Zagledati se u sebe: Male države u eri implozije velikih sila

Odrednica međunarodnih odnosa 21. stoljeća, kada je riječ o vanjskim politikama velikih sila, može se sažeti u pojam "katastrofalne pogrešne procjene". Riječ je o odlukama ogromne težine, donesenim uz malo ili barem nedovoljno pažnje prema njihovim mogućim štetnim posljedicama. Posljedicama koje se potom, u kratkom roku, i obistine – a donosioci odluka ne umiju njima upravljati, niti ih njihove javnosti mogu u potpunosti pojmiti.

This article is available in English

Američka odluka o invaziji na Irak; odluka Evropske unije da proširi članstvo bez funkcionalnog vanjskopolitičkog aparata; odluka Ujedinjenog Kraljevstva da napusti EU; ruska odluka da izvrši invaziju na Ukrajinu – dvaput. Ovom nizu odnedavno možemo dodati i američku odluku o oružanoj konfrontaciji s Iranom, donesenu, čini se, bez potpunog uvida u kapacitet Teherana da zatvaranjem Hormuškog tjesnaca drži globalnu ekonomiju kao taoca – pa se Washington sada, bizarno, nalazi u poziciji da je nestrpljiviji od Iranaca da okonča sukob, iako su upravo Iranci podnijeli najveći dio materijalnih gubitaka.

Čak i Kina, koja je dosad naizgled odolijevala iskušenjima kojima su podlegli njeni konkurenti među velikim silama, gotovo je cjelokupan svoj sigurnosni i vojni aparat usmjerila ka zauzimanju Tajvana. Može li Kina vojno zauzeti Tajvan? Vjerovatno. Može li potom vladati Tajvanom, možda najliberalnijom i najdemokratskijom političkom zajednicom u Aziji? Ne bez izvanredne represije i nasilja. Da i ne govorimo o posljedicama koje bi po globalnu ekonomiju imalo razaranje središnje svjetske radionice poluprovodnika u jednom nepotrebnom ratu.

Drugim riječima, nije Kina izbjegla greške svojih konkurenata i protivnika — Peking im se, po svemu sudeći, jednostavno još nije pridružio.

U ovom trenutku očigledno je riječ o obrascu ponašanja. Njegovi tačni korijeni nisu jasni i, kao i kod svakog fenomena ovih razmjera, na djelu je zasigurno više faktora. Naprimjer: uspon društvenih mreža i dosad nepoznata brzina i lakoća kojom se šire dezinformacije i propaganda; erozija zapadne srednje klase i uspon radne prekarnosti; izvanredna ekspanzija javnog i potrošačkog duga, te pritisci koje ona proizvodi na tržišta rada, penzione sisteme i obrazovanje; opći, ali jasno uočljiv zaokret ka antiintelektualizmu širom Zapada i njegovo potiskivanje politikom jeftinog populizma, šovinizma – onim što neki savremeni socijalni teoretičari nazivaju "kakistokratijom".

Kakav god bio uzrok, rezultat je isti.

Svaka velika zapadna, liberalno-demokratska sila ili blok danas je u ranjivijoj strateškoj poziciji nego na početku stoljeća. Rusija također – i kakvo god bilo trenutno stanje na ukrajinskom bojištu, kataklizmički scenarij kolapsa režima u Moskvi, nalik epizodama iz 1917. i 1991. godine, čini se neizbježnim. Kinesku je putanju možda najteže odgonetnuti, ali ako je – kako svi pokazatelji sugeriraju – komunistički režim odlučan da se silom nametne tajvanskoj demokratiji, najizgledniji ishod je nestabilnost same Kine.

Pitanje, dakle, nije "ko će ostati da pokupi krhotine", jer cjelokupna konstelacija trenutno ponajviše podsjeća na niz historijskih sukoba iz kojih su i poslovični pobjednici izašli slabiji nego što su u njih ušli. To je, u najmanju ruku, tumačenje kojem bi bio sklon Tukidid – nasuprot čestom iskrivljavanju njegovog djela u izvedbi kineskog autokrate Xija Jinpinga. Kratkoročno, pobjednika ovdje neće biti, barem ne među sadašnjom konstelacijom velikih međunarodnih aktera – samo gubitnika.

To otvara dilemu ne samo za "srednje sile", kako ih slavno naziva premijer Mark Carney, nego i za države još manje od njih. Ako se postojeći međunarodni i institucionalni poredak urušava, i ako bi se za našeg života mogao u cijelosti raspasti — šta preostaje sitnim ribama?

U regijama poput Zapadnog Balkana tradicionalni odgovor na takve historijske epizode – kojim sam se opširno bavio u svojoj knjizi Glad i bijes (Hunger and Fury) iz 2018. godine – bio je prelazak pod okrilje novih imperijalnih zaštitnika. Najapsurdniju ilustraciju takvog reakcionarnog ponašanja nudi srbijanska politika u periodu između 1912. i 1918. godine.

U Prvom balkanskom ratu Srbija se udružila s Grčkom, Bugarskom i Crnom Gorom (tzv. Balkanski savez) kako bi posustalo Osmansko carstvo istisnula iz njegovih posljednjih jugoistočnoevropskih posjeda. Taj je sukob okončan u maju 1913, a već u junu počeo je Drugi balkanski rat, u kojem se Srbija sa saveznicima de facto svrstala uz Osmanlije kako bi suzbila ekspanzionističke ambicije Bugarske. Do 1915. Srbija se ponovo (in)direktno našla nasuprot Osmanlijama, ali sada i Bugarskoj, u širem kontekstu Prvog svjetskog rata. Štaviše, naredne tri godine Srbija je najvećim dijelom provela pod formalnom okupacijom Bugarske i Austro-Ugarske, uz izvanrednu cijenu koju je platilo njeno civilno stanovništvo.

Savremena srpska historiografija sve te obrate, dakako, predstavlja u trijumfalističkom ključu, s vrhuncem u srbijanskoj "pijemontskoj" ulozi u stvaranju prve Jugoslavije, po značaju možda odmah iza beogradskog osvajanja Kosova 1912. godine. Samo što su ti poduhvati koštali života približno 830.000 Srbijanaca, a danas Jugoslavija ne postoji, a Kosovo je suverena država.

Ukratko: sa stoljećem historijske distance (u historijskim razmjerama, nevelikim vremenom), jasno je da je Srbija pogrešno procijenila vlastite kapacitete u vrtlogu ranog 20. stoljeća. Za tu činjenicu, moglo bi se reći, i danas plaća visoku unutrašnju cijenu – prije svega kroz nesposobnost da prihvati poraz svojih imperijalnih ambicija i kroz dosljedno bankrotiranu politiku koju Beograd uslijed toga proizvodi.

Pouka za male države u historijskim trenucima kada mahinacije velikih sila donose samo ruševine i haos mogla bi, stoga, glasiti: ne gledati preko granica – nego u sebe. Učvrstiti suverenitet, ojačati odbrambene kapacitete, svakako – ali osnažiti i domaće institucije, vladavinu prava, demokratske mehanizme, i sačuvati vlastite ljude koliko god je moguće. Ako su nužni kompromisi s unutrašnjim kvariteljima ili prijetnjama, treba ih pažljivo odvagati – ali su u svakom slučaju bolji od sukoba.

Male države, jednom riječju, trebale bi poslušati savjet pokojnog američkog politologa Josepha Nyea, koji je i sam parafrazirao Machiavellija: postati "neprobavljive". A potom, neokrznute, dočekati svitanje boljeg i povoljnijeg međunarodnog poretka.