Naličje kulta riječi: Nije važno šta političari govore, već šta rade

Liberalna ideologija, koja već decenijama dominira zapadnom javnošću, propisuje takozvanu političku korektnost. To ograničenje je isprva zamišljeno s ciljem da se suzbije ksenofobni govor i zaštiti njegove žrtve. Ali u višedecenijskoj praksi plemenita namjera je porodila bizarnu dogmu, po kojoj kao da je dopušteno da činiš zlo, sve dok je to praćeno lijepim govorom.

Tako se zapadna mainstream javnost, tokom proteklih godina, više zgražavala zbog rasističkih izjava izraelskih ministara Itamara Ben-Gvira i Bezalela Smotricha, nego zbog genocida koji su izraelske vlasti, uz američku asistenciju, počinile u Gazi. Zapadnim novinarima, poput Piersa Morgana, koji su dugo branili “pravo Izraela da se brani”, bilo je lakše preći preko zvjerstava koja je naredio Netanyahu, nego preko izjava koje su dali njegovi spomenuti ministri.

Stječe se dojam da mnogim ljudima nije problem da IDF ubija Palestince, ako bi izraelska vlada imala dovoljno discipline da, kao prije pojave Ben Gvira i Smotricha, ponavlja da je “IDF najmoralnija vojska na svijetu”, da više brine o civilima nego ijedna druga vojska na svijetu, da Hamas koristi civile kao živi štiti, itd. 

Sjetimo se da je bivša američka administracija, na čelu sa Joeom Bidenom, iskazivala je “zabrinutost za tešku humanitarnu situaciju u Gazi”, u isto vrijeme dok je dostavljala Izraelu oružje potrebno za destrukciju tog dijela palestinske teritorije. Svi su zgrozili tek kad je Donald Trump kazao da treba sravniti Gazu sa zemljom i napraviti luksuzne hotele.

Isti paradoks smo mogli primijetiti tokom nedavno održanih izbora za Kongres, u saveznoj državi New York, kada su mainstream mediji podvrgavali oštroj kritici socijalističke kandidate poput Darialize Avile Chevalier zbog psovki na X-u od prije pet godina; istovremeno, mediji nisu posvetili mnogo kritičke pažnje činjenici da su konkurenti socijalističkih kandidata (npr. Adriano Espaillat ili Dan Goldmann) u Kongresu glasali za pakete vojne pomoći Izraelu, sudjelujući na taj način neizravno u genocidu.

Nema razloga da se uobrazimo, jer ni mi nismo pošteđeni navedenog paradoksa. Naša politička scena već decenijama kopira zapadne trendove i ne čudi što smo se probudili u situaciji, u kojoj je verbalna greška veće zlodjelo od gotovo bilo čega drugog.

Tako je naša javnost više bila uznemirena zbog jedne izjave predsjednice Naše stranke Sabine Ćudić, nego zbog toga što je Elvedin Grabovica, poslovni intimus predsjednika SDP-a Nermina Nikšića, dobio tendere Autocesta Federacije u višemilionskoj vrijednosti. Cinik bi rekao da smo postali Amerika, jer i na tamošnjoj sceni, veći je krimen kad zvaničnici vlasti daju lošu izjavu, nego kad kupe dionice, na osnovu povjerljivih saznanja koja dobivaju po osnovu položaja u vlasti.

U takvom ambijentu je moguće da jedno lice bude osuđeno na 2 godine i osam mjeseci za krivično djelo verbalno zlostavljanje putem interneta, dok istovremeno nalazimo na vijest da je drugo lice osuđeno na manju kaznu (godinu zatvora) zbog toga što je tukao redovno suprugu, udarajući je nogama, pesnicama i raznim predmetima po glavi, sve u prisustvu malodobne kćerke, koju je također tukao. Ovdje ne pričam o Americi, već o BiH.

Zlodjela, u oba slučaja, treba kazniti. Ne potcjenjujem prvo u odnosu na drugo, ali čini se da sud, pod utjecajem kulta riječi, potcjenjuje drugo u odnosu na prvo. Kao da je vrijednost riječi porasla preko svake mjere, dok su neverbalna djela devalvirana. 

Ključna lekcija modernog Zapada jeste - ili bi trebala biti - da nije toliko važno šta političari pričaju, već šta čine. Njihove riječi same po sebi nemaju gotovo nikakvu vrijednost, te ih treba vrednovati isključivo prema djelima. Štaviše, riječi često služe da prikriju namjere i radnje, nego da ih otkriju.

U drugom tomu Uspona i pada Trećeg rajha, William Shirer obrađuje se period diplomatskih tenzija u Evropi, uoči početka Drugog svjetskog rata. Njemačka još uvijek nije bila dovoljno jaka da krene u obračun sa zapadnim demokratijama. Stoga je Hitler donio odluku da, dok ne izgradi vojsku, daje miroljubive izjave. Cilj je bio francusku i britansku javnost držati uljuljkane u iluziji da više neće biti velikog rata u Evropi.

Tako u intervjuu za britanski Daily Mail, 1934, Hitler kaže da “rata više neće biti”, te da je Njemačka “dublje nego ijedna druga zemlja osjetila zlo što ga rat nanosi. Njemački se problemi, tvrdio je on, ne mogu riješiti ratom.

”U međuvremenu”, piše Shirer, “Hitler je s nesmanjenom upornošću nastavio provoditi svoj program jačanja vojnih snaga i njihova opremanja oružjem. Armiji je naređeno da do 1. listopada 1934. utrostruči svoju brojčanu snagu od 100.000 na 300.000, a u travnju iste godine generalu Ludwigu Becku, načelniku Generalštaba kopnene vojske stavljeno je do znanja da će do 1. travnja slijedeće godine Führer propisati obavezno novačenje i javno odbaciti vojna ograničenja Versajskog ugovora.”

Dok se Njemačka naoružava, kako navodi Shirer, Hitler govori poput savremenih evropskih političara: “Njemačka svečano priznaje i garantira Francuskoj njene granice koje su utvrđene nakon sarskog plebiscita… Time konačno odbacujemo pravo na Alzas s Lotaringijom, zemlju zbog koje smo vodili dva velika rata. Bez obzira na prošlost, Njemačka je s Poljskom zaključila pakt o nenapadanju… Držat ćemo ga se bezuslovno… Priznajemo Poljsku kao zavičaj velikog i nacionalno svjesnog naroda.”

Dvije godine poslije, 1936, nakon ulaska Njemačkih trupa u demilitariziranu zonu s lijeve obale Rajne, Hitler priča istu priču. “Kao prvo”, veli on, “zaklinjemo se da nećemo pribjegavati nikakvoj sili kad budemo vraćali čast našem narodu. Kao drugo, sada više nego ikada, obećavamo da ćemo težiti razumijevanju među evropskim narodima, naročito s narodima naših zapadnih susjeda… Mi nemamo teritorijalnih zahtjeva u Evropi! Njemačka nikada neće narušiti mir.”

Revizionistima su izjave poput ovih služile kao dokaz da je Hitler zaista htio mir. Ali historiografi su otkrili da, u isto vrijeme, kada daje miroljubive izjave, u jednom tajnom memorandumu iz novembra 1937, Hitler kaže da se njemački problem može riješiti samo silom, te da će opremanje njemačke kopnene vojske, mornarice i zračnih snaga biti dovršeno do 1943. Zatim, kako će se pokazati, posve tačno primjećuje da će se nakon 1943, uslijed naoružavanja drugih, trendovi okrenuti protiv Njemačke. Zbog toga se rat ne smije odgađati predugo.

“Naša relativna snaga”, veli Hitler u toj memorandumu, “smanjila bi se u odnosu na naoružanje ostalog svijeta… Nitko danas ne zna kakva će situacija biti 1943-1945. Jedna je stvar sigurna, čekati više ne možemo.”

Ljudi koji su vjerovali Hitlerovim izjavama, umjesto da pažnju obrate na značenje njegovih djela, nehotimično su doprinijeli rasplamsavanju najvećeg rata u evropskoj historiji. Da treba pratiti djela, a ne izjave, trebala bi biti najveća lekcija modernog Zapada. Međutim, za mainstream javnost na Zapadu veći je zločin to što je neki iranski političar rekao da “Izrael ne treba postojati” od istrebljenja civila u Gazi. Riječ jeste djelo, ali antisemitska izjava nije isto što i raketa ispaljena na stambenu zgradu.

Sadržaj naše politike su, gotovo u cijelosti, Dodikove izjave. “Dodik rekao ovo, Dodik rekao ono…“ Pa mu onda odgovorili iz Federacije. Kao da je, na kraju dana, važno šta je Dodik rekao. Istina, to verbalno zlostavljanje na internetu, koji vrši bivši predsjednik RS-a, nije prijatno, proizvodi tenzije, otežava rad institucija, ali daleko od toga da je supstancijalno. 

Da, kojim slučajem čelnik SNSD-a, počne pričati kako je privržen suverenitetu i teritorijalnom integritetu Bosne i Hercegovine, to bi bio vrlo loš predznak, ako bi se u isto vrijeme institucije RS-a počele naoružavati. Kada bih birao između tog scenarija i trenutne situacije, izabrao bih trenutnu situaciju, sa svim Dodikovim izjavama.

Na koncu, u Beogradu je na sceni režim, koji redovno ponavlja kako poštuje teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine, Bošnjake zove Bošnjacima (a ne “muslimanima”), a istovremeno kupuje kineske balističke rakete kojima mijenja balans vojnih snaga u regiji. Dakle, nisu bitne izjave, već djela. Zato, uprkos miroljubivim izjavama Aleksandra Vučića, režim u Beogradu možemo opravdano smatrati ratobornim. 

Historija pokazuje da najveće katastrofe nisu nastale zato što su ljudi vjerovali ratobornoj retorici, nego zato što su povjerovali miroljubivoj retorici dok su pred njihovim očima govorila sasvim drugačija djela.