Smarači i pseudoradikali – dva pola naše javne scene

Mediji su nedavno objavili vijest da je u Kini pod pokroviteljstvom samog Xi Jinpinga održana neka važna konferencija o umjetnoj inteligenciji pod naslovom „AI partnerstvo za svjetliju budućnost“ te da je na njoj u ime Bosne i Hercegovine, kao predstavnik državnog parlamenta, sudjelovao Safet Softić, dugogodišnji funkcioner i prepoznatljivo lice SDA.

Ne znam zašto, ali Softićeva općenita izjava o tome kako umjetna inteligencija mijenja naše živote i otvara nove perspektive, ili nešto u tom stilu, podsjetila me je na činjenicu da je prvi političar na našoj javnoj sceni koji je intenzivno koristio vještačku inteligenciju za svoje promotivne spotove bio ministar unutrašnjih poslova Federacije Ramo Isak. On se u jednom svom video-uratku pojavljuje kao srednjovjekovni vitez sa isukanim mačem, dok se prolama pjesma, koja tu karikaturalnu banalnost podebljava stihovima „Ramo, Ramo, ti si naš junak“.

E sad, Ramo Isak i Safet Softić su po mnogo čemu sušte suprotnosti, takoreći dva pola dejtonske političke kulture, jedan nastupa kao egomanijski populistički ekscentrik, a drugi kao mirni, odmjereni i neupadljivi birokrata. To su medijske slike, koje mogu ali i ne moraju imati puno veze sa suštinskim političkim djelovanjem, a svakako ne predstavljaju politike ili ideologije kao takve, nego kontrastne pojavne oblike, koje zatičemo i u drugim strankama.

Na neki način, između tih krajnosti se simbolički kreće naš politički život, ali i javni diskurs posljednjih desetljeća. I te krajnosti na neki čudan način međusobno uvjetuju jedna drugu, stvarajući jedan okvir iz kojeg nikako da iskoračimo.

Još i prije nego što je umjetna inteligencija preuzela dio tekstualne proizvodnje u medijima, administraciji i – što je svakako sramotno – u akademskom svijetu, postojao je odvajkada jedan tip sasvim ljudske „inteligencije“ koji je neodoljivo podsjećao na robotski mentalni sklop. Taj sklop se mogao prepoznavati u neposrednom okruženju, od škole i univerziteta do radnog mjesta, a redovno bi armija njih zapljuskivala takozvanu javnu scenu: posebno je bio, a i danas je snažno zastupljen među političarima, što je donekle razumljivo, ali i među dežurnim (pseudo)intelektualnim objašnjivačima svijeta, što je mnogo teže podnošljivo.

Ukratko, temeljno umijeće tog soja inteligencije nije u tome da otvore neko novo pitanje, da formuliraju i iznesu neku novu ideju, da ukažu na neki novi put ili osebujno rješenje – nego u razvijenoj sposobnosti da sažmu različite trendove u nešto što oni smatraju da omeđuje granice diskursa – ukratko u ono što obično zovemo opća mjesta.

Oni nikada nisu ispoljili nijednu originalnu misao, nikada nisu pomjerili granice javnog govora, nikada nisu skandalizirali, ali nisu nikoga svojim riječima, pisanim ili usmenim, ni na koji način prodrmali ili uzbudili, mada se neki od njih jalovo trude da budu duhoviti – oni su, riječju, generatori dosade. (Ruku na srce, gori od njih su samo oni koji si umišljaju da su originalni jer govore notorne gluposti, i ovdje tu i tamo ima preklapanja s prethodnom grupom, ali o njima češće pišemo, pa ćemo ih sad izostaviti iz razmatranja).

Dakle, ovaj tip proizvođača dosade, možda se na našim prostorima u svoj prototip formirao još u socijalističkoj javnosti, u onoj monotonoj dikciji spikera u TV-dnevnicima u 19:30 (dio čitalaca još je zasigurno ima u uhu), ali je preživio tranzicijsko doba, pa se danas u demokraciji još i multiplicirao, te opstaje i na desnoj i na lijevoj strani; nalazimo ih često na budnoj straži prema provjerenim ideološkim neprijateljima, djelujući unutar „svog“ tabora uvijek u skladu sa očekivanjima.

Glavno, a možda i jedino stilsko sredstvo, kojim ti graničari na javnoj sceni vladaju jeste etiketiranje, koje opet služi samo potvrđivanju razdjelnica, nikako njihovom prekoračenju. Paradoksalno, veoma često se isti ti ljudi, koji nadziru ideološke rovove, nađu i u ulozi pomiritelja i antiradikala, odnosno diskurzivnih mirovnih aktivista, s tim da se to njihovo mirenje odvija u sferi nedodirljive apstrakcije, nikada u konkretnom prostoru i s konkretnim ljudima.

Elem, uspon populizma od Miloševića, preko Berlusconija do Trumpa ili, kod nas, projekta Trojke, čiji su, ne zaboravimo, pridodati, ali neizostavni elementi i likovi poput Rame Isaka, dijelom je rezultat i dosade koju je sistematično širila ova grupa javnih djelatnika. Naravno da je ovo sad hiperbolična konstatacija; svakako da je u formiranju naše epohe presudno bilo još sijaset drugih faktora, ali sam uvjeren da velikog udjela ima i atmosfera dosadne samorazumljivosti koju su oni kreirali, a i danas je kreiraju, i u kojoj lakše u prvi plan iskaču oni koji pojavom i riječima najviše odudaraju od takve izvještačene normalnosti, svi ti tobožnji burevjesnici i lažni proroci, koji se katkad uspijevaju nametnuti kao lideri stranaka ili čak vođe naroda.

To su 1980-ih godina u bivšoj Jugoslaviji prvi prepoznali Milošević i njegovi saradnici iz akademskog i obavještajnog sektora, koji su, iz samog srca sistema, poveli takozvanu „antibirokratsku revoluciju“ protiv establišmenta (koji su oni sami otjelovljavali) i ustaljenih struktura razbijajući na površini monotoniju javne scene i političkog života u bivšoj Jugoslaviji, predstavljajući se kao alternativa svijetu koji su oni sami prethodno kreirali.

Postoji dakle međuzavisnost između sistematične proizvodnje dosade i destruktivnog populizma, koji obećava brze promjene i jednostavna rješenja. No, ta prešutna koalicija javnih smarača i lažnih radikala – i jedni i drugi su podjednako udaljeni od realnosti – zapravo garantira ne samo da neće biti nikakvih suštinskih promjena, nego ni onih srazmjerno malih pomaka, koji i jesu jedini opipljivi, kao što je, recimo, konačno proširenje željezničke mreže, dovršenje započetih autoputeva, mjere protiv iracionalnih cijena nekretnina itd.

U Bosni i Hercegovini su ove godine opet izbori; naravno, sad naši junaci u politici, medijima i na javnoj sceni, uglavnom svi odreda vođeni uskim vlastitim interesima, opet uvježbavaju svoje mantre ili brižno planiraju svoje „spontane“ i radikalne ispade. I ovi koji se koriste izlizanim frazama, i ovi drugi što bjesomučno viču, strogo vode računa da ništa konkretno ne kažu. Valjda će sve više ljudi prepoznati njihovu ispraznost, manje ih slušati, manje im vjerovati, bilo na javnoj sceni, bilo na izbornim listama.