Kako su novine ’95. pisale o pogibiji Izeta Nanića: Ime kao sloboda

Na današnji dan, 5. augusta 1995. godine, u herojskoj borbi poginuo je Izet Nanić, brigadni general Armije Republike Bosne i Hercegovine, komandant 505. viteške brdske brigade i jedan od najvećih simbola odbrane Bosne i Hercegovine.

Povodom godišnjice njegove pogibije, pregledali smo digitalnu arhivu Infobiroa i pripremili pregled novinskih članaka objavljenih u prvim mjesecima nakon odlaska legendarnog bužimskog komandanta.

Prva zvanična vijest u novinama, u Oslobođenju (9. august 1995.), bila je telegram saučešća koji je Vijeće Sabora građana Bosanske krajine uputilo komandantu 5. korpusa ARBiH, divizijskom generalu Atifu Dudakoviću

„Duboko smo potreseni viješću o smrti heroja brigadira, člana Vijeća Sabora građana Bosanske krajine, koji je za slobodnu Bosansku krajinu i BiH herojski položio svoj mladi život. Posebno nam teško pada što je Izet Nanić svoj mladi život izgubio samo nekoliko dana prije oslobođenja njegove, naše i Vaše Cazinske krajine, čemu je posvetio sav svoj život i čemu se toliko radovao“, navodi se.  

Samo dan kasnije, poznati ratni reporter Šefko Hodžić objavljuje emotivan i detaljan zapis o Nanićevom liku i borbenom putu.

„'Grabež moramo osloboditi bez obzira na cijenu' — tim riječima obratio se prošle godine svojim borcima proslavljeni komandant 505. viteške brdske brigade Petog korpusa naše armije Izet Nanić. Bilo je to uoči bitke za ovu čuvenu četničku tvrđavu, koju su borci Petog korpusa dobili. Ko zna koliko puta se rahmetli Izet Nanić tim riječima obraćao saborcima uoči mnogih bitki. Jer, sve bitke koje su vodili borci Petog korpusa, pa i njegove 505. viteške brdske, bužimske, bile su 'biti ili ne biti'. Možda je Izet Nanić i tog kobnog 5. avgusta ove godine rekao svojim saborcima: 'Sa Hrvatskom vojskom danas se moramo spojiti bez obzira na cijenu.' Njegovi vitezovi su se i spojili sa borcima Hrvatske vojske na prostoru između Plitvica i Rakovice, što je značilo da je Bihać, poslije četiri godine — deblokiran. Ali, Izeta Nanića nije bilo s njima. Jer, sat-dva ranije poginuo je od četničke zasjede“, piše on.

Hodžić u tekstu opisuje i šok koji je uslijedio među borcima nakon vijesti o pogibiji.

„Čak se činilo ni da general Dudaković ne može da vjeruje ili da prihvati kad je na bojištu kod Ličkog Petrovog Sela dobio šifrovanu poruku da je Nanić poginuo, pa je saopštio saborcima. Ali, bila je istina. Tako je u istoriju otišao još jedan legendarni komandant brigade... Otišao je Izet Nanić, komandant 505. viteške, baš kao što su na prvim linijama i u bitkama poginuli i drugi proslavljeni komandanti brigade naše armije: Safet Zajko, Enver Šehović, Mithat Hujdur Hujke, Senahid Bolić Bole“, dodaje Hodžić.

Podsjećajući na ocjene stranih vojnih stručnjaka da je 505. bužimska bila „jedna od najboljih pješadijskih jedinica na svijetu“, Hodžić završava tekst opisom dženaze:

„Mnoge planove Izet Nanić nije ostvario i snove dosanjao. Ali, Nanić je sa svojim vitezovima dao veliki doprinos bošnjačkom narodu u bihaćkom okrugu. Vitez Izet Nanić dobitnik je Zlatnog ljiljana, pa desetak pohvala i nagrada. Dženaza mu je bila za pamćenje. Jer, Krajišnici iznad svega cijene junaštvo i viteštvo. Pogotovo kada je ono sada sudbinsko i za njih kao i za cijeli bošnjački narod. Iza njega su ostali supruga i troje djece - od dvije do šest godina. Djeca će tek kasnije saznati šta je njihov otac značio za odbranu Bosne i bošnjačkog naroda.“

U listu Bošnjak, autorka Samira Džanić donosi lični i osvrt na komandanta s kojim je imala priliku razgovarati na terenu.

„Htjela bih mu prešutjeti ime, da vrisne duboko u meni, da odzvanja. Htjela bih, ali ne mogu. Izet Nanić. K’o Bosna. K’o Bužim. K’o vitez. K’o domovina. Još dok ga nisam poznavala, na pomen njegovog imena, podilazila me jeza od zvučnosti izgovorenog. U mojim mislima bio je izgrađen kao legenda, znala sam da gdje je on, tu mora biti dobro. Na pomen njegovog imena sva svetost slobode dobijala je svoj pravi smisao. Jurišali su vitezovi iz bitke u bitku, na čelu sa legendom. NANIĆ. I pisali istoriju. Krvavu, al’ ponosnu. Kada sam ga upoznala, činilo mi se da ispred mene ne stoji tek čovjek od krvi i mesa. Činilo mi se da se susrećem oči u oči sa nestvarnim. Nedodirljivim. Nepobjedivim. Nanić... Ime k’o istina“, piše on.

Prisjećajući se njihovih susreta, opisuje ga kao izuzetno pristupačnog i toplog čovjeka koji ju je od milja zvao „Amazonka“:

„Zvao me 'Amazonka', pitao hoću li naći jednog viteza. Činio mi se tako snažan, odvažan, hrabar, nadasve plemenit čovjek. Vidjela sam u njemu oličenje borca naše Armije, vidjela sam u njegovom pogledu odlučnost i sigurnost u pobjedu. Svaka njegova izgovorena rečenica imala je duboki smisao, ulijevao je snagu i optimizam svakim svojim gestom, izgovorenom riječju.

Nekoliko dana prije nemilog događaja sreli smo se na Skokovima. Otpočeli su jaki četnički napadi na potezu Visoke glave. Stigao je i On. Legenda. Smiren, kao i uvijek, ali ogromna energija izbijala je iz njegovih očiju, njegovih riječi. Molila sam ga da me povede sa sobom na teren. Nije htio, rekao je da je i suviše opasno. Bila sam razočarana, jer sam odavno željela doći na prvu liniju i susresti se sa vitezovima 505. Tada se nasmješio i rekao: 'Ti ćeš to, amazonko, brzo preboljeti, biće još prilika, ako Bog da'. Cijeli dan trajale su snažne borbe, i opet sam znala, da gdje je legenda mora biti dobro.

Bužim, 1. avgust. Raspjevao se Bužim u svojoj ljepoti. Odjekuje pjesma jurišnika bužimskim dolinama i brdima. Tražim Legendu. Kažu da je otišao samo par minuta ranije. A mene put vodi u Pehovo. Valja mi se susresti sa borcima 506. U kasnim satima otpočeo je snažan napad na tom području. Nemamo prevoza pa nastavljamo pješice, do Bužima. Ne osjećamo strah iako nas prate granate, fijuci metaka i tamna noć. Čudno, nisam osjećala umor. Svaki korak predstavlja mi radost. Bužim mi je bliži.

U 12:30 stižemo pred komandu 505. U istom momentu pristiže i komandant Nanić. Pozdravljamo se, a On ne krije oduševljenje što me vidi. Kažem mu da mi je upravo nastupio rođendan, a On se nasmija i poželi mi mnogo sreće. Gledam u te oči. Duboke. Nestvarne. K’o da se svo nebo ulilo u njih. Ko li je On, prođe mi mislima? Na kraju mi reče: 'Ne brini Amazonko, tvoj vitez je dobro. Doći će on, ako Bog da.'

Bihać, 05. avgust. Kreću vitezovi put slobode. Tu je na dohvat ruke ispred njih legenda. Posljednji put. I ne želim reći da ga nema. Tu je On, samo ga ne vidim. I neka mi oproste svi oni koji su ga poznavali bolje od mene. Neka mu je veliki rahmet i hvala“, napisala je tada.

Početkom oktobra 1995. godine, književnik i glavni urednik lista Bošnjak Zilhad Ključanin posjećuje Bužim povodom godišnjice slamanja ofanzive „Breza '94“. U tekstu pod naslovom „U Bužimu se insan sto posto osjeća Bošnjakom, i hiljadu posto Muslimanom!“ bilježi utiske o mjestu, narodu i mezaru rahmetli Nanića.

„Bužim je najmanje bosansko mjesto koje ima najveću brigadu. Blagi ljudi, berićetna bosanska zemlja i široko Božije nebo. Duh rahmetli Izeta Nanića još lebdi nad Bužimom. Volim bosanske gradove u kojima se sto posto osjećam Bošnjakom. U kojima se hiljadu posto osjećam Muslimanom. Kad mi je bilo teško, a Bošnjak sam i malo kad mi nije bilo tako, odlazio sam u bošnjačke gradove. Odlazio sam u Tešanj, u Gradačac. Kada mi je, pak, bilo najteže, maštao sam: Allahu Svemogući, probudi me u Bužimu“, piše on.

Ključanin opisuje i odlazak na Nanićev mezar, gdje je sreo novog komandanta 505. brigade Seada Jusića, ali i Nanićevu porodicu.

„Idemo na mezar rahmetli Izeta Nanića. I, kao da je sam Allah dž.š. udesio, na desetak metara od nas ide cijela Izetova familija. Braco kaže da familija svaki dan ide na njegov mezar. Kad stižemo, familija je već kraj mezara i uči. Majka Rasema, supruga Safija, djeca Izeta, Nevzet i Ibrahim, punac Agan Remetić i punica Safeta. Izetov mezar je do mezara njegovog brata Nevzeta, koji je preselio na početku rata. Sa ogromnim poštovanjem učim Fatihu i Izetu i Nevzetu. Mir je, i tako mora biti. Samo se djeca igraju sa Merimom, našim dopisnikom iz Bužima. Ko mala, jaka, nevina janjad. Majka Rasema mi kaže da je rahmetli Izet maštao da baš na tom mjestu sagradi džamiju. Biće, inšallah, tu džamija, Izete Naniću! Biće, dok je Bužimljana, biće dok je Bošnjaka, tu iznad Nanića doline džamija. Iznad Nanića doline, iznad tih nekoliko kućeraka koji su dali mnogo šehida. Više šehida nego kuća“, napisao je između ostalog on u svojoj reportaži.