I nama trebaju migranti: Ulazak BiH u EU neće usporiti iseljavanje mladih

Bližimo se kraju mandata, koji je počeo pompeznim najavama vladajuće Trojke da idemo ubrzano ka članstvu u Evropskoj uniji. Sjetimo se samo posjete predsjednice Evropske komisije Ursule von der Leyen Sarajevu iz marta 2024. i njene izjave o “impresivnom napretku” koji je napravila nova vlast.

”Više je napretka učinjeno u nešto više od godinu dana nego ranije u deset godina”, kazala je tada von der Leyen, izazvavši oduševljenje u redovima Trojke, koja nas je uvjeravala da se može napraviti pomak sa Dodikom, da je SNSD zauzeo proevropski kurs, itd. 

Od marta 2024, kada je von der Leyen to izjavila, pa do sredine iste godine, stvari su se toliko pogoršale da je visoki predstavnik Christian Schmidt morao da donese izmjene Krivičnog zakona, na osnovu čega je onda poveden postupak protiv Milorada Dodika, koji je završio kako je završio. 

A šta da nije došlo do te promjene? Šta da smo nastavili sa ubraznim približavanjem Evropskoj uniji, kakvom smo svjedočili od proljeća 2023. do proljeća 2024. godine?

Sav taj proevropski optimizam s početka mandata mi je pao na pamet, dok sam jutros, u Večernjem listu, čitao kolumnu Zvonimira Despota u kojoj oštro kritikuje šokantnu retoriku predsjednika Hrvatske Zorana Milanovića.

“Svaki put”, veli Despot, “kad državu uzdrma nova pravosudna afera, kada na vidjelo izbiju nevjerojatni razmjeri institucionalne korupcije ili kada građani u trgovinama bolno osjete da nas inflacija i divljanje cijena proždiru brže nego ostatak eurozone, Milanović priredi novi šou. Umjesto da tjednima raspravljamo o tome zašto su nam mirovine mizerne, zašto mladi bježe iz zemlje i kako se javni novac prelijeva u privatne džepove stranačkih poslušnika, zašto nam je takva inflacija, nacija danima raspreda o tome tko je kome što skresao i tko ide u Pariz.“

Čitajući sve ovo, čovjek - a naročito Bosanac i Hercegovac - ne može da se zapita: zar u Evropskoj uniji ima institucionalne korupcije u nevjerovatnim razmjerima? Zar i u Evropskoj uniji građane proždiru inflacija i divljanje cijena? Zar su u članici EU mirovine mizerne? Zar mladi bježe i iz države, koja je ušla u EU? Zar se javni novac i u EU prelijeva u džepove stranačkih poslušnika?

Šta hoću da kažem?

Hrvatska je ulaskom u Evropsku uniju ostvarila ono što je za nas, u Bosni i Hercegovini još uvijek san, ali time nije okončana historija, niti je hrvatsko društvo riješilo svoje supstancijalne probleme.

To se najbolje vidi po demografskim trendovima. 

Omiljena teza predsjednika Naroda i pravde i ministra vanjskih poslova BiH u ovom mandatu, Elmedina Konakovića, jeste da će ulazak naše zemlje u Evropsku uniju usporiti iseljavanje stanovništva, naročito mladih. 

Tako, recimo, na stranici Ministarstva vanjskih poslova BiH čitamo da je ministar Konaković, na ministarskom sastanku u Brdu kod Kranja, kazao “da bi ubrzanje procesa eurointegracija moglo usporiti odljev mozgova i ublažiti njegove dugoročne negativne učinke, dajući perspektivu mladoj generaciji”.

Sve ovo lijepo zvuči, ali nažalost nije tačno. O tome ponovo svjedoči iskustvo Hrvatske.

U prvih deset godina od ulaska Hrvatske u Evropsku uniju 2013. godine iz te nama susjedne zemlje se iselilo oko 400.000 ljudi, uglavnom u druge zemlje EU.

Intenzitet iseljavanja iz Hrvatske je veći nakon njenog ulaska u EU 2013, nego prije.

Primjera radi, između 2001. i 2010. iz Hrvatske je iselilo 88 hiljada ljudi. A, dakle, u prvih deset godina, nakon ulaska u EU, 400 hiljada.

Naravno, nemaju sve zemlje isto iskustvo. Tako se, recimo, broj stanovnika Slovenije od raspada Jugoslavije povećao, uprkos ulasku u EU. Ali naša zemlja je sličnija Hrvatskoj nego Sloveniji, te bi otvaranje granica i eventualni ulazak u Schengen vjerovatno značili snažan talas iseljavanja.

Opće je mjesto da je ulazak u EU značio ubrzano iseljavanje stanovništva Hrvatske. Međutim, primijetiti to, u bh. javnosti, svojevrstan je tabu. Umjesto gorke istine, naša javnost više voli slatke laži, poput onih koje joj nudi ministar vanjskih poslova.

Bosna i Hercegovina treba da nastavi svoj evropski put. Bilo bi dobro da što prije postanemo dio Evropske unije. To više ne izgleda nemoguće, s obzirom na ubrzani proces pristupa Crne Gore. Članstvo BiH u EU značilo bi više stabilnosti i sigurnosti. Ali ne trebamo živjeti u iluziji da ćemo time riješiti supstancijalne probleme našeg društva. Naime, čak i ako uđemo u EU, nećemo se moći takmičiti sa Njemačkom, Austrijom ili Nizozemskom, kojima je potreban priliv stanovništva. Stoga će neizbježno značajan dio naše populacije emigrirati nakon što uđemo u EU. 

Budućnost Bosne i Hercegovine će pripadati onima, koji ostanu da žive ovdje. Također, glavna stvar će biti da i sami postanemo sposobni da integrišemo doseljenike iz vanevropskih zemalja, za kojima naša ekonomija već čezne. Umjesto da nudimo iluziju, kojom se fiktivno ispunjava naša kolektivna želja o usporavanju pa čak i zaustavljanju iseljavanja domicijelnog stanovništva iz BiH, možda je bolje da radimo na konkretnim koraci ka olakšavanju useljavanja u BiH za one koji žele ovdje živjeti.