Američka politika u BiH kroz prizmu filma “Kum”: Od “prijateljskog” do kupoprodajnog odnosa

Visoki zvaničnik Bidenove administracije i jedan od američkih pravnika, koji su radili na izradi Dejtonskog sporazuma, Jim O’Brien objavio je, prije nekoliko dana, a povodom Bosne i Hercegovine, članak koji analizira transakcijski pristup Trumpove administracije.

Članak nosi naziv “Američka doktrina "izravnog povrata" - i što ona znači za svijet” (America’s “direct return” doctrine - and what it means for world).

”Prošlog mjeseca su”, piše O’Brien, “Sjedinjene Države najavile novu politiku prema Zapadnom Balkanu: od sada će njihove odluke biti vođene potrebom za ostvarivanjem ‘izravnog povrata’ za američke kompanije.”

Drugim riječima, za svu pažnju i resurse, koje ulažu u BiH, SAD žele odmah neku izravnu korist za sebe, te više ne računaju na dugoročne i neizravne benefite (kao što su stabilnost i mir u Evropi, itd.).

Izravni povrat je, u našem konkretnom slučaju, novac koji će američka kompanija dobiti za projekat Južne interkonekcije i druge slične projekte.

O’Brien pojašnjava da je Trumpova administracija napustila samu bit međunarodnog prisustva u BiH od potpisivanja Dejtonskog sporazuma: izgradnju institucija bez unaprijed definisanog kraja ili “na neodređeno” (open-ended institution building).

Ovaj tradicionalni pristup se pravdao time da, podržavajući izgradnju i jačanje institucija, Sjedinjene Države igraju ulogu u očuvanju stabilnosti i mira na Balkanu i time u Evropi u cijelosti. Drugim riječima, Balkan je od 1990-ih, nakon prvih ratova u Evropi od Drugog svjetskog rata, bio mjesto gdje su SAD demonstrirale svoju ulogu security & peace providera.

Primjera radi, opravdajući američki angažman u Bosni i Hercegovini, na jednom saslušanju pred Kongresom 1997, tadašnji američki izaslanik za BiH Bob Gelbard je kazao: “Rat u BiH je predstavljao najznačajniji izazov posthladnoratovskom poretku u Evropi, nepodijeljenoj, mirnoj i prosperitetnoj Evropi. To je Evropa koja može jačati američku sigurnost u 21. stoljeću.”

“NATO na čelu sa Amerikom je”, kaže Gelbard, “djelotvorno odgovorio na taj izazov. Naš angažman u Bosni je pomogao da se revitalizira NATO savez, te je omogućio konsenzus kada je u pitanju priroda novog evropskog sigurnosnog poretka (…) Pokazali smo nezamjenjivu ulogu NATO-a u evropskoj sigurnosti.”

Dejtonski sporazum je bio dio procesa širenja NATO-a na istok Evrope. Dakle, Clintonova administracija nije tražila izravan, konkretan finansijski benefit u BiH, već je svoj angažman u našoj zemlji pravdala potrebom mira u Evropi kao cjelini, uz tvrdnju da je mir u Evropi koristan za sigurnost i prosperitet SAD-a.

Također, u podtekstu čitamo još jednu poruku: američki angažman u BiH je pokazao dominaciju SAD u odnosu na (nedjelotvornu) Evropu. Drugim riječima, rat u BiH je pokazao Evropi da su joj SAD potrebne. Tako su se SAD angažmanom u BiH potvrdile ne samo kao protektor BiH, već kao protektor Evrope u cjelini.

Na jednom mjestu, O’Brien spominje film Francisa Coppole “Kum”. U kontekstu nedavne prijetnje Američke ambasade Evropljanima, O’Brien poredi Trumpovu administraciju sa Corleonovima.

Ako bolje razmislimo, Trumpova administracija sa svojim transakcijskim pristupom ni najmanje ne liči na Kuma, koji, umjesto na tržišnim, insistira na običajnim odnosima.

O čemu govorim?

Amerigo Bonasera traži od don Corleonea da kazni nasilnike, koji su mu pretukli kćerku. Sjetimo se, Bonasera prvo zauzima transakcijski pristup: nudi don Corleoneu novac da ubije te nasilnike. To bi bio klasični kupo-prodajni, trižni odnos.

Kao što znamo, don Corleone odbija. Ne želi ući u kupo-prodajni odnos sa Amerigom Bonaserom. Don Corleone želi da uđe s njime u jedan dugotrajniji odnos, a to je odnos između “kuma” i njegovih štićenika. Bonasera pristaje na to, te se poklanja Kumu i ljubi mu ruku. 

Sjetimo se, Kum preuzima obavezu da kazni nasilnike, koji su pretukli kćerku Ameriga Bonasere, a zauzvrat ne traži izravan povrat, već kaže Bonaseri: “Jednog dana, a taj dan možda neće nikad doći, zatražit ću od tebe da mi učiniš uslugu.”  (Na kraju, taj dan dolazi, kada Amerigo Bonasera, inače grobar, treba srediti tijelo masakriranog Sonnyja Corleonea, “da ga majka ne vidi ovakvog”.) 

Također, Kum očekuje od Ameriga i da se obilaze i kada nisu u stanju potrebe. “Znamo se mnogo godina, a ovo je prvi put da si došao meni da zatražiš savjet i pomoć. Ne mogu se sjetiti kada si me zadnji put pozvao u svoju kuću, na kafu, iako je moja supruga kuma tvojoj djeci. Ali budimo iskreni do kraja: nikada nisi želio moje prijateljstvo. I plašio si se da se vezuješ za mene.”

Ovo je običajni odnos, koji svojom trajnošću i čvrstinom, prevazilazi onaj tržišni, kupo-prodajni odnos, koji na početku predlaže Bonasera (“platim ti za uslugu”). 

Kako piše Paul Canto o Kumu: “Ne vidimo ga kako sklapa finansijske transakcije; vidimo čovjeka koji drugima čini usluge i očekuje da mu se one jednog dana uzvrate. Naravno, njemu je potreban novac, ali, kao što smo vidjeli u slučaju Bonasere, Don Corleone još više od novca želi – poštovanje.”

Osim trajnosti i čvrstine, običajni odnos je u znaku pravičnosti. Naime, sjetimo se da Bonasera na početku traži od Kuma da ubije nasilnike, koji su mu pretukli kćerku, ali Kum odbija i kaže da bi to bila pretjerana kazna, jer oni nisu svoju žrtvu ubili. Dakle, Kum se vodi osjećajem pravde, konkretno principom “oko za oko, zub za zub”.

Dakle, isto kao što je tradicionalna američka politika bila u znaku “poretka zasnovanog na pravilima”, liberalnih vrijednosti, itd, za razliku od transakcijske Trumpove politike, koja ne mari za vrijednosti, već sve monetizira.

”Ova administracija operira na transakcijskom modelu, ne operira na modelu standardnih prijatelja i neprijatelja”, kazala je nedavno predsjednica Naše stranke Sabina Ćudić o Trumpovoj administraciji.

Promjena se desila i treba je razumjeti. Naš odnos s Amerikom više nije običajni odnos o kojem don Corleone govori. Naš odnos s Amerikom u ovom mandatu je tržišni, kupo-prodajni odnos, onaj koji Bonasera, kao američki poduzetnik, na početku predlaže Kumu.

Trump je svoju transakcijsku politiku, još u prvom mandatu, savršeno ilustrovao u jednom govoru, kazavši: “Štitimo Saudijsku Arabiju, koja je bogata, zar ne? Ja volim Kralja, kralja Salmana. Ali sam mu rekao: ‘Kralju, mi vas štitimo, možda biste, da nas nema, nestali s lica zemlje za dvije sedmice. Morate platiti za tu zaštitu!’”

Saudijci su obećali trilion investicija, Katar je kupio avion Trumpu, Emirati su u tajnosti kupili udio od 49% u Trumpovoj kompaniji World Liberty Financial; albanske vlasti su dopustile Trumpovom zetu Jarredu Kushneru kupovinu osrtva; Kushner je, sjetimo se, trebao praviti i hotele u Beogradu… Dodik je kazao da će Trumpu ponuditi litij na Majevici. 

Na kraju se, bar što se tiče Balkana, kao najveći projekat pokazala Južna interkonekcija u Federaciji.

Ako je američka administracija odlučila da svoj angažman mjeri “izravnim povratom”, onda će i Bosna i Hercegovina morati naučiti govoriti tim jezikom. Umjesto apela na historijsko prijateljstvo ili moralnu obavezu prema Dejtonskom sporazumu, morat će pokazivati šta Sjedinjene Države konkretno dobijaju očuvanjem funkcionalne Bosne i Hercegovine: od energetskih projekata i investicija do sigurnosne saradnje.

To je manje plemenit jezik od onoga kojim su govorile administracije Clintona, W. Busha, Obame ili Bidena. Ali to je jezik sadašnje američke administracije.

Upravo zato je pogrešno očekivati da će se Washington angažirati samo zato što je Dejtonski sporazum ”američki projekt” ili zato što je “Bosna i Hercegovina bila američki vanjskopolitički uspjeh”, zato što je mir u BiH važan za ukupnu stabilnost Evrope, itd. Trumpova administracija ne pita šta je Amerika nekada uložila u Bosnu i Hercegovinu, nego šta danas može dobiti zauzvrat.

Odnos između Bosne i Hercegovine i Sjedinjenih Država zato nije nestao. Ali se promijenio njegov karakter. Umjesto odnosa koji je podsjećao na dugoročno političko pokroviteljstvo, nastao je odnos u kojem svaka strana mora dokazivati svoju neposrednu vrijednost drugoj. To znači da naš odnos, iako nije nestao, nužno postaje nestabilan.

Navedena promjena nije samo loša vijest. Naime, transakcijski odnos znači da su unaprijed osuđene na propast narativi poput onih koji proizvede srpski, pa i hrvatski lobisti, o “ugrožnim kršćanima” u BiH. Trumpova administracija na djeluje vodeći se vrijednostima, već isključivo finansijskim interesima. Mogu Rod Blagojevich i Max Primorac godinama govoriti o “progonu kršćana”, neće imati nikakvog efekta: Trumpova administracija prestaje zijevati tek na pomen Južne interkonekcije.