Asimetrični rat SAD i Irana: Kako je slabiji natjerao jačeg na povlačenje

Nakon što je Aleksandar Veliki podjarmio Perziju, krenuo je na Pora, indijskog kralja. Čuvši da grčka vojska ide ka njegovoj kraljevini, Por šalje Aleksandru pismo u kojem ga upozorava da je indijska vojna moć znatno veća od grčke. 

”Da nam je Grčka bila potrebna davno prije Kserksa bismo je mi Indijci podjarmili. Ali to je beskoristan narod i kod njih nema ništa vrijedno kraljevske pažnje, pa nismo za njih ni marili”, kaže indijski kralj (a prenosi Pseudo-Kalisten u Životu i djelima Aleksandra Makedonskog).

U jednom trenutku, među Aleksandrovim vojnicima zavlada strah, nakon što čuju da Porovu vojsku, uz ljude, čine i brojne zvijeri: slonovi, tigrovi, itd. Obraćajući se svojoj vojsci u vezi s time, Aleksandar kaže da se nemaju čega plašiti, jer je ljudski razum jači od snage bilo koje zvijeri.

”Kao što životinje kod njih, tigrovi, lavovi, slonovi, koje se razmeću svojom snagom, bivaju lako hvatane ljudskom dovitljivošću, tako i barbarske kraljeve, koji se razmeću mnoštvom vojnika, lako pobjeđuje razboritost Grka”, kaže Aleksandar.

I tako je i bilo. Prije nego što se suočiti sa Porovom vojskom, Aleksandar je naredio da se užare svi mjedeni kipovi i svi zaplijenjeni vojnički oklopi, te ih je isturio ispred prvog borbenog reda, kako bi Porove životinje prvo udarile na njih. 

“Zvjerad je”, piše Pseudo-Kalisten, “nasrtala skačući na kipove, ali kad je opržila njuške, nije više nikog dirala. Tako dovitljivi Aleksandar suzbi nasrtaj zvijeri.”

Podtekst je više nego jasan: grčki duh se pokazuje jačim od indijske divlje prirode, odnosno od zvijeri i njihove tjelesne nadmoći.

To uvjerenje u nadmoć ljudskog duha u odnosu na prirodu temelj je grčke, a time i zapadne kulture. To najbolje ilustrira činjenica da kod Grka nijedno božanstvo nema oblik životinje, za razliku od npr. Egipćana ili Hindusa koji životinje uzdižu na nivo božanstava. 

Činjenica da stari Grci daleko više cijene moć duha i uma, nego moć prirode (zvijeri, prirodnih nepogoda, itd.) predstavljala je, na određen način, temelj posvećenosti zapadnih kultura nauci, odnosno naučno-tehnološkom ovladavanju prirodom. 

Međutim, po ko zna koji put historijski razvoj će se pokazati ironičnim: zapadne države, koje raspolažu najmoćnijom vojnom tehnologijom (SAD i Izrael) počele su se poput drevnih barbarskih kraljeva razmetati golom snagom, dok su se Iranci oslonili na um i ishodovali iznenađujuću pobjedu.

Dok su Amerikanci i Izraelci bili fokusirani na bombardovanje iranskih vojnih postrojenja i eliminaciju političkog i vojnog rukovodstva u Teheranu, Iranci su, umjesto da pokušaju nanijeti izravnu štetu SAD-u i Izraelu, zatvorili Hormuški moreuz i bombardovali su susjedne arapske zemlje, nanoseći time ogromnu štetu svjetskoj ekonomiji i, neizravno, SAD-u kao zemlji duboko ovisnoj o globalnoj trgovini.

Za razliku od Irana, koji je premalo uključen u svjetsku ekonomiju, Sjedinjene Države su previše ovisne o njoj, o čemu svjedoči njihov astronomski vanjskotrgovinski deficit. Nastavak blokade Hormuškog moreuza, kroz koji prolazi 20% svjetskih energenata, značio bi put ka ekonomskoj depresiji, koja bi snažno pogodila i SAD. Upravo je strah od takvog scenarija bio presudni faktor da američka vlada obustavi napade na Iran i pristane na mirovni sporazum sa Iranom, koji predviđa mnoge pogodnosti za vlasti u Teheranu. 

Tako je na pres-konferenciji, nakon samita G-7 u francuskom Evianu, američki predsjednik Donald Trump kazao: “Proučavao sam predsjednike. Neki su dobri, neki loši. Mnogi nisu bili dobri, a neki su baš loši i jednog takvog smo imali nedavno. A predsjednik, kakav neću da budem, jeste pokojni Herbert Hoover. Neću to. Ko zna šta će se desiti, loše stvari se dešavaju, ali proteklih nekoliko dana stvorili su šansu za sporazum.”

Isto je ponovio u Ovalnom uredu jučer: “Ne želim biti Herbert Hoover. To je predsjednik koji neću da budem. On je bio na čelu SAD tokom Velike Depresije.”

U intervjuu za Axios, Trump je bio još izravniji. Kazao je da bi, u slučaju da je nastavio rat, “Hormuški moreuz bio potpuno zatvoren, bio bi prepun mina, projektili bi letjeli iznad brodova, koji koštaju milijarde… i ti brodovi ne bi plovili, a mi ne bismo imali nafte mjesecima”.

Tako su, dakle, Iranci, zatvorivši Hormuški moreuz, prinudili Amerikance da zaustave napade, povuku se i pristanu na mirovni sporazum koji uključuje brojne koncesije Teheranu. Sarkastični komentatori su primijetili da je rat okončan bezuslovnom predajom, kao što je Trump i najavljivao, ali uz tu razliku što su se na kraju, umjesto Irana, bezuslovno predale SAD.

Ali do ovakvog ishoda rata nije dovela samo iranska lukava strategija, već i promjena u odnosima naučne i tehnološke moći, koja je unutar naše zapadne, narcisoidne javnosti prošla gotovo neprimijećeno.

Kada su krajem 1980-ih, tokom iračko-iranskog rata, Iranci po prvi put blokirali Hormuški moreuz, intervenisala je američka vojska i deblokirala saobraćaj. Međutim, četiri decenije kasnije, takav razvoj događaja više nije moguć, zbog toga što su Iranci u međuvremenu razvili proizvodnju novih oružja, kao što su dronovi i balistički projektili, pomoću kojih mogu prijetiti brodovima sa kopna.

Ovakav razvoj je rezultat fokusiranosti iranskog društva na nauku, što potpuno odudara od slike, koju je tokom proteklih decenija stvarala zapadna propaganda o toj zemlji.

U Porazu Zapada, Emmanuel Todd ukazuje na fascinantnu činjenicu da je od 7.338 Iranaca, koji su između 2001. i 2020. doktorirali u Sjedinjenim Državama, čak 66% njih su inžinjeri. Poređenja radi, u istom periodu 9.027 Kanađana je doktoriralo u Americi, ali samo 12% su inžinjeri. 

Ako imamo u vidu ovaj podatak, veli Todd, onda lako shvatamo kako je došlo do toga da Iran izvozi dronove u Rusiju. Ili kako je moguće da je Iran uspio uništiti preko 40 američkih aviona  ili polovinu THAAD presretača.

Todd, u svojoj analizi, navodi i da samo 7,2% od ukupnog broja američkih studenata pohađaju studije inžinjeringa.

Zbog toga čak 23% tzv. STEM radnika (science, technology, engineering and mathematics) u SAD-u su uvezeni. Među njima 722 hiljade Indijaca, 273 hiljade Kineza, 100 hiljada Vijetnamaca i 119 hiljada Meksikanaca. U Kaliforniji, stranci čine 39% STEM radnika.

”Moderna armija”, piše Todd, “zavisi od tehničkih kapaciteta, a ovi se ne svode na inžinjerijski korpus. Većina oficira, naročito u tehničkim armijama kakve su avijacija i mornarica, zapravo su inžinjeri. To što su Sjedinjene Države nesposobne da ih obrazuju u velikom broju baca sjenku sumnje na ono što bi trebalo da bude realni potencijal američke vojske u slučaju velikog sukoba.”

Todd poentira da je američku vojsku više nego išta drugo ugrozilo “bjekstvo mozgova” sa prirodnonaučnih na ekonomske i pravne fakultete. Rat se, zaključuje Todd, ne dobija tako što se na protivnika šalju platni nalozi ili mu se blokiraju računi.