Rubijeva vizija zaobilaženja Hormuškog moreuza: Je li uopšte moguća

Najnovije izjave američkog državnog sekretara Marca Rubija o Hormuškom moreuzu izazvale su žustru raspravu o budućnosti globalnog transporta energenata.

Govoreći za Fox News u intervjuu emitovanom u subotu, Rubio je iznio ideju o trajnoj geopolitičkoj promjeni koja bi smanjila zavisnost od Hormuškog moreuza, kroz koji je prije početka američko-izraelskog rata protiv Irana prolazilo oko petine svjetske pomorske trgovine naftom.

On tvrdi da države u regionu sada shvataju kako Iran, koji insistira da neće odustati od kontrole nad ovim strateški važnim plovnim putem, predstavlja aktivnu prijetnju. Prema njegovim riječima, to zahtijeva temeljno preusmjeravanje načina na koji energenti stižu na svjetska tržišta.

Međutim, ekonomski stručnjaci i geopolitički analitičari upozoravaju da je prekrajanje energetske mape Bliskog istoka opterećeno ogromnim logističkim i sigurnosnim preprekama, piše Al Jazeera English.

Da bi se razumjela veličina Rubijeve vizije, potrebno je sagledati obim trgovine koja prolazi kroz ovaj moreuz. Prema podacima Američke uprave za energetske informacije (EIA), uski moreuz širok svega 39 kilometara svakodnevno propušta oko 20 miliona barela nafte, što predstavlja približno 20 posto svjetske potrošnje tečnih naftnih derivata.

Osim toga, EIA navodi da kroz Hormuški moreuz prolazi i oko petine svjetske trgovine ukapljenim prirodnim gasom (LNG), uglavnom iz Katara.

Ekonomski istraživač Ahmed Abu Qamar izjavio je za Al Jazeeru da Rubijeve izjave predstavljaju dugoročnu stratešku viziju, a ne ekonomski plan koji se može odmah provesti. Dodao je da energetskim tržištima upravljaju zakonitosti ponude i potražnje te da bi bile potrebne decenije i milijarde dolara ulaganja kako bi se čak i djelimično smanjila zavisnost od Hormuškog moreuza kao jednog od glavnih svjetskih transportnih pravaca za energente.

Najveći izazov odnosi se na prirodni gas, rekao je Abu Qamar, jer je čitav sistem izvoza ukapljenog prirodnog gasa, uključujući postrojenja za ukapljivanje, specijalizovane tankere i terminale za prijem, u velikoj mjeri zavisan od Hormuškog moreuza.

Upozorio je da bi, ukoliko bi ovaj plovni put bio blokiran, Evropa i Azija bile primorane da se žestoko nadmeću za alternativne izvore gasa, što bi neizbježno dovelo do naglog rasta cijena, globalne inflacije i ozbiljnih izazova za centralne banke širom svijeta.

Kako bi ostvarili ovako veliku promjenu, proizvođači energije na Bliskom istoku ranije su razmatrali izgradnju velikih kopnenih naftovoda koji bi zaobišli Hormuški moreuz. Najvažniji projekat u toj strategiji je saudijski naftovod Istok–Zapad, poznat i kao Petroline, koji povezuje postrojenja za preradu nafte u Abkaiku s lukom Janbu na obali Crvenog mora.

Nakon nedavnih popravki poslije ratnih napada, Ministarstvo energetike Saudijske Arabije potvrdilo je da naftovod ponovo transportuje približno sedam miliona barela nafte dnevno.

Ujedinjeni Arapski Emirati također upravljaju naftovodom Abu Dhabi Crude Oil Pipeline, koji može transportovati do 1,8 miliona barela dnevno direktno do luke Fudžaira na Omanskom zalivu, također izvan Hormuškog moreuza.

Ipak, potpuna zamjena Hormuškog moreuza kao glavnog koridora za transport energenata u skorijoj budućnosti matematički je nemoguća. Analiza Al Jazeere pokazuje da postojeći alternativni naftovodi imaju ukupni maksimalni kapacitet od oko devet miliona barela dnevno, što je daleko ispod približno 20 miliona barela koji svakodnevno prolaze kroz Hormuški moreuz.

EIA procjenjuje da bi u slučaju iznenadnog prekida plovidbe kroz Hormuški moreuz Saudijska Arabija i Ujedinjeni Arapski Emirati raspolagali sa svega oko 2,6 miliona barela dnevno neiskorištenog kapaciteta svojih naftovoda.

Abu Qamar dodatno dovodi u pitanje održivost ovog rješenja za druge velike proizvođače, postavljajući pitanje kako bi Kuvajt, Katar i Irak izvozili svoje ogromne količine energenata bez pristupa Hormuškom moreuzu.

Prebacivanje zavisnosti s Hormuškog moreuza na Crveno more istovremeno premješta geopolitičku ranjivost na druga uska pomorska grla. Saudijski naftovod Istok–Zapad može biti efikasan samo ako moreuz Bab el-Mandeb ostane otvoren za brodove koji plove prema ključnim azijskim tržištima poput Kine, Japana i Indije.

Preusmjeravanje nafte prema Janbuu zapravo prisiljava tankere namijenjene Aziji da prolaze kroz Bab el-Mandeb, područje koje je pod stalnom prijetnjom napada jemenskih Huta.

Zaobilaženje pomorskih ruta izgradnjom kopnene infrastrukture nosi ozbiljne sigurnosne rizike. U izvještaju Al Jazeere nezavisni energetski analitičar George Voloshin istakao je da su naftovodi i pumpne stanice nepokretne i izuzetno vrijedne mete, zbog čega su veoma podložni napadima dronovima i projektilima, što je potvrđeno i u prethodnim sukobima.

Premještanje transporta s mora na kopno samo premješta rizik. Abu Qamar naglašava da Iran posjeduje sposobnost da gađa ove kopnene naftovode i ometa tankerski saobraćaj čak i na udaljenostima od nekoliko hiljada kilometara.

Budući da ovako veliki infrastrukturni projekti nemaju odgovarajuću zaštitu od savremenog ratovanja dronovima, velike svjetske energetske kompanije veoma su oprezne kada je riječ o ulaganju milijardi dolara u objekte koji bi mogli biti izuzetno ranjivi.

Na kraju, iako je djelimična diverzifikacija transportnih pravaca već u toku, globalno energetsko tržište još uvijek ne može pobjeći od geografske stvarnosti da Hormuški moreuz ostaje jedan od najvažnijih svjetskih prolaza za transport energenata.