Tim koji mijenja mentalitet nacije

Nastup reprezentacije Bosne i Hercegovine na Svjetskom prvenstvu, naročito činjenica da se zemlja prvi put plasirala u nokaut faze već pri drugom pojavljivanju na ovom takmičenju, predstavlja izvanredno sportsko dostignuće. No još više pažnje zaslužuje izuzetni val podrške koji je reprezentacija dobila od Bosanaca i Hercegovaca, kako u samoj Bosni i Hercegovini, tako i širom njene dijaspore.

Desetine hiljada navijača Bosne i Hercegovine iz cijelog svijeta pratile su uživo sve tri utakmice grupne faze u Kanadi i Sjedinjenim Američkim Državama, a procjenjuje se da je samo u Los Angelesu između 30.000 i 40.000 bosanskohercegovačkih navijača ispunilo tribine. Svaku utakmicu pratila su i brojna okupljanja navijača u gradovima domaćinima, gdje su Bosanci i Hercegovci do posljednjeg mjesta ispunili pubove i javne parkove, izlazeći često i na ulice uz pjesmu, skandiranje i ples.

Onog trenutka kada je reprezentacija Bosne i Hercegovine postigla prvi gol protiv Katara u odlučujućoj utakmici 24. juna, kojom je osiguran plasman u drugi krug, vatrometi su počeli odjekivati Sarajevom. Samo nekoliko trenutaka nakon završetka susreta rezultatom 3:1, ulice glavnog grada, kao i gradova i mjesta širom zemlje, preplavile su euforične mase koje su do ranih jutarnjih sati slavile historijski uspjeh reprezentacije.

Nogomet je najpopularniji sport na svijetu, a Svjetsko prvenstvo njegov najveći spektakl. To je sport poznat po strastvenim navijačima. Ali radost koju Bosanci i Hercegovci osjećaju zbog uspjeha svoje reprezentacije nije tek izraz navijačke privrženosti. Ona je izraz prkosa.

Za bosanskohercegovačku dijasporu, čiji se najveći dio nastanio u SAD-u i Kanadi tokom i neposredno nakon rata u Bosni i Hercegovini, prizor reprezentacije sastavljene uglavnom od igrača rođenih u inostranstvu, koji nose plavo-bijeli dres Bosne i Hercegovine, ima posebno značenje. To je ostvarenje obećanja koje su dali sebi i svojim porodicama: da mogu izdržati protjerivanje, uništenje svojih pradjedovskih ognjišta, preseljenje u daleke zemlje i sve ekonomske i društvene teškoće koje je to nosilo, a ipak odgojiti djecu koja će, iako ponosni Amerikanci i Kanađani, sačuvati i svoj bosanskohercegovački identitet.

Kako je još u oktobru 2024. godine objasnio direktor reprezentacije i njen bivši kapiten Emir Spahić, odgovarajući na pitanje o praksi angažiranja igrača iz dijaspore: „Mi nikoga ne krademo, mi doslovno vraćamo našu djecu kući.“

Upravo ta ideja Bosne kao doma i povratka u nju govori o širem značaju ovog trenutka.

Nakon plasmana Bosne i Hercegovine na Svjetsko prvenstvo 2014. godine uslijedila je decenija sve bolnijih razočarenja. Poslije 2022. godine osjećaj sportskog neuspjeha dodatno je produbljen nizom političkih udaraca. Neliberalne intervencije Christiana Schmidta tokom općih izbora 2022. godine, institucionalna kriza koja je uslijedila nakon smjene Milorada Dodika 2025. godine, potom još uvijek teško objašnjiva odluka Sjedinjenih Američkih Država da svega nekoliko mjeseci kasnije ukinu kompletan režim sankcija protiv njegove secesionističke vlasti, zatim njegov skorašnji prijem u Bijeloj kući, kao i dosad nezabilježeni raskol između Washingtona i njegovih evropskih saveznika u pogledu zajedničkog pristupa Bosni i Hercegovini.

Bio je to udarac za udarcem. Period koji je mnogima u zemlji, njenoj dijaspori i malobrojnim međunarodnim prijateljima prizvao u sjećanje stihove Yeatsa: „Stvari se raspadaju; središte više ne može izdržati… Najboljima nedostaje svako uvjerenje, dok su najgori puni strastvenog žara.“

Upravo tada, dok se Dodik hvalio svojim novostečenim utjecajem u Americi, a njegovi saveznici iz HDZ-a BiH ponovo pozivali na daljnju etničku fragmentaciju zemlje, uslijedio je niz događaja koji je u velikoj mjeri promijenio način na koji Bosanci i Hercegovci vide sebe i svoje mogućnosti.

Srceparajući remi protiv Austrije, koji bi reprezentaciji osigurao direktan plasman na Svjetsko prvenstvo, zamijenio je pogodak za izjednačenje protiv Velsa u 86. minuti prve utakmice baraža, nakon čega je uslijedila pobjeda nakon izvođenja penala. Potom još hrabrija predstava protiv bivšeg svjetskog prvaka Italije i scene nezapamćenog slavlja koje su obišle svijet. Zatim je gotovo deceniju stara pjesma Dubioze Kolektiv „USA“ postala neslužbena himna čitavog prvenstva, uslijedio je ključni remi 1:1 protiv domaćina Kanade na njenom terenu, u utakmici u kojoj je Bosna i Hercegovina vodila veći dio susreta. Nakon otrježnjujućeg poraza od Švicarske uslijedila je disciplinirana i sigurna pobjeda protiv Katara.

Nogomet i politika jesu različiti fenomeni, ali su u zemlji poput Bosne i Hercegovine neraskidivo povezani. To je najčešće na štetu svih, a naročito samog sporta. Ovoga puta bilo je upravo suprotno. Odlučnost i nepokolebljivost ove reprezentacije Bosne i Hercegovine djeluju kao da su ispisale novu stranicu historije zemlje: onu u kojoj autsajder može pobijediti, u kojoj se naporan rad isplati, u kojoj su porazi samo privremeni zastoji i u kojoj je mladima dopušteno da trče, da budu ispred svih i da uspijevaju. A mi ih zbog toga slavimo i uzdižemo. Jer smo zahvalni što imamo privilegiju živjeti u svijetu koji oni mijenjaju.

Za razliku od ranijih godina, ovo je reprezentacija sastavljena isključivo od onih koji žele igrati za nju. Zahvaljujući selektoru Sergeju Barbarezu, mitskoj figuri još i prije plasmana na Svjetsko prvenstvo, i Emiru Spahiću, ovdje nema dobro umreženih nećaka, nema etničkih kvota, nema nikoga osim onih rijetkih koji to zaslužuju i koji zaista žele biti dio tima.

Navijači su odgovorili na isti način. Više ne pjevaju: „Bosnom behar probeharao, mene život razočaro, svuda behar na nju miriše, a ja uzdišem“, nego: „Poljem se širi miris ljiljana, miriše cvijeće k’o moja dragana, a male laste s juga dolaze, k’o da mi ljubav tvoju donose.“ Promjena je suptilna, ali značajna: pjesme slomljenog srca zamijenile su pjesme istrajnosti.

I to čine, kako je primijetio Julian Borger iz Guardiana, uz masovni povratak historijskoj zastavi Bosne i Hercegovine, zasnovanoj na grbu srednjovjekovne bosanske kraljevine, „izabranoj kao zastava obnovljene Bosne i Hercegovine 1992. godine, kao zajednički historijski, nesektaški simbol“.

Sva ta pozitivna energija koja je prožela ovu reprezentaciju i njene navijače izazvala je divljenje svjetskih medija i miliona ljudi koji prate Svjetsko prvenstvo. Bosanci i Hercegovci, koji su u svijesti mnogih i dalje sinonim za strahote devedesetih godina, više se ne doživljavaju kao žrtve historije, već kao strastven i vedar narod. Kao ljudi iz zemlje koju vrijedi upoznati i kojoj se vrijedi diviti.

Prije samo godinu dana malo ko je očekivao da će se ova reprezentacija uopće plasirati na Svjetsko prvenstvo. Danas njen uspjeh mijenja samu predstavu o bosanskohercegovačkom identitetu; mijenja ono što su generacije prije njih vjerovale da bosanskohercegovačka djeca mogu ili ne mogu postići. Oni su pobjednici, a djevojčice i dječaci koji će krenuti njihovim stopama bit će pobjednici također. A ako im bude dopušteno da vode, sva djeca poput njih učinit će Bosnu i Hercegovinu pobjednikom.