Šerif Arnautović se zalagao za autonomiju BiH, a protiv njenog pripajanja Srbiji i Hrvatskoj

Bosanskohercegovačka, a posebno bošnjačka historijografija i dalje ima mnogo neispričanih priča. Jedna od svježe osvijetljenih tema, odnosno ličnosti je Šerif Arnautović kroz djelo “Od Mostara do Beograda: politička i društvena djelatnost Šerifa Arnautovića”, autora magistra Mehmeda Hodžića sa  Institutu za historiju Univerziteta u Sarajevu. Hodžić je autor jedne naučne monografije, koautor tri knjige bibliografije i autor preko 30 naučnih radova, priloga i prikaza stručnih publikacija. Bio je sekretar redakcije časopisa Historical Searches/Historijska traganja u periodu 2019-2023. godine. Jedan je od osnivača sarajevske sekcije International Students of History Association. Dobitnik je nagrade „Srebrna značka” Rektorata Univerziteta u Sarajevu. O knjizi o Šerifu Arnautoviću s njime je za !Odgovor razgovarao Sanadin Voloder.

ODGOVOR: Kad se desio Vaš prvi susret s Šerifom Arnautovićem?

HODŽIĆ: Tokom studija historije, na trećoj godini, prvi put sam se susreo sa likom i djelom Šerifa Arnautovića. Bilo je to u okviru izučavanja ideja i stavova bosanskohercegovačkih političara pred kraj Prvog svjetskog rata i nastanak Jugoslavije, gdje je na nastavi Arnautović spomenut samo usputno vezano za njegov memorandum upućen austrougarskom vladaru Karlu 1917. godine u kojem je tražio autonomiju za Bosnu i Hercegovinu u okviru Austro-Ugarske. O njegovoj djelatnosti prije te 1917. godine, niti nakon nje u vrijeme Kraljevine Jugoslavije nije bilo riječi. Ubrzo nakon toga pročitao sam jedan od rijetkih radova u cjelosti posvećen ovome političaru u kome i sam autor, profesor dr. Adnan Jahić, navodi kako Arnautović zavrijeđuje da mu se posveti jedna samostalna studija koja će analizirati njegovu političku i društvenu djelatnost na prijelomu 19. i 20. stoljeća. Tada sam odlučio da se posvetim detaljnijem izučavanju njegovog rada, što je nakon višegodišnjeg procesa rezultiralo magistarskim radom, a kasnije i objavljivanjem monografije o ovoj ličnosti.

ODGOVOR: Koja su ključna pitanja kojima se bavio Šerif Arnautović kroz svoj burni politički život?

HODŽIĆ: Početak Arnautovićevog političkog djelovanja usko je vezan za sami kraj 19. stoljeća i društveno-političku situaciju koja je vladala u njegovom rodnom gradu Mostaru. Poznati slučaj otmice Fate Omanović 1899. godine (za koji se, istina, mnogo godina kasnije uspostavilo kako se radilo o dobrovoljnom odlasku a ne otmici) ponukao je muslimanske predstavnike Mostara na političku akciju u zaštiti njihovih osnovnih vjerskih i ljudskih prava, koja je vrlo brzo prerasla u pokret za vjersku i vakufsko-mearifsku autonomiju.

Od samog početka tog vala nezadovoljstva i prerastanja u organizovanu akciju Arnautović je zauzimao značajnu ulogu. Tu su se, na samom početku, pokazali njegovi protuvladini stavovi, zbog kojih je - ukazujući na pojedine segmente okupacione vlasti koji su za njega predstavljali bezakonja, atake na muslimansko stanovništvo i uzurpaciju njegovog prava da samostalno vodi brigu o vlastitom mearifu (školstvu), organizaciji vjerskog života i upravljanju vakufskom imovinom – bio višestruko kažnjavan: zatvorskom kaznom u Mostaru, otkazom na poslu koji je obavljao u mostarskoj općini i na kraju višegodišnjom robijom u Zeničkoj kaznionici.

Dakle, Arnautović se dosljedno zalagao da Bošnjaci dobiju autonomiju u vjerskim i prosvjetnim pitanjima, odnosno da samostalno biraju članove vakufsko-mearifskih organa vlasti na svim nivoima, od džematskih medžlisa i kotarskih povjerenstava pa sve do funkcije reisul-uleme. Kada se iz pokreta za autonomiju „izrodila“ stranka Muslimanska narodna organizacija tako se i u njegovom djelovanju javljaju i druga pitanja koja su se odnosila, ne više samo na vjerski segment, već i na politički položaj bošnjačkog naroda, očuvanje njegove imovine i rješavanje agrarnog pitanja, kao i uspostavu i organizaciju parlamentarizma u Bosni i Hercegovini.

Arnautović se posebno zalagao za autonomiju Bosne i Hercegovine u okviru carstva, nastojeći na taj način sačuvati muslimansku komponentu stanovništva od majorizacije koja bi uslijedila prisajedinjenjem Bosne i Hercegovini bilo kojoj susjednoj oblasti ili zemlji. Stoga se on isticao i kao izraziti protivnik nastanka zajedničke države Južnih Slavena 1918. godine. Kao bolju, ali ne i najzahvalniju, opciju pred sami kraj Prvog svjetskog rata vidio je priključenje Bosne i Hercegovine Ugarskoj, ali pod uvjetom njene široke autonomije sa pokrajinskim Saborom, vladom i posebnom upravom. U okviru Arnautovićevog djelovanja vrlo važno mjesto zauzima i nacionalno pitanje. On je dosljedno zastupao tezu o posebnosti bosanskohercegovačkih muslimana u odnosu na druga dva južnoslavenska naroda, Srbe i Hrvate.

Bez obzira na sve njegove političke koalicije i saradnje sa Srbima i Hrvatima, nikada se nije izjasnio ni za jednu od ove dvije opcije, već je ostajao pri svome stanovištu. Njegova djelatnost u vrijeme Kraljevine Jugoslavije u sjeni je ranijeg angažmana u vrijeme austrougarske okupacije i uprave. Pa ipak i tada, iako je bio prihvatio jugoslavensku realnost, ukazivao je na probleme koji su Bošnjaci imali i na nepravde koje su doživljavali od strane vladajućeg režima i pojedinaca. 

ODGOVOR: Političke biografije su vrlo zahtjevne forme za pisanje i istraživanje. Koji su bili najveći izazovi u vašem radu na biografiji Arnautovića?

HODŽIĆ: Kada se u okviru pisanja političke biografije bavi izučavanjem jedne ličnosti to sa sobom nosi niz poteškoća. Za razliku od pisanja o nekoj široj društvenoj ili političkoj pojavi, ovdje se mora posmatrati isključivo djelatnost jedne osobe i kroz nju pokušati analizirati širi kontekst, odnosno koliko je ta osoba doprinijela društveno-političkim dešavanjima kao njihov kreator i učesnik. Dva su izazova koja bih naveo u konkretnom Arnautovićevom slučaju sa kojima sam se susretao prilikom procesa istraživanja i pisanja knjige.

Prvi se odnosi na pronalazak adekvatne izvorne građe. Nažalost, neke izvore nisam mogao konsultovati jer se do njih nije moglo doći. Kada sam u izvornoj građi pronalazio informacije da je Šerif Arnautović dao neku izjavu, intervju, napisao neki članak ili boravio na nekom događaju, a ujedno nisam mogao u cjelosti pregledati te njegove riječi i radove jer izvori u kojima su primarno objavljeni nisu više bili dostupni, onda je dolazilo do sublimacije radosti zbog otkrovenja tih podataka i razočarenja zbog nemogućnosti detaljnijeg uvida.

Drugi izazov koji bih naveo odnosi se, s druge strane, na problem adekvatnog korištenja dostupnih izvora. Arnautović je bio izrazito poznata ličnost. O njemu se puno govorilo i pisalo. Njegovo djelovanje izazivalo je mnoštvo reakcija. U vrijeme najjačih napada njegovih protivnika na njega novinski stupci bili su prepuni informacija o njemu. Interesantno je spomenuti da je list Musavat, stajući u Arnautovićevu zaštitu, ironično konstatovao kako je list Samouprava, koja je u jednom momentu prednjačila u napadima, trebala svoj podnaslov „Organ islamske demokratije“ preimenovati u „Organ za napadanje na Šerifa Arnautovića“. Predstavljalo je pravi izazov i umijeće iz mnoštva tih podataka, ali i onih iz neobjavljene arhivske građe, odabrati najrelevantnije i na osnovu njih formirati takav tekst koji neće biti opterećavajući za čitaoca a koji će ujedno jasno i precizno prikazati političku i društvenu djelatnost Šerifa Arnautovića u svoj njenoj sadržajnosti.

ODGOVOR: Kako iz današnje perspektive razumjevati promjenjive stavove Arnatuovića o temama koje su i dalje aktuelne i polarizuju naše društvo?

HODŽIĆ: Arnautovićevo, ali i djelovanje bilo koje druge historijske ličnosti, treba sagledavati u kontekstu vremena i prostora kada su živjeli i radili i ne smije se ni u kojem slučaju u analizu tog rada inkorporirati ništa od sadašnjice. To znači da se i njihovi stavovi trebaju tumačiti na osnovu tadašnjeg stanja.

Arnautović je bio pragmatičan političar. Koalirao je i sa srpskim i hrvatskim strankama, ali je ipak ostajao dosljedan u svojim temeljnim stavovima. Kada su mu npr. zamjerali što je kao izraziti desetogodišnji opozicionar sklopio pakt sa Hrvatima jasno je naveo da bez obzira što su Hrvati iz Bosne i Hercegovine za sjedinjenje sa Hrvatskom on i Muslimanska narodna organizacija ostaju autonomisti koji će se zalagati za autonomiju Bosne i Hercegovine i posebnost bosanskohercegovačkih muslimana, bez obzira na novouspostavljene odnose. Ranije je gotovo istovjetno tumačio koaliranje sa Srbima. U jednoj njegovoj izjavi, u kojoj je tvrdio da u tadašnjem programu bosanskih Srba ne stoji nikakvo sjedinjenje sa Srbijom, istakao je: „Pa kad bi se oni i iznevjerili – u što nevjerujemo – toj polaznoj tački svoga rada, opet smo tu mi, muslimani, da im reknemo: da kako smo god protiv pripojenju naše domovine Hrvatskoj, isto smo tako protiv njenom usajedinjenju sa Srbijom.“

Također je bio mišljenja: „Doklen se slažemo, dotlen smo u koaliciji i zajednici; čim bi se Srbi odrekli onih tačaka programa koje nas vežu, odrekli bi se i mi saveza s njima.“ Dakle, historijski razvoj i događaji koji su ga uzrokovali utjecali su i na Arnautovićeve promjene u stavovima. Bilo bi iluzorno očekivati da nakon izvršene aneksije 1908. ili nastanka Jugoslavije 1918. godine on ostane gotovo usamljeni protivnik takvog razvoja događaja. Njegovi pragmatični politički zaokreti, dakle, mogu poslužiti zapravo kao primjer snalaženja u kompleksnoj situaciji prelaska iz jednog u drugi državni okvir, kao i suočavanja sa izazovima modernizacije u različitim društvenim segmentima. To je naravno uslovilo da Arnautović ostane u sjećanju kao jedna od najkontroverznijih ličnosti bošnjačke politike.

ODGOVOR: Pored Arnautovića imamo li u našoj historiografiji još sličnih neistraženih i neispričanih biografija znamenitih ličnosti koje su nepravdeno zapostavljene?

HODŽIĆ: Politička biografija kao svojevrsni „žanr“ u bosanskohercegovačkoj historiografiji je sve više prisutna, ali je može se reći još uvijek „u povoju“. I dalje mnoge značajne ličnosti iz vjerskog i političkog života Bošnjaka nisu naučno obrađene i o njima ne postoje samostalne monografije.

Ukoliko se samo zadržimo na osobama koje su svojom djelatnošću vezane za Šerifa Arnautovića onda svakako treba spomenuti da bi se neko od historičara trebao odvažiti i analizirati rad Derviš-bega Miralema, Smail-age Ćemalovića, Sakiba efendije Korkuta, Hamdije Karamehmedovića, Ali-bega Firdusa, Husage Ćišića i drugih. Pa i kontroverzni mostarac, Mehmed efendija Spahić, koji je ostao upamćen po svojim specifičnim oscilacijama u pogledu nacionalnog opredjeljenja, zaslužuje da mu se posveti značajnija pažnja i da se analizira kako su se kroz jednog čovjeka prelamali interesi i utjecaji susjednih država u Bosni i Hercegovini. Također, značajni predstavnici srpskog i hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini zaslužuju naučnu obradu njihove djelatnosti.