Sloboda kao slom: Good Bye, Enver Hoxha

 (Lea Ypi: Slobodna: Odrastanje na kraju historije, Buybook, 2023.)

Duge pješčane obale, tu ti je more kao u Ulcinju, tamo ti je more kao u Hrvatskoj, povoljno ljetovanje, veče albanske muzike, roštilj, Drač, Vlora, Saranda, Kruje, hoteli u nizu, puni pansion, da vidiš što su se razvili, nije to ko prije, sve su to pojmovi s kojima smo se u posljednjih nekoliko godina imali priliku susresti kada je riječ o Albaniji, ili bolje reći kada je riječ o ljetovanju, jer iz svega navedenog o Albaniji se može malo zaključiti.

Međutim, to nije slučaj sa knjigom Slobodna: Odrastanje na kraju historije Lee Ypi, spisateljice albanskog porijekla, koja radnju smješta u Albaniju, preciznije Drač i daje nam uvid u ono što izostaje u svim tim siromašnim opisima u brojnim turističkim ponudama. Budući da je riječ o memoarima, nezgrapno bi bilo reći da ova spisateljica smješta radnju, tačnije bilo kazati da je sudbina smjestila Ypi u Drač, Albaniju. 

Kao što je u samom naslovu nagovješteno, a potvrđeno na početku citatom Rose Luxemburg: Ljudi ne stvaraju historiju svojom slobodnom voljom, ali ipak je stvaraju, ova spisateljica će kroz prizmu lične i historije svoje porodice ispričati priču o velikim historijskim događajima koji su zadesili (ili koje su ljudi stvorili) njenu domovinu. Rođena na razmeđi historije, djetinjstvo je provela u strogom režimu Envera Hodže, dječije vjerujući onome što je društvo učilo na svakom koraku – da živi u slobodnom društvu i da je albansko društvo jedno od rijetkih u svijetu koje je uspjelo ostvariti taj ljudski ideal, da bi ubrzo svjedočila potpunoj propasti svega u šta je vjerovala. Knjiga je podijeljenja na dva dijela, sastavljena od ukupno 22 poglavlja. Granica između ta dva dijela je prelomni trenutak u odrastanju djevojčice i prelomni historijski trenutak za albansko društvo, konačni slom diktatorskog režima. 

U prvom dijelu svijet posmatramo spisateljicinim djetinjim očima, njenu učiteljicu kako ponosno i autoritarno podiže svoju desnu ruku, kojom se rukovala s Enverom Hodžom, ne želeći je danima oprati, koja je, kaže, apsorbirala tu snažnu energiju koju na kraju ni voda nije mogla saprati i djevojčicinu opčinjenost učiteljicom i Enverom Hodžom, u tolikoj mjeri da će se jedne prilike požaliti svojim komšijama, partijskim službenicima, kako njeni roditelji, sigurna je, uopće ne vole Envera Hodžu jer dosad nisu uspjeli da joj postave nijednu njegovu sliku u njihovom domu.

Taj sukob dvije suprotstavljene perspektive, jedne bezazlene dječije i druge paranoično-špijunske, dovodi situaciju do vrhunske napetosti. Jedna takva optužba koja prispije do pogrešnih ušiju, koje su bile posvuda, mogla je imati katastrofalne posljedice. Znajući za sve navedeno, porodica djevojčice se trudila da od nje sakrije pravu historiju porodice, svoje stavove, kreirajući tako djevojčici jedan vakuum, fabricirani svijet. Mi na taj način, kroz njene oči posmatramo i pokušavamo odgonetnuti sve one nedorečenosti i nejasnoće koje su iskrsavale u tom svijetu – zašto njen otac nije mogao studirati ono što voli, tj. matematiku, jer bi to značilo da bi onda radio u školi, a to ni u kom slučaju vlast nije mogla dozvoliti, zašto je njenom dedi trebalo petnaest godina da se bavi istraživanjem i da za to vrijeme ne bude prisutan u porodici, šta se to krije iza pojma biografija, koja određuje sudbine ljudi, ili kada je pitala roditelje ko su ti muslimani pa se iznenadila da čuje da su oni muslimani, ili bili muslimani i šta je to Allahu ekber i slično.

U suprotnosti sa surovosti društva u kojem odrasta, stoji spisateljicino pripovijedanje, koje je sentimentalno i duhovito. Takav ton čini da i ono što preneražava čovjeka čitate s uživanjem i određenom dozom raznježenosti. To je svijet u kojem djeca skupljaju omote od žvaka, posmatraju djecu turista, ali uvijek sa svijesti da s njima ne razviju prisnost a nipošto da od njih recimo uzimaju žvake. Priče koje dolaze iz svijeta, za koji smo mi ovdje na području bivše Jugoslavije, samo imali priliku da slušamo da tamo negdje postoje društva u kojima možeš uslugu platiti žvakama, da je limenka Coca-Cole tamo pojam, ali i svijet solidarnosti, komšiluka i lijepih sijela, svadbi u kojima nam djeluje da se težina historije i svakodnevnice, barem na tren, uspijeva prevazići.

Knjiga ima tristotinjak stranica, ali lahkoća pripovijedanja i spisateljicin književni dar, čine da se tokom čitanja zaboravi na broj stranica. Kako je to jednom njena učiteljica primijetila da je u razredu suviše djece intelektualaca, kojima je pripadala i autorica, njeno odrastanje prati uzbudljiv intelektualni život. Ona sa svojom nanom priča na francuskom, recituje pjesme na tom jeziku, priča sa babijem o politici, švedskom premijeru, od njega dobija nadimak brigadist a kada u trenutku krize pomisli da se ubije, u toj krizi koja je trajala samo petnaest minuta, konstatirat će da treba naći novu knjigu za čitanje. Ozbiljnost tema kojih se dotiče vješto se prepliće sa autoricinom stilom pisanja, koji je daleko od onog škrtog i redukcionističkog sa turističkih ponuda za ljetovanje na albanskoj obali.

Rečeno je da je knjiga podijeljena na dva dijela, ta postavljena granica ima i svoju simboličnu funkciju. Ona je historijski postavljena u 1990. godinu, kada je pao dikatatorski režim, to je u spisateljicinoj ličnoj historiji značio trenutak kada su joj se otkrile sve porodične tajne i nedorečenosti, saznala je istinu, postala je slobodna. Međutim, djevojčica doživljava svojevrstan slom. Sa slobodom dolazi i teret spoznaje. Ono što je smatrala svojim identitetom i neupitnom istinom, survalo se pod teretom historije. Sve u šta je iskreno vjerovala, bila je laž i, otkrit će, nešto što njena porodica nikada istinski nije podržavala. Tada shvata da je ono što je utjecalo na njen identitet i karakter bilo veće od nje i da je ona rezultat spleta okolnosti koji je lahko mogao biti drugačiji. Šta bi se desilo s istinom i njenim ličnom identitetom da sistem nije pao, jedno je od glavnih pitanja koje je muče. Djevojčica se suočila sa historijom kao sa gorostasnim Golijatom.

Drugi dio predstavlja novi list historije, lične i društvene, period tranzicije, novih društvenih vrijednosti i političkog angažmana njene porodice. Trenutak kada liberalna demokratija kroči u zemlju i u porodicu. Period slobode, koji uz nadu donosi i nezaposlenost, rast kriminala, širenje droge, prostitucije i masovne emigracije albanskog stanovništva, period koji će rezultirati građanskim ratom 1997. godine.

Lea Ypi će reći u epilogu da je pisanje počela sa prvobitnom namjerom da napiše filozofsku knjigu, ali da su se ideje stalno pretvarale u stvarne ljude, tako smo dobili autentičan pogled na historiju, ljude koji je nose na plećima i svjedočenje jedne žene, koja je zahvaljujući sretnijim okolnostima isplovila Jadranskim morem brodom za Italiju, uspijevajući da izbjegne sudbine svojih utopljenih sunarodnjaka, migranata, čije su sudbine, želje, priče i potencijali ostali na dnu mora.