Noć koju nećemo zaboraviti i zalog za budućnost: Nikome u BiH danas neće biti ‘loš dan’

Reprezentacija Bosne i Hercegovine je današnjom utakmicom u San Franciscu okončala nastup na Svjetskom prvenstvu. Bolja od naših Zmajeva u šesnaestini finala bila je selekcija Sjedinjenih Američkih Država.

 Amerikanci su opravdali ulogu favorita i sa igračem manje slavili pobjedom od 2:0, čime su izborili plasman u osminu finala SP-a.

Izabranici Sergeja Barbareza su ovom utakmicom ostvarili historijski uspjeh za bosanskohercegovački fudbal i nakon odigrane četiri utakmice ponosno se vraćaju u domovinu, gdje ih zasigurno dočekuju zahvalni navijači.

Kako je rekao naš simpatični sunarodnjak i vatreni navijač reprezentacije u viralnom videu za američke medije: „Nisam imao loš dan od 26. marta“. Upravo ova izjava odražava stanje euforije i jedinstva u Bosni i Hercegovini i bosanskoj dijaspori u zadnja tri mjeseca. I iza svih golova, statistika i ispisanih novih stranica historije, stoji upravo taj neprocjenjivi osjećaj jedinstva koji su izazvali u svim bosanskohercegovačkim patriotama, dokazujući da ova reprezentacija ne igra samo za plasman, već za dušu cijele jedne domovine.

Halidovi „Ljiljani“ su živjeli neki svoj drugi život širom svijeta, hit Dubioza kolektiva „I am from Bosnia, take me to America“ su čak nazivali i nezasluženom himnom Mundijala, a pjevušili smo i stihove „Bosna, svjetsko, Edin Džeko, Barbarez i plavo-žuta mahala“ grupe Helem nejse.

Zastava Republike Bosne i Hercegovine, „šest ljiljana vezenih u zlatu“, vijorila se od svakog sela u BiH (koliko god kome smetala), pa do Toronta, Los Angelesa, Seattlea i danas San Francisca. A prije toga i u St. Louisu i Salt Lake Cityju, gdje su se pripremali naši reprezentativci.

Koševo je prije tridesetak dana bilo ispunjeno sa trideset hiljada navijača. Utakmice su pratili i Bošnjaci u Jordanu, čiji su preci prije 150 godina došli u tu državu. Podrška je dolazila od Australije do Brazila, od Skandinavije pa do Alžira. I ne samo od bosanskohercegovačkih patriota, nego su i njemački mediji naveli da su Zmajevi „najvoljenija reprezentacija na svijetu“.

A momci pod vodstvom Sergeja Barbareza zaista to i jesu bili - voljeni od svih.

Da je neko bilo kome od nas, dan uoči utakmice protiv Walesa u Cardiffu, postavio pitanje: „Da li vjeruješ da ćemo igrati 2. jula protiv Sjedinjenih Američkih Država u šesnaestini finala Svjetskog prvenstva?“, sumnjam da bi i promil upitanih odgovorio da vjeruje. Tada je i sam plasman bio san, ali nakon penala pali su i Wales i Italija.

I onda, da je neko to isto pitanje postavio ispred Vječne vatre u Sarajevu kada smo slavili plasman, možda bi tek poneko rekao da vjeruje. A onda je krenulo Svjetsko prvenstvo i mi smo došli, ispisavši novo poglavlje u fudbalskoj historiji Bosne i Hercegovine. Da je samo to bilo, bilo bi Elhamdulillah.

Međutim, ovaj Mundijal nam je otkrio da imamo budućnost. Ermin Mahmić, momak koji je tek 1. maja dobio mogućnost da igra za BiH, najbolji je strijelac Bosne i Hercegovine na Svjetskim prvenstvima, a momak ima samo 21 godinu i još mnogo prilika da igra na velikim takmičenjima. Jovo Lukić je zabio svoj prvijenac u dresu reprezentacije na Svjetskom prvenstvu. Kerim Alajbegović je u utakmici sa Katarom spektakularanim gol s distance i sa 18 godina i 276 dana postao najmlađi igrač u historiji svjetskih prvenstava koji je pogodio van kaznenog prostora. On je s trona skinuo velikog Kyliana Mbappéa (koji je to učinio s 19 godina i 207 dana), a ova zvanična statistika vodi se još od Mundijala 1966. godine.

Tu su još Esmir Bajraktarević, Tarik Muharemović, Ivan Bašić, Benjamin Tahirović i svi ostali momci pružili su odlične partije i na njima je tek ostalo da grade svoj put. A nama su dali razloga da vjerujemo da je ovaj uspjeh samo početak jedne divne priče ove generacije naših reprezentativaca.

A veliki Sergej Barbarez je uradio ono što je i obećao da će uraditi. Vratio je „kult reprezentacije“ i „upalio vatru u nama“ koja će nastaviti da tinja. Pored svih kritika i komentara da nas „ovom igrom neće nigdje dovesti“, doveo nas je u društvo 32 najbolje reprezentacije na svijetu.

Hvala i njemu i Emiru Spahiću, Zlatanu Bajramoviću i svim momcima iz stručnog štaba koji su pokazali da pored srca i talenta u našim „fudbalskim asovima“ ima i praktičnog i knjiškog znanja o „lopti“.

Iako neki bivši selektori, koji su gubili i od Luksemburga, kritikuju njegov rad, ova ekipa je dokazala da razumije igru i ne sluša „mahalske znalce“, nego slijedi svoj put.

O neupitnosti Barbarezovog ulaganja govori i njegova izjava nakon večerašnje utakmice, da je svaki poraz bolan, ali da moraju ići dalje.

"Kad izgubite, uvijek je tako da nešto fali. Utakmicu koju smo imali potpuno pod kontrolom, primimo gol našom greškom. Drugo poluvrijeme smo probali sve, ovi momci zaslužuju kompliment. Izraz lica pokazuje koliko sam sretan, iako je danas tužan dan", naveo je Barbarez.

Još jedan uspjeh naših reprezentativaca jeste to što su sa naših leđa skinuli „maler“ i bolno sjećanje na ofsajd protiv Nigerije, i što su nam dali objektivnu podlogu da se nadamo novim i većim uspjesima reprezentacije.

Ispred „Barbarezovih beba“ je još velikih takmičenja. Imamo nadu u plasman na naš prvi Euro za dvije godine, san o Svjetskom prvenstvu u Španiji, Portugalu i Maroku.

I kako je rekao Rick u kultnom filmu Casablanca: „Louis, mislim da je ovo početak jednog divnog prijateljstva". Tako je i ovo samo početak jedne nove priče o generaciji pobjednika. A mi ćemo uvijek imati Cardiff, Zenicu i Ameriku.