Ne trebaju nam zatvorene liste, nego viši izborni prag

Odlučivši da zarad pravilnog rada skenera žrtvuje imena kandidata na listićima i ostavi samo njihove redne brojeve uz naziv stranke, Centralna izborna komisija (CIK) nudi nam priliku da popričamo o jednoj važnoj političkoj temi.

Na glasačkom listiću dominirat će naziv stranke ili koalicije, a imena kandidata bit će potisnuta na pomoćni štampani materijal. Pojedinac, barem na ovim izborima, neće više biti vidljiv koliko i stranka.

Prije deset godina Parlamentarna skupština je izmjenama Izbornog zakona već suzila manevarski prostor kandidatima: prag za uspon nižerangiranih kandidata podignut je s 5 na 20 posto ukupnih glasova liste, za sve izbore osim lokalnih. Ako je stranka osvojila 10.000 glasova, prije je bilo dovoljno 500 da se pomjerite na listi, sada treba 2.000. Kao razlog navodila se zaštita kandidatkinja.

Nova proceduralno-tehnička izmjena dodatno će otežati uspone po listama. Teško je reći koliko će glasača htjeti pamtiti redni broj svog kandidata, a izgledno je da će više glasova ići strankama direktno.

Kritičari su donekle u pravu. Sve to zatvara liste, ograničava uspjeh pojedinca i stranku kao organizaciju dovodi u povoljniji položaj. Neki tvrde i da je to put u potpuno zatvorene liste, gdje se glasa samo za stranku, a rukovodstvo kroji redoslijed. (Tako je, naprimjer, u Srbiji.)

Vrijedi, međutim, primijetiti ko sve to govori. Među kritičarima ima i političara koji su u toku jednog mandata mijenjali stranke. Njima su otvorene liste dale mandat, a zatvorene bi ih vezale za stranke.

Najavljivati buduće promjene bez argumentacije nije poželjno. Ali jeste neophodno porazgovarati o jednom drugom izbornom pragu, onom osnovnom: koliko glasova jednoj stranci treba da uopće uđe u parlament ili skupštinu.

Naš prag je tri posto. Uz njega imamo nekoliko izbornih nivoa: državni parlament, entitetske parlamente, kantonalne skupštine, a biračka tijela na najnižem nivou vrlo su mala. U najmanjim kantonima tri posto znači tek petstotinjak glasova.

Cijelo dejtonsko doba živimo u tako podešenom sistemu i cijelo dejtonsko doba imamo nestabilno stranačko okruženje. Uz to, stranke nisu vlasnice mandata, izabrani kandidati jesu. A do mandata se često dolazilo uz pažljivo razvijenu lokalnu klijentelističku mrežu – sjetimo se Eseda Radeljaša i njegove moći u Kantonu Sarajevo. Na izborima 2010. godine za Skupštinu KS glasalo je blizu 210 hiljada glasača. Radeljaševa stranka, BOSS, osvojila je nešto iznad 7.000 (3,44 %) - što je bilo dovoljno da, po koalicijskom aranžmanu, vlada, kao predsjednik Upravnog odbora, Zavodom zdravstvenog osiguranja, čiji je budžet tada bio već preko 300 miliona maraka godišnje. Uz to je, kao Ostali, bio delegiran i u Dom naroda Federacije.

Na posljednjim izborima u KS gotovo identičan omjer glasova: stranka Damira Marjanovića, Za nove generacije, sa jednim zastupnikom, 8.000 glasova (3,82 %) - dobija dva ministarstva: visoko obrazovanje i finansije.

Iz toga se izrodilo brutalno trgovanje glasovima za sklapanje većina, cinično mijenjanje dresova, obaranje koalicija i njihovo poluprisilno formiranje. Parlamentarac bez obraza, časti i lojalnosti najtraženija je roba na našem političkom tržištu.

Pošto kantonalne skupštine biraju delegate u Dom naroda Federacije, a bošnjački i hrvatski klub tog doma biraju delegate u državnom Domu naroda, kantonalni zastupnik izabran sa, recimo, 500 glasova može se tako naći u lancu koji drži cijelu državu u šaci. I upravo je kanton jedini nivo na kojem tri posto propušta u skupštinu bez ijednog dodatnog filtera: kanton je jedna izborna jedinica i tu nema ni kompenzacijskih listi ni entitetskog obračuna.

Nizak prag proizvodi labave i široke koalicije. U skupštini od 25 mandata moguće je imati 13 stranaka i nezavisnih kandidata, kao u Bosansko-podrinjskom kantonu u sadašnjem mandatu. Koherentan politički program tu nije moguć, kao ni normalan protok u glasanju i radu. Višestruko ucjenjivanje i trgovanje javnim resursima jesu.

Svi silni analitičari i zabrinuti građani koji se snebivaju nad brojem političkih stranaka, ali i oni koji se tom cifrom cinično zabavljaju, trebali bi prilikom takvih istupa objasniti da to nije proizvod političke kulture ili neke naše destruktivne posebnosti. To je, između ostlaog, ishod niskog praga i malih biračkih tijela. Preletači mijenjaju dresove zato što, prije svega, mogu.

Vijeće Evrope preporučuje da u konsolidiranim demokratijama prag ne bude viši od tri posto. Vrijedi, ipak, pogledati šta rade zemlje s kojima se poredimo. Hrvatska, Njemačka, Poljska, Češka, Litvanija, Latvija, Estonija, Mađarska i Rumunija imaju pet posto. U Hrvatskoj se računa po izbornoj jedinici, u Poljskoj koalicije moraju preći osam. Austrija, Slovenija, Švedska i Bugarska imaju četiri. Na našoj razini su Italija i Grčka. Većina tih zemalja krenula je iz sličnog postsocijalističkog starta i svjesno je odabrala stroži filter.

Naš prag, niži od razvijenih i s nama usporedivih demokratija, plemenito je zamišljen u poraću, kada je trebalo dati priliku svima da se uključe u politički život. Danas se ispostavlja da je u fragmentiranom ustavno-izbornom uređenju, s malim biračkim tijelima i formiranjem vlasti po vertikali odozdo, takav prag jedna od kočnica napretka i stabilnosti.

Zato: pet posto, i to prije svega na kantonalnom nivou. Ili neki drugi broj, viši od sadašnjeg, u modelu koji će dati stabilnije većine i učinkovitiju vlast te povećati povjerenje građana u ionako posrnulu političku klasu.

Znam šta se time gubi. Viši prag prvo briše male liste, a velike stranke ostavlja netaknutim. Zauzvrat sužava prostor samostalnim izbornim poduzetnicima koji ciljano osvajaju mandat na minimumu pažljivo obezbijeđenih glasova, pa onda ucjenjuju stotine hiljada građana. Sistem u kojem petsto glasova može postati poluga za cjenkanje o državi ne čuva pluralizam. Prije će biti da je faktor nestabilnosti.