Mogu li (para)obavještajni lobiji odlučiti izbore u BiH?

Ako se prilikom njegovih javnih nastupa u posljednje vrijeme malo bolje zagledate, na licu Dragana Čovića vidjećete sjenu zabrinutosti i prve znakove narušenog samopouzdanja.

Višedecenijski „poker face“ bh. političke scene, neprikosnoveni vladar (Bosne i) Hercegovine je očito uzdrman.

Našao se posljednjih sedmica u raljama (para)obavještajnog lobija Zdenka Lučića, protivkandidata njegove projektirane odabranice Darijane Filipović za članstvo u Predsjedništvu Bosne i Hercegovine.

Neobično i posve neočekivano za jednog uglađenog „nositelja europskih vrijednosti“, političara sa besprijekornim outfitom, pažljivo održavanom frizurom i strogo balansiranim retoričkim vještinama, u javnost je procurio snimak koji ga predstavlja u potpuno drukčijem svjetlu.

Očigledno isprovociran i iznerviran svakodnevnim objavljivanjem detalja iz perioda prije nego je postao predsjednik HDZBiH, Čović je na jednom zatvorenom užem stranačkom sastanku ne baš biranim riječima govorio o svojemu rivalu.

„Radi se o osobi, kriminalcu, ratnom profiteru, lažnom obavještajcu, paraobavještajcu, špekulantu, našim narodnim jezikom rečeno – ublehašu“, portretirao je Zdenka Lučića.

To, međutim, nije nimalo poremetilo kandidata hrvatske petorke koji je nastavio iz, očito dobro čuvane i održavane arhive, plasirati neke do sada nepoznate činjenice iz mladosti bivšeg „jugoslavena“ i „mladog ambicioznog člana Saveza komunista Jugoslavije“.

„Dragan Čović je na Tjentištu polagao vijence. Jednako tako išao je pješke na grob jednog od u povijesti najvećih zločinaca Josipa Broza Tita. Danas se taj čovjek predstavlja kao Hrvat i onaj koji se zalaže za interese i prava Hrvata, a svi znamo da je bio i ostao Jugosloven i ćiriličar“, navodi se u jednom tekstu na portalu koji kontrolira Lučićev lobi.

Tekst prepun optužbi na račun lidera HDZ-a ilustriran je fotografijom na kojoj se vidi mladi Čović u delegaciji komunista na Sutjesci.

Dalje se u istom tekstu, prepoznatljivim obavještajnim manirom i rukopisom, kompromitiraju osobe bliske Čoviću kao „nositelji Titove štafete“, pripadnici tzv. Pokreta za Jugoslaviju ili predvodnici projugoslavenskih demonstracija u Ljubuškom.

Nešto ranije Lučić je podrobno problematizirao ulogu Čovića kao jednog od menadžera u Zrakoplovnom kombinatu SOKO, strateškom dijelu vojne industrije bivše JNA.

Naveo je kako su u SOKO-lu obavljane popravke i servis zrakoplova oštećenih tijekom bojevih djelovanja u Hrvatskoj, kao i to da su Čovićevim odlukama, rezervni dijelovi za letjelice prebacivani u vojnu bazu Zemunik kod Zadra za potrebe tadašnje JNA.

Ratni i poslijeratni obavještajac SIS-a, čovjek od najvećeg povjerenja pokojnog Miroslava Tuđmana, brat jedne od najmarkantnijih ličnosti (para)obavještajnih struktura Hrvatske Ive Lučića, implicitno najavljuje da se neće zaustaviti na ideološkoj kompromitaciji Čovića i njegovoj prijeratnoj i ratnoj biografiji.

Enormno bogatstvo lidera HDZ-a i način na koji je stečeno, po svemu sudeći je vrlo temeljito dokumentirano i to je ono čega se Čović više pribojava od ideoloških kontroverzi iz mladosti čime su ga Lučić(i) javno načeli.

U svakom slučaju, (para)obavještajna zajednica maksimalno je involvirana u predizborne procese u Bosni i Hercegovini i već ozbiljno usmjerava tok kampanje.

Prema nekim procjenama analitičara, dio svećenstva na jugu države već okreće leđa HDZ-u, dok politički Zagreb pažljivo motri razvoj događaja i čeka da zagrli eventualnog pobjednika.

Uostalom, i sam Lučić konstantno ponavlja da je on originalni HDZ-ovac koji želi vratiti otuđenu i kidnapovanu stranku na temeljne postavke i njenog aktuelnog lidera poslati u političku penziju.

Ono što brine kandidata Demokratske fronte za člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine iz reda hrvatskog naroda, nije prljavi rat koji bjesni između petorke i HDZ-a, između braće Lučić i Čovića.

Njega brinu moguće posljedice koje na državu može imati (para)obavještajna prošlost (ali i sadašnjost) Zdenka Lučića.

“Lučić je bio obavještajac Republike Hrvatska, a član Predsjedništva Bosne i Hercegovine ima pristup tajnim podacima BiH. Zamislite da neko dobija taj izvještaj, a da je bio ili je i sad dio obavještajne službe Hrvatske. To bi bilo kao da mi fotokopiramo obavještajne izvještaje BiH i šaljemo u Hrvatsku”, rekao je Kovačević.

Događaji kojima svjedočimo proteklih sedmica otvaraju niz ozbiljnih pitanja o djelovanju tajnih službi i njihovih (bivših i aktuelnih) agenata. Ono što se prvenstveno i ultimativno nameće kao budući aksiom je nužnost institucionalne demokratske kontrole obavještajnog sektora i sprečavanje zloupotreba u dnevnopolitičke svrhe. Iskustva država regije pokazuju, međutim, da iako zloglasne UDBA-e više nema, njene su metode i prakse itekako žive.