Mogu li velike stranke opstati na glasovima budžetarijata?

U Bosni i Hercegovini, kažu aprilski podaci, zaposleno je oko 850 hiljada ljudi. Od toga 216 hiljada radi u javnoj upravi te zdravstvu i obrazovanju, uključujući i privatni sektor u ove dvije oblasti. Povrh toga, oko 77 hiljada ljudi zaposleno je u oko 540 javnih preduzeća.

Na plate u javnom sektoru 2022. godine potrošeno je 4,5 milijarde KM. Ove godine blizu 7 milijardi (6,92), dok će, prema procjenama Međunarodnog monetarnog fonda (MMF), 2031. na plate iz budžeta ići 9,24 milijarde. Svjedočit ćemo, dakle, uduplavanju u toku devet godina.

Ako se zadubimo u podatke koje nam nude domaće agencije, Svjetska banka ili MMF, uvidjet ćemo da su plate u javnom sektoru u Federaciji oko 50 posto više od onih u privatnom svijetu, a u RS-u oko 23 posto.

Uprava, obrazovanje i zdravstvo zapošljavaju četvrtinu radne snage, iznad prosjeka razvijenih zemalja. S javnim preduzećima, trećinu.

Javni sektor je preglomazan i njegov otisak na ekonomiju je prevelik, godinama upozorava Svjetska banka. On guši investicije, vuče entitete i državu u sve dublji i skuplji dug i dugoročno usporava razvoj ranjive ekonomije zapale u zamku srednjeg dohotka: rastemo ali nedovoljno da to osjetimo u životu. Po sadašnjem tempu rasta trebat će nam oko 70 godina da dosegnemo prosječan životni standard u EU.

Razjasnimo prvo da u javni sektor ulaze poslovi koji su od životnog i strateškog značaja i koji se nikada ne bi smjeli potcjenjivati ili prepustiti tržištu do kraja: škole, vrtići, bolnice i slično. Nije dakle, glavna boljka, ni administracija ni nužni sloj javnog sektora po sebi. Problem je što Federacija, naprimjer, nikada nije pristala uraditi funkcionalni pregled javne uprave: niti se zna koliko joj činovnika i stručnjaka treba, niti se tačno zna ko šta radi.

Druga boljka su javna preduzeća. Njihova imovina vrijedi oko 40 milijardi KM, a neto dobit svega 628 miliona, što daje godišnji prinos od 1,6 posto. Za to je zaslužna i država: Svjetska banka procjenjuje da se javna preduzeća oslanjaju na državnu podršku "na nivou ekvivalentnom oko 5 posto BDP-a godišnje", što je oko dvije i po milijarde maraka. U to ne ulaze samo budžetske subvencije, nego i kvazifiskalna podrška, nenaplaćeni doprinosi, garancije, otpisi. Same subvencije, upozorava izvještaj, rijetko se i objavljuju. Bez takve podrške, teško je vjerovati da bi prinos uopće bio pozitivan.

Svjetska banka procjenjuje da bi restrukturiranje i gašenje neuspješnih donijelo do pet posto BDP-a.

MMF računa da bi ograničavanje diskrecionih povećanja plata i smanjenje broja zaposlenih prirodnim odlivom donijeli 1,6 posto BDP-a godišnje — oko 976 miliona KM. Nijedna vlada to ne planira.

Kako se i koliko zapošljava u javnim preduzećima, koja su postala stranačke baze uhljeba – suvišno je i objašnjavati.

Sve su to brojke, i one same ne svjedoče o životu radnika, poduzetnika, vlasnika kapitala ili građanina. Sve te stotine hiljada budžetskih zaposlenika zarađuju plate tako što mi koji plate zarađujemo samostalno, u privatnom sektoru ili radom na stranom tržištu, izvozom usluga ili proizvoda – plaćamo doprinose, PDV, poreze i druge dažbine, kojima je teško uhvatiti glavu i rep.

Previsoki doprinosi tjeraju i poslodavce i radnike u neformalnu ekonomiju – na crno radi gotovo svaki treći zaposleni. Logika je jednostavna: što je poreski i parafiskalni teret veći, ljudi više izbjegavaju državu. Tako živimo u začaranom krugu: država koja hoće previše od onih koji rade i privređuju, na kraju dobija manje.

Štaviše, za tri godine ukupan broj zaposlenih u BiH smanjio se za oko 2.300 ljudi. U istom periodu u upravi, obrazovanju i zdravstvu broj zaposlenih porastao je za blizu 9.000. U aprilu ove godine, u odnosu na isti mjesec lani, zdravstvo je poraslo 2,1 posto, obrazovanje 0,9, uprava 0,2. Prerađivačka industrija pala je 2,5 posto, rudarstvo 6,3.

Riječju: dio ekonomije koji stvara vrijednost se smanjuje, a dio koji je troši raste.

Dakako, većina učitelja, doktora i medicinskih sestara, naprimjer, svoj posao rade profesionalno i dostojanstveno. Neka javna preduzeća, poput onih komunalnih, uredno čiste gradove i gradiće. (Što nije slučaj u najvećem i glavnom gradu.)

Otuda je pretres javnog sektora, prvenstveno javnih preduzeća, generacijski nužan da počnemo bolje plaćati one koji su potrebni i koji rade dobro, a one koji su bespotrebni ili preusmjerimo na potrebne poslove unutar sektora ili ih ponudimo tržištu rada – na kojem fali radne snage.

Naš budžetarijat – nazovimo tako kompletan sektor koji platu prima iz javnih budžeta – prije svega, dakle, treba raščlaniti, analizirati, klasificirati. Istovremeno je nužno dubinski pretresti: šta nam zaista treba. Međunarodne finansijske institucije vladama entiteta i kantona odavno nude takve inicijative.

Ali nijedna stranka neće se odvažiti sjeći i cijepati svoju klijentelističku mrežu glasača.

Decenije slabe ekonomije izrasle na ratnim ruševinama, dugotrajno ograničen privatni sektor i radno-platežna premoć javnog nad privatnim sektorom vodili su ka tome da su ponajkvalitetniji kadrovi posao tražili upravo u birokratiji. Zahvaljujući snažnom međunarodnom prisustvu, naročito u Sarajevu, dio kvalitetnih ljudi karijeru je gradio u međunarodnom sektoru, kojem je malo koja grana domaće privrede mogla parirati po uvjetima rada.

Potom su visokorazvijene zemlje Evropske unije – Njemačka na čelu –  liberalizirale tržište rada, pa su desetine hiljada kvalifikovanih i visokokvalifikovanih ljudi napustili zemlju. Istovremeno su antikorupcijske borbe, medijske hajke i uvriježeno mnijenje o javnom sektoru kao leglu lopova i ljenčuga stvorile ozračje u kojem se kvalitetnim ljudima ni moralno ni profesionalno nije isplatilo ulaziti u politiku ili birokratiju.

Zahvaljujući jačanju privatnog sektora i razvoju novih industrija, opala je privlačnost javnog i političkog sektora. Stranke su, s druge strane, stabilizirale svoje glasačke baze kroz klijentelističke mreže, osiguravajući dovoljne brojke glasova neophodne za koalicionu konkurentnost.

Došli smo u razvojnu tačku demokratije kakvu su prošle i mnoge druge zemlje. Ali jači privatni sektor i razvijenija srednja klasa traže bolje upravljanje, u kojem je lakše i profitabilnije poslovati, ali i ugodnije živjeti. Upravo u toj tački javlja se i kod nas društvena tenzija tipična za stabilnije demokratije.

Dakle – treba nam javni sektor, itekako. Ali nam treba bolji javni sektor.

Stranke koje računaju na dugoročnije uspjehe, a ne kao SDP Nermina Nikšića, koji svakih desetak godina uleti na mandat od četiri godine, opustoši budžete i unazadi privredu, morat će se baviti zapošljavanjem u javnom sektoru kao jednim od najvažnijih pitanja.

Razumljivo je da nijedna stranka prije izbora ne smije obećati da će otpustiti toliko i toliko suvišnih radnika, recimo višak komunikologa u sarajevskim komunalnim preduzećima. Ali ako je razumljivo, nije opravdano i nije korisno.

Smije li iko reći da će, korak po korak, barem, pretresti javni sektor. Sortirati potrebna radna mjesta od suvišnih. Smije li iko, barem, najaviti reviziju radnih mjesta u javnim preduzećima?

Neproduktivni budžetarijat neće vječno živjeti niti će uvijek jednako glasati. Rastuća srednja klasa tražit će više i od države i od stranaka. U toj novoj klasnoj tenziji, najveći gubitnici bi mogli biti velike političke stranke, pogotovo u dijelovima Federacije gdje žive Bošnjaci i gdje je demokratski refleks glasača izražen.

Stranke za takvo što nemaju hrabrosti, dobar dio privatnog sektora kalkulira u strahu ili igra na sigurno sa strankama. Ali tenzija raste i bolje ju je početi razrješavati prije nego li dođe do pucanja.