Neverbalni patriotizam: Ne raspravljaj se, pobjeđuj

“Mnogo je ljudi koji su govorili mnogo toga negativnog. Mnogo je ljudi koji su imali mnogo mišljenja. Ali kad im na djelu dokažete da su u krivu, nema potrebe da im govorite više išta”, kazao je košarkaš New York Nicksa Jalen Brunson, prije nekoliko dana, na proslavi NBA titule, prve koju su Nicksi osvojili od 1973.

Nakon što su, u New Yorku, propalestinski kandidati za Kongres (Brad Lander, Claire Valdez i Darializa Avila Chevalier), koje je podržao tamošnji gradonačelnik Zohran Mamdani, pobijedili na demokratskim unutarstranačkim izborima, Mamdani je na društvenim mrežama samo objavio navedeni isječak iz govora košarkaša Nicksa: kad im na djelu dokažete da su u krivu, nema potrebe im govoriti više išta.

Bilo je jasno na što gradonačelnik New Yorka cilja. Kandidati, koje je podržao, bili su tokom kampanje od Izraelskog lobija i establišmenta Demokratske stranke optuživani za sve i svašta: da su komunisti, da “mrze Ameriku”, da su antisemiti, jer su protiv zločina koje čine izraelske snage u Gazi, itd. Nakon što je članstvo Demokrata u New Yorku, uprkos svoj toj negativnoj propagandi, dalo povjerenje “Mamdanijevom timu”, nije bilo potrebe objašnjavati da nisu antisemiti, da ne mrze Ameriku, itd. Sve se samo od sebe reklo.

Ili, kako Jalen Brunson kaže: When you prove them wrong, you don’t have to say shit to them.

Upravo zbog toga, i samo zbog toga, čak i američki predsjednik Donald Trump gaji poštovanje prema Mamdaniju, iako se ne slaže s njegovom socijalističkom politikom. “He was here twice. He is nice guy, good looking guy”, kazao je američki predsjednik o gradonačelniku New Yorka, kojeg histerični desni ekstremisti zovu - islamistom.

Isti je slučaj sa fudbalskom reprezentacijom BiH. Mnogi je diljem BiH ne vole. Ali nije bitno šta takvi osjećaju. Bilo je mnogo ljudi, koji su, nakon mečeva našeg tima s Kanadom i Švicarskom, imali mnogo šta negativno da kažu: sjetimo se samo novinara Indexa, koji je ustvrdio da je Bosna i Hercegovina “zalutala na Svjetsko prvenstvo”. Svi takvi sada šute ili, jednostavno, niko ne obraća pažnju na njih. Nebitno je šta kažu.

Lijepo je čuti Radeta Bogdanovića kako svim srcem navija za BiH ili komentatora na Areni Sport, koji kada desetine hiljada ljudi na stadionu u Seattleu zapjeva “Ljiljane” kaže: “Poslušajte ovo”. To je zaista lijepo, ali koga briga šta o našem državnom timu misle četnici na Radio-televiziji Republike Srpske.

Nebitno je šta Milorad Dodik misli o nastupima fudbalske reprezentacije BiH. Nebitno je za koga navija ili ne navija, šta osjeća povodom sinoćnje i drugih utakmica, itd. Zbog toga on zapravo i ne govori o tome, jer zna da bi, ako bi sada isticao da ne navija za BiH, izgledao kao dobar komad budale kojem bi se i sitna djeca smijala.

To je ujedno i odgovor na glavno političko pitanje u našoj zemlji: kako se, generalno gledajući, odnositi prema političarima, koji ne podnose Bosnu i Hercegovinu?

Nema svrhe raspravljati se s njima (ni telefonski, ni uživo). Takve nije moguće uvjeriti u bilo šta. Jer, kako je neko lucidno primijetio, nije moguće probuditi onog ko se samo pravi da spava.

Odluka predsjednika SDA Bakira Izetbegovića da uđe u telefonsku prepirku s Miloradom Dodikom je pogrešna. Ne zato što ga je Dodik ponizio (nije), niti nadmudrio (nije ni to); čak je Izetbegović njega dva-tri puta doveo do toga da mu glas zadrhti i da guta knedle (na temu povratnika, dodvoravanja zločinačkoj vladi Izraela i viška kilograma). Ali sva ta rasprava je, sa stanovišta općeg interesa, suvišna. Umjesto riječima, Dodika treba nadvladavati djelima. Dakle, onako kako su ga nadvladali Sergej Barbarez i njegovi izabranici.

Npr. ako vjeruje da je pritisak, koji već duže vrijeme vrši s ciljem dosljednog provođenja presude Dodiku, djelotvoran, onda je Izetbegović trebao nastaviti s time i pustiti, na kraju, da ostvareno djelo (uklanjanje Dodika s pozicije predsjednika SNSD-a) govori za sebe.

Bosna i Hercegovina neće neće jačati ako se povazdan, na društvenim mrežama, budemo verbalno prepirali sa njenim protivnicima. Bit će jača onda kada njihovo mišljenje postane irelevantno. A ono postaje irelevantno onda kada Bosna i Hercegovina ostvaruje uspjehe: kada pobjeđuje, kada napreduje (na bilo kojem nivou i bilo kojem dijelu), kada njeni sportisti, naučnici, privrednici i umjetnici ostvaruju rezultate zbog kojih se ljudi s njom identifikuju. Riječju, kada radimo i gradimo.

Sergej Barbarez i Emir Spahić su uspjeli u svom poslu, zato što nisu fokusirali na prepirke sa onima, poput Svetozara Markovića, Anela Ahmethodžića i Petra Sučića, koji ne žele igrati za reprezentaciju BiH. Umjesto toga, fokusirali su se na one, koji žele da igraju i sabrali tim koji pobjeđuje.

Svi znamo koliko Barbarez i Spahić vole BiH, ali da je ostalo na riječima, i prepirkama s onima koji je ne vole, ne bi se dugo zadržali na čelu reprezentacije. Ili, kako Francuzi kažu: ne postoji ljubav, postoje samo dokazi ljubavi.

Isto tako treba i u politici. Tamo gdje se Dodik pita, a to je dobar dio institucija na državnom nivou, treba igrati kao Tarik Muharemović i Nikola Katić: dakle, ne dopustiti mu da daje golove. A tamo gdje se ne pita a to je federalni nivo, Sarajevo, kantoni, općine - treba davati golove.

Ili, kako Zlatan Ibrahimović, koji rijetko o kome priča kao što priča o sebi, veli o Kerimu Alajbegoviću: “Svi pričaju o golu, ali meni nije to najvažnije. Najvažnija mi je hrabrost koju pokazuje. Ima 18 godina i na Svjetskom prvenstvu igra tako pod pritiskom, dok ga svi gledaju, a igra kao da je stadion njegov. Rijetkost zaista.”

Igrati kao da je stadion naš i davati golove. To nam treba.