U Zagrebu nema ljevice ni desnice kada je tema Bosna i Hercegovina

Hrvatski sabor usvojio je 15. jula Rezoluciju o osnaživanju političkog položaja Hrvata u Bosni i Hercegovini. Riječ je o dokumentu koji su u proceduru zajednički uputili Domovinski pokret i vladajući HDZ Hrvatske.

Rezolucija, između ostalog, poziva na formiranje hrvatske izborne jedinice za izbor člana Predsjedništva BiH iz reda hrvatskog naroda, te eksplicitno ističe „načelo federalizma“ kao navodno najprimjereniji model za unutrašnje uređenje Bosne i Hercegovine.

Zahtjev je to koji u Republici Hrvatskoj uživa podršku gotovo svih relevantnih političkih aktera – od ljevice do krajnje desnice. Tokom saborske rasprave, opozicione stranke desnice, poput Mosta i Drita, kritikovale su sadržaj Rezolucije jer se u njoj direktno ne spominje formiranje trećeg entiteta. Međutim, amandmani koje je predložio Most glatko su odbijeni tokom glasanja.

„Tresla se brda, rodio se hrvatski vanjskopolitički miš. Najavljivao se viski, na koncu je izašla kamilica“, prokomentarisao je zastupnik Nino Raspudić. Njegova opaska aludira na činjenicu da je tekst, koji je prvobitno predložio Domovinski pokret, pod pritiskom HDZ-a modifikovan i praktično razvodnjen.

Tokom glasanja, klub zastupnika lijeve opozicije (SDP, Možemo! i partneri) odlučio je da ne učestvuje u izjašnjavanju, pravdajući to stavom da je dokument izrađen bez šireg parlamentarnog konsenzusa.

Protiv dokumenta glasala je samo jedna zastupnica, Dalija Orešković (DOSiP). Dok su suzdržana bila tri zastupnika: dvoje iz SDSS-a i zastupnik bošnjačke nacionalne manjine Armin Hodžić.

Nakon sjednice, Orešković je otvoreno upozorila da usvajanjem ovog dokumenta Sabor pristaje na politiku u kojoj im „kolo vode oni koji su u neka pristojnija vremena bili na marginama, prepoznati kao huškači čija je ideologija suprotna temeljnim vrijednostima Ustava RH“.

„Zaštita političkih prava Hrvata u BiH je cilj oko kojeg ne bi trebalo biti prijepora. Ali, ovaj naizgled bezazleni dokument šalje političke poruke zbog kojih bi kasnije mogli zažaliti“, istakla je Orešković. Ona je naglasila da se uvrštavanjem Herceg-Bosne i ratnih zasluga HVO-a kao zvaničnih političkih i historijskih uporišta zanemaruje činjenica da su ti pojmovi za mnoge neraskidivo povezani s ratom, presudama za ratne zločine i teritorijalnim pretenzijama prema BiH. Prema njenim riječima, takve reference ne samo da neće ojačati položaj Hrvata u BiH, već će produbiti nepovjerenje, otežati dijalog i nanijeti dugoročnu štetu Hrvatskoj.

Orešković je također ukazala na licemjerje unutar same desničarske elite.

„Paradoks je i to što su među najglasnijim zagovornicima političke jednakopravnosti Hrvata u BiH oni koji su porijeklom iz BiH, a u Hrvatskoj su postali dio političke, akademske, poslovne i sportske elite. O jednakopravnosti govore iz udobnosti i sigurnosti privilegija koje su u Hrvatskoj stekli. Političku cijenu njihovih poruka neće plaćati oni, nego Hrvati koji žive u BiH“, kazala je ona.

Ovakav ishod glasanja, jasno ogoljuje političku realnost u Hrvatskoj. Iako na domaćem terenu bjesni neprestana ideološka borba između ljevice i desnice oko primjene „liberalnih evropskih ili tradicionalnih narodnjačkih vrijednosti“, vanjska politika prema Bosni i Hercegovini ostaje potpuno usaglašena u duhu „Tuđmana i Šuška“.

Čak i neprekidni, svakodnevni sukobi između premijera Andreja Plenkovića i predsjednika Zorana Milanovića, koji se protežu od nesuglasica oko toga hoće li hrvatska vojska paradirati u Parizu, pa sve do blokada imenovanja generala i ambasadora, potpuno nestaju kada se na stolu nađe pitanje Bosne i Hercegovine. Tu vlada prešutni, ali čvrsti dogovor.

Današnjem ljevičarsko-liberalnom krugu u Zagrebu borba za drugačiji, građanski i cjelovit koncept Bosne i Hercegovine očito nije prioritet. To nam jasno govori da su današnji lideri hrvatske opozicije daleko od historijske uloge koju su svojevremeno odigrali Stipe Mesić ili Josip Manolić. Podsjetimo, oni su se devedesetih, upravo zbog  neslaganja s rigidnom i agresivnom politikom Franje Tuđmana i Gojka Šuška prema Bosni i Hercegovini, odlučili na potpun razlaz s vladajućim HDZ-om i istupanje iz vlasti.

Danas takve hrabrosti na hrvatskoj političkoj sceni nema. Zbog toga građani i probosanske političke snage u Bosni i Hercegovini u narednom periodu od zvaničnog Zagreba mogu očekivati identičan tretman onome koji Sjeverna Makedonija već godinama trpi od strane Bugarske na svom putu ka Evropskoj uniji: stalna uslovljavanja, ucjene i nametanje etnoteritorijalnih koncepata pod krinkom „evropskih standarda“.