Euripid u Teheranu

Euripid je veliki pisac uz ostalo i zato što je znao biti kritičan prema svojima. Tri mjeseca nakon što je atenska vojska izvršila pokolj nad stanovništvom ostrva Mel, u Ateni je izvedena tragedija Trojanke, u kojoj Euripid, sa mnogo saosjećanja, prikazuje strašnu sudbinu trojanskih (čitaj: melskih) žena čije je muževe, očeve i sinove “naša” vojska nemilosrdna poklala.

Nadalje, u tragediji Andromaha, Euripid govori o životu Hektorove žene, nakon što ju je Ahilov sin Neoptolem odveo iz Troje u grčki Pil. Priča, uz ostalo, govori o mržnji s kojom zavidne među Grkinjama dočekuju nadarenu i lijepu Azijatkinju Andromahu. Pisac je i ovdje ponovo na strani “barbara” i distancira se od niskih strasti svojih grčkih sunarodnika.

Nigdje Euripid nije tako oštar kao u Ifigeniji na Tauridi. U toj tragediji sa sretnim krajem - postoji i to! - čitamo o tome kako je sin grčkog kralja Agamemnona, Orest i njegov zet Pilad dolaze na ostrvo Tauridu, čiji barbarski stanovnici imaju običaj da strance žrtvuju bogovima.

Nakon što Tauriđani uhvate Oresta i Pilada i povedu ih svojoj glavnoj sveštenici Ifigeniji, gdje trebaju biti zaklani (samo zato što su stranci), oglašava se horovođa-rezoner sljedećim riječima:

O, boginjo, s tvojom ako je voljom

što daje ti narod, prihvati žrtve,

jer običaj [νόμος] takav ovde ti vlada,

a helenski svet se ne slaže s njime!

Ironija je u sljedećem: hor govori o tome kako Grci ne odobravaju ovaj barbarski običaj žrtvovanja stranaca, a upućen čitalac zna da je Orestov otac, grčki kralj Agamemnon bio spreman zaklati svoju kćerku Ifigeniju, kako bi mu vjetrovi bili naklonjeni na putu prema Troji.

Dakle, zli barbari su spremni, radi običaja, da zakolju stranca, a vidi nas Grka, veli Euripid, mi smo spremni da zakoljemo vlastitu djecu kako bi nam vjetrovi bili naklonjeni tokom plovidbe.

Nešto kasnije u istoj ovoj tragediji, Ifigenija objašnjava tauridskom, barbarskom kralju Toantu da je Orest, kako bi osvetio oca, Agamemnona, ubio svoju majku Klitemnestru. Čuvši to, Toant veli:

O, Apolone, to ni divljak [βαρβάροις] ne bi smeo

Također, u istom komadu, nailazimo i na rođački brak, ali ne među barbarima, već među Grcima: govorim o braku Elektre i Pilada. Evo šta veli Ifigenija kad čuje ko je postao muž njenoj sestru Elektri: 

Zar sinak ćerke Atrejeve, srodnik [ὁμογενὴς] moj?

Šta bi ovakav Euripid vidio u današnjem Teheranu? Čudovišta ili ljude?

Na prekjučerašnjoj pres-konferenciji održanoj u francuskom Evianu, nakon samita G-7, američki predsjednik Donald Trump iznio je niz šokantnih tvrdnjih o Iranu. 

Pogledajmo najprije izjavu, u kojoj američki predsjednik (!) kaže da je normalno da Iran ima balističke projektile:

Radit ćemo sa zemljama Zaliva na pitanjima, koja se ne tiču nuklearnog programa, poput balističkih projektila. Mislim, [Iranci] moraju imati nešto [balističkih projektila], jer i drugi ih imaju. Neki mi govore: “Ne smije im se dopustiti da imaju ijedan.” Volim neke od tih tipova, ali ne mislim da su naročito pametni. Kažu mi: “Gospodine, ne smijete im dopustiti da imaju ijedan projektil!” A ja im kažem: “Šta da radim? Da pustim da Saudijska Arabija ima projektile, ali da ih Iran ne smije imati?!” Svijet ne funkcioniše tako.

Kako je američki novinar Saagar Enjeti primijetio skraćena verzija ovog Trumpovog opažanja je: Iran ima pravo da se brani; (dakle, ne samo Izrael).

Sličan stav je Trump iznio i o iranskom nuklearnom programu koji bi radio u civilne svrhe (npr. proizvodnju električne energije). Dok izraelske vlasti smatraju da Iran ne smije imati pravo na bilo kakvo obogaćivanje uranijuma u bilo koju svrhu, Trump kaže:

Druge države imaju to [nuklearni program za civilne potrebe], a vi ne dopuštate njima [Irancima] da ga imaju, kako bi mogli proizvoditi električnu energiju. To je teško objasniti. Trebamo se voditi zdravim razumom.

Nakon više decenija propagande, u kojoj su iranski zvaničnici bili proglašavani krvožednim fanaticima, možda je najšokantnija izjava, u kojoj američki predsjednik, govoreći o donosiocima odluka u Teheranu, kaže: 

Imamo posla s ljudima, koji su vrlo razumni. Bilo je ugodno raditi s njima. Jaki su, pametni. (…) Nisu radikalizirani i gledaju kako da pomognu svojoj zemlji. 

Premda je Trump osjenčio navedenu ocjenu, kazavši da govoreći o “razumnim ljudima” cilja na treću grupu iranskih lidera, nakon što su prva i druga likvidirani tokom rata, njegova ocjena je i dalje zapanjajuća, ako znamo šta su u proteklih 30-40 godina bili standardi izvještavanja o Iranu u zapadnoj štampi.

Istina, Trump je počeo trezvenije govoriti, tek nakon što je izgubio rat. Nadalje, ne kažem da će ostati dosljedan ovim izjavama. Kažem samo to da je ovo je prvi put, nakon dugo vremena, da je jedan američki predsjednik govorio o Irancima kao o ljudima, stavljajući se u njihove cipele; iskazujući im poštovanje, priznajući im čak pravo na volju za moć, itd. Obama i Biden su možda mislili slično, ali nisu se usudili izustiti to (iako je Obama, valja i to reći, postupao uvažavajući minimum iranskih interesa, zaključivši nuklearni sporazum 2015. uprkos izraelskom lobiju).

Decenijama je na snazi pravilo na Zapadu da kada se govori o Irancima (Rusima, Kinezima, itd.) ne smije se govoriti o njihovim pravima i potrebama, već samo o zlim namjerama, kao da su čudovišta ili zli barbari, koji zaslužuju nasilan tretman (ma koliko intenzivan bio). 

Npr, prije samo nekoliko sedmica, bivši zvaničnici State Departmenta Victoria Nuland i Mike Pompeo su doslovno poručili da je Iran - čudovište. Kada su njihovi suparnici u debati, John Mearsheimer i Steven Walt, kazali da ne smatraju Iran čudovište, Nuland i Pompeo nisu krili nevjericu. Šta od toga više u duhu Zapada?

Temeljna misao zapadne civilizacije, koja je bila napisana na zidu hrama u Delfima, glasi: γνῶθι σεαυτόν (gnōthi seauton), u prevodu: spoznaj sebe. Kako zapadni mislioci vole ponavljati, u kontekstu navedene izreke, obilježje civiliziranog čovjeka jeste da je u stanju spoznati sebe, razumjeti strasti i emocije koje ga pokreću i nadvladati ih, a ne dopustiti im da ga nose kuda žele. S druge strane, obilježje divljaka jeste da nije svjestan strasti, koje ga vode, te im se prepušta.

Drugo obilježje zapadne, a rekao bih i svake civilizacije, jeste spoznaj drugog, i priznaj mu pravo na život i slobodu. Za razliku od narcisoidnog divljaka, koji ima u vidu isključivo svoje potrebe, želje, interese, volju za moć, itd, civiliziran čovjek razumije da i drugi ljudi imaju potrebe, interese, volju za moć i priznaje ih kao legitimne. To najbolje vidimo npr. u Homerovom divljenju Hektoru, “barbarinu” koji časno brani svoju domovinu pred napadima “naše” vojske; ili u Euripidovim tragedijama, koje atenskoj publici otkrivaju ljudsko lice “barbarina”.

Za razliku od narcisoidnih, oholih izraelskih lidera (Netanyahu, Smotrich, Ben-Gvir, itd.), koji su potpuno zaslijepljeni vlastitim gnjevom, te samo vlastite sigurnosne brige vide kao legitimne, Trump je, bar nakratko na jučerašnjoj pres-konferenciji, pokazao da se iza maske ludaka kod njega krije trezven državnik, koji priznaje i suparnicima pravo na brigu, samoodbranu, itd. 

Dok izraelski lideri, kao pravi barbari, svoju volju za moć vide kao jedinu legitimnu, (trenutni) Trump priznaje i iransku volju za moć kao legitimnu, te rješenje vidi u međusobnom priznavanju, a ne u neprestanoj borbi na život i smrt, s ciljem da se druga strana potčini ili ukloni s lica zemlje (što je transparentan cilj izraelskih vlasti u pogledu ne samo Irana, već i svih drugih država na Bliskom Istoku).

Iako se, u proteklim godinama, naročito za vrijeme genocida u Gazi, stekao dojam da je Zapad bespovratno ogrezao u narcizam, te ne priznaje Drugome ni najmanje pravo, mirovni sporazum između SAD i Irana, koji su američke vlasti zaključile, uprkos volji izraelskih vlasti, kao i pobuna američke javnosti protiv bezuslovne podrške Izraelu, pokazuje da ima nade za spas (zapadne) civilizacije i da njen kolaps nije neizbježan.

P. S.

U isto vrijeme dok je Trump, na samitu G-7, hvalio Irance, nekadašnji projekat USAID-a a sada neformalni vođa bosanskih Srba Milorad Dodik je, u intervjuu s Larom Logan, govorio o iranskoj pomoći bosanskoj vojsci tokom rata 1992-1995. Valjda cijeni da su Amerikanci toliko zaluđeni mržnjom prema Iranu da će, čuvši to što im Dodik ima reći, poslati avione da bombarduju i “evropski Teheran” (ako ne u doslovnom, bar u prenesenom smislu). Što bi rekao Trump, svijet ne funkcioniše tako.

U svakom slučaju, vidjevši taj Dodikov interes za Iran, u kontekstu američke javnosti, poslao sam upit SNSD-u - podržavaju li mirovni sporazum između SAD i Irana? I kako ocjenjujuju stav američkog predsjednika Trumpa da Iran vode razumni ljudi? Do trenutka objavljivanja ovog teksta nisu mi ništa odgovorili.