Tri igrana filma o Srebrenici: Dvije priče o ženama, jedna o istražitelju 

Genocid u Srebrenici, kao najveći zločin na tlu Evrope nakon Drugog svjetskog rata, ostavio je duboke i neizbrisive rane na tkivu cijelog društva. Dok su dokumentarni filmovi godinama pedantno bilježili činjenice i svjedočenja preživjelih, srebrenička tragedija obrađena je i u tri igrana filma, dva domaća i jedan strani.

Autori ovih ostvarenja su na različite načine pokušali prikazati i dočarati strahote genocida, kroz prizmu ličnih drama, potrage za pravdom i suočavanja s posljedicama.

Ovaj francusko-poljsko-italijanski igrani film snimljen je u produkciji francuske televizije i predstavlja prvi igrani film koji otvoreno govori o genocidu u Srebrenici.

Radnja prati mladog francuskog policijskog istražitelja Jacquesa Calveza, filmsku verziju stvarnog istražitelja Jeana-Renéa Rueza, kojeg Haški tribunal (ICTY) šalje u Srebrenicu odmah nakon pada enklave u julu 1995. godine. Njegov zadatak bio je da istraži sudbinu hiljada nestalih muškaraca.

Film publiku ne štedi potresnih dokaza koje je francuski istražitelj prikupljao tokom godina na području koje je trebalo biti pod zaštitom UN-a. Ti dokazi su kasnije poslužili kao temelj optužnice za genocid protiv Radovana Karadžića i Ratka Mladića.

Sam naslov filma referiše na stvarnu rezoluciju Vijeća sigurnosti UN-a iz 1993. godine kojom je Srebrenica proglašena zaštićenom zonom. Film detaljno prikazuje proces otkrivanja masovnih grobnica i sklapanja pravnog mozaika potrebnog za dokazivanje genocida.

Na Međunarodnom filmskom festivalu u Rimu 2008. godine, film je osvojio Nagradu publike Marc'Aurelio d'Oro za najbolji film.

Povodom sarajevske premijere, režiser Giacomo Battiato je istakao kako film govori o pasivnosti međunarodne zajednice.

„Film govori o emocijama ljudi, a ja sam vjerovao da je bosanska patnja toliko impresivna da se može komunicirati jedino emocijama. Želio sam podsjetiti da je međunarodna zajednica bila pasivna i dozvolila da se dogodi stradanje Srebreničana. Htio sam potaknuti osjećaj krivnje na strani međunarodne zajednice. Film ima i jedan pozitivan element jer govori o francuskom istražitelju koji se borio da dođe do istine“, kazao je on.

Film „Belvedere“ iz 2010. godine, u režiji Ahmeda Imamovića, prvi je dugometražni igrani film iz Bosne i Hercegovine koji se direktno bavi posljedicama genocida u Srebrenici. „Belvedere“ se fokusira na život nakon genocida i sudbinu preživjelih žena, majki i supruga koje petnaest godina nakon tragedije i dalje žive u kolektivnom centru.

Naziv filma dolazi od imena stvarnog izbjegličkog kampa (kolektivnog centra) „Belvedere“ u blizini Goražda, gdje je film i sniman. Ironično, riječ belvedere na italijanskom jeziku znači „lijep pogled“.

Glavna junakinja je Ruvejda (Sadžida Šetić), žena koja je u srebreničkom genocidu izgubila muža, sinove i brata. Njen život se svodi na samo jednu misiju: pronaći i identifikovati barem jednu kost muških članova svoje porodice kako bi ih mogla dostojanstveno ukopati u Memorijalnom centru u Potočarima. Svaki njen dan izgleda isto – odlazak u identifikacione centre, gledanje u stolove s kostima i mučno čekanje DNK nalaza.

Dok Ruvejda i druge žene prebiru po kostima, njena sestrična i nećak, omladina rođena u ratu ili neposredno nakon njega, žive u potpuno drugačijem svijetu. Nećak Adnan očajnički želi pobjeći iz bijede kolektivnog centra, zbog čega se prijavljuje u reality show „Veliki Brat“ u Beogradu, stvarajući tako oštar i bolan kontrast između preživjele traume i banalnosti modernog svijeta.

Glumačku ekipu čini sjajan tim bosanskohercegovačkih umjetnika, a mnoge uloge iznijele su žene koje su i same na neki način preživjele ratne traume. Pored Sadžide Šetić, u filmu glume Minka Muftić, Zana Marjanović, Milena Dravić, Goran Kostić, Nermin Tulić i Almedin Leleta. „Belvedere“ je bio bosanskohercegovački kandidat za nagradu Oskar 2011. godine u kategoriji za najbolji strani film, a zabilježio je i značajan uspjeh na međunarodnim festivalima.

„Quo Vadis, Aida?“ je ubjedljivo najpoznatiji, najnagrađivaniji i filmski najkompletniji igrani film o genocidu u Srebrenici. Film je nastao u širokoj međunarodnoj koprodukciji, za koji je scenarij napisala i režirala Jasmila Žbanić. Radnja je djelomično zasnovana na elementima knjige „Pod zastavom UN-a“ Hasana Nuhanovića. Film je nastao kao zajednički projekt čak dvanaest produkcijskih kuća, a premijerno je prikazan u glavnom takmičarskom programu 77. Međunarodnog filmskog festivala u Veneciji.

Radnja prati Aidu, profesoricu engleskog jezika koja tokom jula 1995. godine radi kao prevoditeljica za UN u bazi u Potočarima. Kada Vojska Republike Srpske pod komandom Ratka Mladića uđe u Srebrenicu, hiljade civila, među kojima su Aidin muž Nihad i sinovi Hamdija i Sejo, traže spas u bazi UN-a i oko nje.

Zbog prirode svog posla, Aida ima pristup ključnim informacijama, prevodi sastanke i pregovore, te vrlo brzo shvata dramatičnu istinu: UN neće reagovati, vazdušnih udara neće biti, a ljudi u Potočarima prepušteni su sami sebi i osuđeni na smrt. Od tog trenutka film postaje bjesomučni triler u kojem Aida koristi svaki minut, svaku poziciju i svaku vezu kako bi svoje sinove i muža sakrila, uvrstila na UN-ove spiskove ili ih proglasila osobljem UN-a.

Film nosi maestralna glumačka izvedba Jasne Đuričić, glumice iz Novog Sada, koja je utjelovila lik Aide. Posebno je zanimljiva činjenica da njen stvarni suprug, Boris Isaković, u filmu igra generala VRS-a Ratka Mladića. Pored njih, sjajne i upečatljive uloge ostvarili su Emir Hadžihafizbegović (kao agresivni Mladićev vojnik Joka), te mladi bh. glumci Dino Bajrović i Alban Ukaj.

Film je premijerno prikazan u glavnom takmičarskom programu 77. Venecijanskog filmskog festivala, nakon čega je ušao u uži izbor od 15 filmova, a potom i u zvaničnu nominaciju za najbolji međunarodni igrani film na 93. dodjeli Oskara. Dobitnik je nagrade publike na 50. Međunarodnom filmskom festivalu u Rotterdamu, nagrade za najbolji strani film na Filmskom festivalu u Göteborgu, a zabilježio je i nominacije za prestižne nagrade BAFTA (za najbolji strani film i režiju), kao i za Nagradu nezavisnog duha (Independent Spirit Award).

Žbanić je najavila i snimanje nastavka „Quo Vadis, Aida? - Dio koji nedostaje“. Kako je ona navela, radnja novog filma smještena je šest mjeseci nakon pada Srebrenice. Prati Aidu (Jasna Đuričić) koja dobiva vijest da su joj sinovi možda živi u logoru, dok se paralelno bori s traumom i potragom za istinom o sudbini svojih najmilijih.