Dodikove jezičke radionice za domaću i američku upotrebu

Foto: Ured Predsjednika RS-a

Fuad Đidić

28.07.2026. 08:24

Milorad Dodik je retorički majstor oksimorona. Spaja nespojivo, i od tog spoja pravi politiku.

Njegov najpoznatiji oksimoron je onaj o "mirnom razdruživanju". Spajanjem riječi "mirno" i "razdruživanje" ostavlja privid rješenja tamo gdje rješenja nema: u kontekstu države, to je secesija, raspad zemlje. Ova fraza omekšava apsurd i navodi nedovoljno oprezne sagovornike da prihvate spoj suprotnosti kao legitimnu političku opciju. Istovremeno, ista formula djeluje i prema unutra: njome Dodik uvjerava Srbe da ih politika "mirnog razdruživanja" vodi u mir i blagostanje, a ne u nestabilnost čije posljedice ovaj prostor predobro poznaje.

Isti mehanizam nosi i njegovu ličnu poziciju. Iza sebe ima enormno bogatstvo, a traži da mu se vjeruje kao najkredibilnijem srpskom političaru. U tome paradoksalno uspijeva, jer činjenice o ličnom bogatstvu prekriva slikom "narodnog čovjeka" koji pjeva po šatorima, jede pečenje i pije rakiju s narodom. Oduševljene mase bez napora gutaju nepremostivu suprotnost: enormno bogatog i običnog narodnog čovjeka u istoj figuri.

Protiv muslimana, solidaran s Hrvatskom

Oksimoronska je i njegova najvažnija politička veza. Partnerstvo "seoskog knjaza" koji pije "djedovu rakiju" i uštogljenog Dragana Čovića koji koristi jedino diplomatsku "žilavku" posve je neprirodan spoj dvojice po stilu i karakteru nespojivih političara. Za Dodika je, međutim, upravo taj spoj politički posjed od krucijalne važnosti u cijeloj karijeri.

Kada je kao potomak partizanske porodice s Grmeča i nekadašnji umjereni socijaldemokrata od 2006. godine počeo ozbiljno shvatati pravoslavlje, obraćenje nije donijelo smirenje nego zaoštravanje: Dodik je postao arogantniji, zlobniji, opasniji. Ali obraćenje je donijelo nešto mnogo vrednije od duhovnog mira — "blanko ček" nacionalnog patriote i srpskog mučenika. Savezništvom s vrhom SPC-a uspio je stvoriti simbiozu trona i oltara i pomiriti dva nikada pomirena carstva o kojima sanja svaki srpski političar.

Iz te simbioze izvodi dvije taktike koje svakog kritičara stavljaju pred nerješiv izbor. Prvo: svaki napad na njega je napad na srpski narod i, odnedavno – hrišćane. Drugo: u okruženju muslimana on u očima globalne ultradesnice priskrbljuje status ugroženog hrišćanina, s pravom da se "zaštiti" od pritisaka islamskog Sarajeva i realizira agendu odvajanja.

Plenković u Banjaluci. (Foto: RTRS)

Narod protiv intelektualaca

Da oksimoron koristi i kao alat za diskvalifikaciju neistomišljenika pokazao je u nedavnom napadu na intelektualce sarajevskog Kruga 99, koji su potpisali saopštenje s oštrom osudom Rezolucije Sabora Republike Hrvatske od 15. jula 2026. godine. Javnim iskazivanjem solidarnosti s Hrvatskom – državom s kojom se, paradoksalno, nalazi u stalnoj napetosti – Dodik je pucao preko mete da bi pogodio pravi cilj: poručiti javnosti da u zemlji ne postoji nezavisan autoritet sa simboličkim i moralnim kapitalom da slobodno govori.

Na mreži X napisao je: "Komično je da intelektualci iz 'Kruga 99' koji su pozivali građane da protestuju i traže da Bosna i Hercegovina ostane jedina kolonija, govore o suverenitetu."

To je krunski primjer populističke operacije. Nosioce kritičke misli, zbog dosljednosti u odbrani suvereniteta države, proglašava "komičnim", dakle sumnjivim. Time otvara, po starom boljševičkom receptu, dihotomiju između "glasa običnog naroda" koji on navodno zastupa i "glasa intelektualaca" koji navodno uvijek rade protiv tog naroda. Široj akademskoj zajednici pritom šalje dodatnu poruku: najbolje je držati se po strani.

Rušenjem Dejtona u njegovu odbranu

Dodikova retorika oksimorona, međutim, vrhuni u mnogo opasnijim ciljevima – tamo gdje se prevodi za strane adrese.

Stranim akterima i lobistima "rušenje državnih institucija" prodao je kao uglađeni "povratak nadležnosti", a nasilnu secesiju entiteta kao snošljivu "autonomiju" ili "samosvojnost". Njegova radionica za strance ubrzano proizvodi retorički umivene apsurde kojima je svjesno i promišljeno stvorena pravna i politička konfuzija. Svrha instrumentarija je jasna: da lobisti presvuku radikalne zahtjeve secesije u pitki jezik moderne demokratije i tako ih kanališu prema najvažnijim američkim političkim akterima.

Tokom ove godine često smo slušali proizvode te radionice: "dejtonsku nezavisnost", kojom se saopštava da izvorni Dejton navodno podrazumijeva nezavisnost entiteta, ili onaj najapsurdniji – "demokratski referendum" kojim se zemlja navodno može demokratski podijeliti. Ovim kovanicama opravdavaju se blokade i ucjene, a Republika Srpska, stvarni razbijač Dejtonskog sporazuma, amnestira se i predstavlja kao njegov branilac. Stranim akterima sugerira se da je riječ o administrativnom rješavanju funkcionalne krize, a ne o stvaranju osnova za novu nestabilnost.

Rod Blagojevich u Banjoj Luci s Dodikom (Foto: Predsjednik.rs)

Narativ se pritom prilagođava publici. Desničarskim i suverenističkim političarima na Zapadu, posebno u Americi, lobisti otvoreno nude eufemizme o zaštiti hrišćanskog identiteta: notorna prevlast srpskih kadrova u državnim institucijama BiH predstavlja se kao dominacija muslimanske većine nad ugroženom hrišćanskom manjinom. Legalistima i ne-desničarima u centrima moći nudi se suprotan paket: odbrana Dejtona, odbrana demokratije, Republika Srpska kao žrtva unitarizacije koja dolazi iz Sarajeva.

Normalizacija radikalnih ciljeva

Prema nalazima Radija Slobodna Evropa od 24. jula 2026. godine, Republika Srpska je u proteklu deceniju angažirala petnaest lobističkih i advokatskih kuća sa sjedištem u SAD sa zadatkom da lobiraju protiv državnih institucija Bosne i Hercegovine. Za te poslove vlada entiteta do kraja 2025. godine isplatila je 8,3 miliona dolara kućama tijesno povezanim s američkim republikancima, a autor teksta RSE procjenjuje da je stvarni iznos veći, budući da su neki ugovori anonimni. Rebalansom budžeta za 2025. godinu namijenjeno je dodatnih 54,9 miliona KM za nastavak lobiranja.

Za entitet koji se na Londonskoj berzi zadužio za 750 miliona dolara to su lavovska sredstva. I dala su rezultate: Dodiku i porodici skinute su sankcije, a s dužnosti visokog predstavnika, u vremenskoj koincidenciji s vrhuncem lobističke kampanje, otišao je Christian Schmidt.

Tako oksimoronska retorika obavlja svoj posao: normalizira radikalne ciljeve pred očima domaće i svjetske javnosti. Pitanje koje ostaje jeste hoće li političke adrese u Sarajevu i međunarodna zajednica dekodirati ovu jezičnu gimnastiku prije nego što se "mirno razdruživanje" pokuša pretvoriti u opipljiv raspad.

Jezik je već pripremljen. Ostaje da se ne dopusti da pripremi i stvarnost.

O autoru

Fuad Đidić, raniji diplomat, publicista i autor, član „Kruga 99“. Autor više recenzija, knjiga i radova i komentara za štampu u Kanadi i Australiji. Uspješno realizirao projekat izgradnje ambasade BiH u Canberri, Australija ( 2001). Član paneuropskog pokreta „Diem25“

Više od istog autora