Pezić na Kosovu, Povelja u Pazaru: Ko i zašto prekida i sprječava rasprave

Rasprave su dobre. Osim onda kada su loše. Ali pošto su u načelu dobre, ne treba ih izbjegavati jer se neke mogu prometnuti u loše. Umijeće raspravljanja je u izbjegavanju svađe, kavge i raskola.

Raspravljaju samo oni koji imaju minimum zajedničkih vrijednosti i slična ako ne okvirno istovjetna ishodišta.

Raspravu koja prijeđe u svađu treba razlikovati od svađe koja sadrži elemente rasprave ili raskola koji se prikriva raspravom.

Primjer prvi. Rasprave selefijskih i tradicionalnih islamskih autora, komentatora i predavača o dubokim teološkim, višestoljetnim temama počele su upravo kao rasprave. Protječu uglavnom u relativno pristojnom ozračju, sagovornici poštuju jedni druge, povremeno su ironični, ali ne uvredljivi, o čemu je već nadahnuto pisao kolega Haris Imamović. Poneki navijač, jer se sve u duhu savremenog doba odvija u digitaliziranoj javnosti, pretjera u navijanju.

Tradicija javnog raspravljanja nije strana klasičnoj kulturi islama, koja je u okvirima mezheba, javnih predavanja i drugih oblika javne sfere upravo u raspravama iznjedrila šarolike i legitimne pravce mišljenja i tumačenja.

Sve je to, dakle, jedna dobra rasprava. Može li postati loša? U načelu da. Ali sudeći po tri decenije unutarislamske bosanske demokratičnosti i pluralnosti – izglednije je da će ostati rasprava. Da li je korisna i plodonosna – to još uvijek ne možemo vidjeti.

Rasprave mogu okončati, zaključiti ili prekinuti samo njihovi akteri. Ako izvanjski posmatrač ili arbitar pokuša – prije će doći do raskola nego do razrješenja.

Primjer drugi. U dvodecenijskom toku raskola muslimana u Srbiji i Sandžaku, u svim tim godinama sukoba i svađa, bilo je mnogo rasprava. Nije to dakle bila rasprava koja je prerasla u svađu, nego državno i obavještajno dirigiran raskol koji je sadržavao elemente rasprava.

Raskol i cijepanje sami oni subjekti koji ga trpe i žive ne mogu okončati jer ga nisu sami ni pokrenuli. Posmatrač u raskolu je u zametku aktivan, angažiran i potiče ga, najčešće dajući prednost jednoj strani i iscrpljujući drugu.

Otuda Islamska zajednica u Srbiji, predvođena Mešihatom, pod vodstvom reisul-uleme u Bosni i Hercegovini, kao ni Islamska zajednica Srbije, pod patronatom Beograda, nisu mogle prevladati svađu i raskol sve dok se država Srbija nije odlučila povući.

Također, odluci da se dvije zajednice ujedine prethodile su dugotrajne unutrašnje rasprave, koje su autentični akteri vodili, bez zlonamjernih savjetnika i navijača.

Zašto je država Srbija odlučila popustiti i ugasiti nelegitimnu Zajednicu sa srbijanskim reisom, što je funkcija bez historijskog kontinuiteta? Na to pitanje otvara se mnogo pravaca odgovora, od uobičajeno političkih do onih na granicama teorija zavjere. Izvan toga, sama raskolnička IZS nije se uspjela etablirati kao stabilna zajednica, država joj nije infrastrukturno pomagala, iznutra je slabila, a IZuS, pod vodstvom reisul-uleme u Sarajevu, zadržala je autentičnost i primat.

Svakako, ne treba izgubiti iz vida ni činjenicu da se proteklih mjeseci, nakon jednog teksta bivšeg reisul-uleme Mustafe-efendije Cerića, počelo špekulirati i o mogućnosti osnivanja neke vrste autokefalne bosanske pravoslavne crkve. Poučena iskustvima Crne Gore, Makedonije i Ukrajine – Srbija nije smjela takve priče tek tako odbaciti.

Primjer treći. Rasprava nije mogla ni početi, jer je policija Republike Kosovo uhapsila bosanskog konzervativno-selefijskog misionara (daiju) i predavača Elvedina Pezića, proslavljenog po nekonvencionalnom, često bizarnom mrežnom pozivanju na pravi put.

Sudeći po medijskim izvještajima, Pezićev je krimen to što je namjeravao održati vjersko predavanje bez saglasnosti tamošnje islamske zajednice, ergo bez saglasnosti države. Ukoliko je Pezić zaista bio sigurnosna prijetnja, vlasti Kosova mu naprosto nisu trebale dopustiti ulazak na teritorij države – jer to se tako radi. Ovako ostaje dojam da je poslužio dobroj predstavi o prozapadnoj vlasti koja ne dopušta konzervativno-selefijsko djelovanje.

Između rasprave koja bi mogla prerasti u svađu, institucionalno induciranog raskola koji se prikriva raspravom i državne intervencije koja raspravu ne dopušta – samo je prvo naš izbor. Utoliko ga treba čuvati.

Rasprave treba pustiti da traju. I onda kada su duge, i onda kada su neugodne, i kada djeluju besmisleno, i onda kada nam se čini da nikuda ne vode. Najgore što se raspravi može desiti jeste da je uopće nema ili da je neko izvana prekida. Jedinstvo i jednoumlje, kako je na Bošnjačkom saboru 1993. kazala Azra Begić, nisu isto. Upravo je rasprava razlika između njih.