa crnim vragom, a kamoli sa Ramom Isakom, Elzinom Pirić, Fuadom Kasumovićem, itd. Čovjek, koji zaista ne gori od želje da bude član Predsjedništva, ne bi se sa Isakom pozdravio na ulici, a kamoli bio kandidat njegove stranke.

Međutim, oprezni Konaković je, čini se, zaključio da je Bećirović zaista u dilemi, pa ga je brže-bolje počeo uvjeravati da se treba kandidovati, znajući da će vladajuća koalicija teško doći do konkurentnog kandidata, koji je prihvatljiv i lijevom (SDP, NS) i desnom glasačkom (NiP, NES, PDA) tijelu.  

Pa ipak, dok ga je hvalio, Konaković je u jednom trenutku otkrio da je nekoliko puta “zavarničilo” između njega i Bećirovića, navodeći izbor Marina Vukoje u Ustavni sud BiH, kao primjer, kada se Bećirović, zabrinut za svoj imidž, distancirao od te teške odluke koju je Konaković hvalio.

To nam otkriva jedno nezadovoljstvo, koje je kod Konakovića, kao i drugih lidera Trojke, mnogo veće nego što su spremni priznati, pa možda i nego što su svjesni sada. Naime, za razliku od čelnika Trojke, koji su morali progutati brojne gorke pilule, Bećirović je pazio prije svega na sebe, te se nije snagom funkcije koju obnaša stavio u odbranu ove vlasti u cjelini. On očekuje od njih sve, a to znači da oni od njega ne očekuju ništa.

On je protekle četiri godine bježao od svih neugodnih tema, uspjevši ono što nije pošlo nijednom članu Predsjedništva prije njega: da tokom cijelog mandata, nema nijedan intervju gdje će mu novinar postaviti neugodna pitanja, ne samo o njegovom radu u Predsjedništvu, već i o Vijeću ministara, Vladi FBiH, itd. 

Svi raniji bošnjački članovi Predsjedništva držani su u javnosti odgovornim za rad vlasti u cjelini, od državne vlade pa do općinskih vijećnika, samo Bećirović nije, što je na kraju dovelo do toga da je sav pritisak otišao prema Konakoviću, Nikšiću i Forti, kasnije Ćudić. Zato ga svi oni mrze, iako to sada neće otkriti, jer im nije u interesu. Ali bit će zanimljivo vidjeti sve te razne nijanse prezira i gađenja, ako nekad otkriju šta su zaista misilili o njemu.

Kada je Bećirović izjavio da ne vjeruje da će se kandidovati, predsjednik SDP-a Nermin Nikšić je objasnio partnerima u koaliciji, koji su ostali zbunjeni, da je “Denis jednostavno takav”, želi da mu svi dođu i mole ga da prihvati kandidaturu i onda će on pristati. 

I to se na kraju i desilo: čelnici Trojke su se okupili i otišli da “mole” Bećirovića i on je, na kraju, “pristao”. Prava farsa. Ali sve oko Bećirovića je farsa.

On zapravo najviše podsjeća na gđu Smith iz Ionescove Ćelave pjevačice, koja priča u frazama iz priručnika za učenje stranih jezika. Sva misaona i jezička produkcija predsjedavajućeg Predsjedništva svodi se na konstatiranje očiglednog, baš kao u Ionescovoj drami. Npr:

Gđa Smith: Gle, devet je sati. (Broji na prste.) Imali smo juhu, ribu, krompir sa slaninom i englesku salatu. Djeca su pila englesku vodu. Dobro smo danas večerali. To je zato što stanujemo u okolici Londona. I što se zovemo Smith.

Uporedite ovo sa Bećirovićevom obraćanjima, u kojima ukazuje na dobro poznate činjenice. Nema razlike. Isto tako, silni “rezultati” našeg predsjedavajućeg Predsjedništva zapravo podsjećaju na onu igru skidanja i obuvanja cipele iz Čekajući Godota, igru koja nema nikakvu krajnju svrhu, osim da simulira neku promjenu i prekrati vrijeme. Živimo u teatru apsurda.