Drugi tip naših stranaka: Lideri su nepogrešivi

Primjeri stranaka koje funkcioniraju kao konfederacije, o čemu sam pisao u prvom nastavku, govore nam da ni lojalnost, ni postojanost, ni ideologija ne karakterišu stranke koje dominiraju našom scenom. Naše stranke su široke koalicije ljudi koji žele da učestvuju u javnom životu i smatraju da tome mogu najbolje doprinijeti putem političkog angažmana.

Izuzeci koji potvrđuju pravilo su Naša stranka, HDZ, a dugo je to bio i SNSD. Naime, u ovim strankama je norma o nepogrešivosti lidera internalizirana. Nema potrebe nikoga upozoravati na nju – ona se podrazumijeva. Ako nezadovoljstva i ima, ono je ispod površine, gdje će i ostati.

U Našoj stranci je odanost Sabini Ćudić, koja je za funkciju predsjednice groomana već od 2016. godine, takva vrsta norme. Njen Facebook feed ne ostavlja nikakvu dilemu – svaki problem s kojim se naša zemlja i njezini građani susreću ujedno je i priča o Sabini Ćudić. Svaku stvar koju ona razumije, razumije zato što se ona već našla u takvoj ili sličnoj situaciji, a ako nije, onda joj upravo svjedoči.

Takva veličina životnog iskustva i ličnosti je pomalo i glomazna za stranku koja je, po broju glasova, deseta u zemlji koja ima s nešto manje od tri miliona stanovnika. Ali, to nema ko reći. Neobjašnjiva potreba da se, uoči svakog izbornog ciklusa, dovode ljudi koji se u određenom trenutku rukovodstvu učine atraktivnim (Duška Jurišić, Damir Nikšić, Damir Marjanović), a kasnije čine više štete nego koristi, jedini je faktor koji dovodi do izvjesnih turbulencija u zračnom prostoru koji je miran još od 2017. godine. Tada je Dennis Gratz napustio stranku, nezadovoljan odnosom Sabine Ćudić i Predraga Kojovića prema Albinu Zuhriću, tadašnjem sekretaru NS, a današnjem istaknutom funkcioneru DF-a.

Sklonost soliranju pokazuje Srđan Mandić, koji je po svom habitusu svakako bliži SDP-u nego Našoj stranci, ali ostaje da se vidi hoće li se takav transfer realizirati do 2028.

Nešto je demokratičnije u HDZ-u. Tamo je vladavina doktora Čovića neprikosnovena, iako njegove političke ideje nisu nužno u toku s vremenom. Recimo, vrlo je moguće, a vrijeme će pokazati koliko je ova hipoteza tačna, da je Čovićevo tvrdo insistiranje na tome da se sve u vezi sa Južnom interkonekcijom odvija u korist HDZ-a, zapravo potrošilo window of opportunity koji je postojao, da se, uz povoljne vjetrove iz Washingtona i Brisela, nešto i izlobira za toliko željenu izbornu jedinicu. Ali, sve i da se to potvrdi, teško je očekivati da će bilo što poremetiti u unutarpartijskoj demokratiji.

Kako se priča, prije imenovanja na neku funkciju, svaki član HDZ-a posjećuje doktora Čovića da bi mu, kao Don Corleoneu u Kumu, objasnio zašto ga to određena pozicija osobito interesira, Ipak, HDZ je, od prilično zaostale stranke kakva je bio do 2010. godine, u međuvremenu stvorio bogat unutarnji politički život, koji, primjera radi, iznjedri više kompetentnih ženskih kadrova od bilo koje sarajevske stranke.

Pomaže i činjenica da, za razliku od načelnika iz svih drugih stranaka, u HDZ-u nema onih koji pretendiraju na to da se osobito istaknu kao najbolji načelnici. Jedino tamo gdje podrška ovisi i o glasovima iz drugih nacionalnih grupa, kao što je to slučaj u Novom Travniku, ili kao što je bio slučaj u Varešu, može se vidjeti nastojanje da se djeluje više u interesu građana, a manje u partijskom interesu.

Zato je HDZ možda i najkoherentniji ansambl našeg političkog neba. Eventualna otcjepljenja, kakvo je bilo ono koje se dogodilo u Kantonu 10, gdje je HDZ u opoziciji, nisu ozbiljnije uzdrmala stranku, jer su inspirisana podjelom plijena na lokalnom nivou, a ne stvarnim razmimoilaženjima. Tek odlazak doktora Čovića može dovesti do raskola.

Najzad, nejasno je kojim će putem krenuti SNSD. U razdoblju od 2006. do 2022. godine, on je bio najkoherentnija politička organizacija na Balkanu s gotovo nijednim odlaskom bilo kojeg istaknutog člana i s izuzetno niskim stepenom unutarnjih sukoba.

Kada su, početkom 2015. godine, Lazar Prodanović i Igor Radojičić razmatrali eventualno napuštanje stranke, niko nije bio zainteresovan da to podrži. Tako da su oštri ideološki zaokreti ostali bez posljedica. Stranka koja je 2006. godine govorila kako u Sarajevo šalje kandidata za Predsjedništvo BiH, koji treba da se dogovara s drugim narodima (Radmanović), i koja je bila članica Socijalističke internacionale, pretvorila u stranku koja se otvoreno zalaže za secesiju, signalizira zajedničke vrijednosti s radikalnom evropskom desnicom i opstruira bilo koju aktivnost koja bi imala cilj približavanja BiH Evropskoj uniji.

Radeći sve to, SNSD je od stranke koja je od 2006. do 2014. imala dominantnu podršku u urbanim sredinama uspio da izgubi Banja Luku i postane dominantan u ruralnim, ali se to nije mnogo odrazilo na ukupan broj glasova, niti je inspirisalo ljude da napuste stranku. To je, blago rečeno, čudno. Naime, uza svu retoriku o SNSD-u kao nosiocu ruskog uticaja i uz sav nesporno prisutni strani uticaj u našoj zemlji, vrlo je neobično da SNSD zapravo ni u zemlji ni u inostranstvu nema prirodnog neprijatelja, nema nikoga kome je stalo da oslabi- Ipak, nije sigurno da li je moguće da se nastavi sa neprikosnovenom vladavinom Milorada Dodika, koji je ipak sve više izolovan od svjetskih i životnih tokova.

Iako su mnogi koji su priželjkivali Željku Cvijanović u njegovoj fotelji ostali uskraćeni za to zadovoljstvo, činjenica je da izazov tranzicije koji se sastoji u prenošenju ovlaštenja s Milorada Dodika na druge članove njegove porodice stvara izazove poremećaj u lancu komandovanja kog neće biti lako prevazići.

Jasno je da je ono što ide naruku ovakvoj konstelaciji odnosa nasljedstvo otvorenih i preferencijalnih lista, široke ovlasti načelnika općina zbog kojih se upuštaju u često samoubilačke političke pothvate, te nizak prag s kojim se može ući u parlament – u FBiH nekada i manje od 1 % – kao i nacionalna podijeljenost u BiH.

Sve ovo nas navodi na pitanje da li je zapravo došlo vrijeme da prestanemo razmišljati o političkim partijama kao o nosiocima razvoja i da počnemo misliti o osnivanju jednog ili više narodnih pokreta koji bi kao natpartijske organizacije civilnog društva djelovali kao grupe za pritisak na političke aktere. Ovo nam se čini potrebnim, jer silne pretumbacije i promjene u kojima se akteri naše političke scene nalaze ostavljaju im jako malo prostora za strateško razmišljanje.

Također, veliki broj i velika razuđenost imenovanih i izabranih nosilaca funkcija u našoj zemlji dovodi do nužnog gubljenja fokusa i poremećaja pažnje, što sprječava efikasno djelovanje.