Nepredvidivost rata je najbolji argument protiv ratoborne politike

Tri i po mjeseca nakon početka američko-izraelskih napada na Iran, zaključen je mir. U petak bi ga, u Ženevi, trebali potpisati američki potpredsjednik J. D. Vance i predsjednik Iranskog parlamenta Mohammad Bagher Ghalibaf. 

Iako se u prvim danima rata činilo da Amerikanci i Izraelci suvereno kontrolišu situaciju, naročito nakon što su s lakoćom likvidirali iranskog vođu Alija Hamneija i gotovo cijeli vojno-politički vrh u Teheranu, ishod rata je, bez sumnje, ponižavajući za Washington i Tel Aviv. Nijedan od strateških ciljeva nije ostvaren, a Iran je, demonstrirajući moć blokade Hormuškog moreuza, iz rata izišao osnažen.

Ian Bremmer, analitičar koji je u prvoj fazi rata nalazio određene svijetle strane rata sa stanovišta SAD i Izraela, piše da je sinoć zaključeni mir, ma koliko bio loš, najbolje što je američka vlada mogla uraditi u trenutnoj situaciji. “Rat u Iranu se pokazao kao katastrofa: nemamo sporazuma o nuklearnom programu, balističkim projektilima, podršci proksijima, itd. Jedan od najbrutalnijih režima ostaje na vlasti i još će dobiti ogroman novac”, napisao je Bremmer, ciljajući na tačku sporazuma kojom se predviđa odmrazvanje iranske imovine u vrijednosti od 24 milijarde.

Bivši ambasador Francuske u Izraelu Gerard Araud cinično ocjenjuje da su SAD uspjele otvoriti Hormuški moreuz, što je stanje koju su imale i prije rata; a što se tiče nuklearnog pitanja - Amerikanci gore stoje nego 2015. kada su zaključili sporazum, koji je Trump kasnije raskinuo. “Totalni fijasko”, veli Araud.

Senator Chris Murphy veli da je zaključeni sporazum u suštini predaja vlade SAD, ali da Amerikanci “trebaju biti zadovoljni, jer svaki dan nastavka ovog ilegalnog rata je ludilo”

Istu ocjenu iznose i bivši američki emisari na Bliskom Istoku, Robert Malley i Aaron David Miller: ovaj rat je, vele, “nepromišljeni, skupi debakl”, odnosno da se “epski gnjev pokazao kao epska propast”.

Izraelska televizija Kanal 13 citira neimenovanog zvaničnika izraelske vlade: “ Ovo je katastrofalan sporazum za Izrael. Niko u vrhu vlasti nema drugačiju ocjenu, od premijera do glavnokomandujućeg Izraelske vojske.”

Bivši potpredsjednik izraelske vlade, ekstremist Avigdor Lieberman kaže da je ovaj sporazum - užasan, a lider opozicije Yair Lapid - da se nada da su medijski izvještaji o njegovom sadržaju lažni.

Izraelski premijer šuti. Ministar odbrane Israel Katz kaže da se izraelske snage neće povući iz sigurnosnih zona u Libanu, Siriji i Gazi, uprkos tome što je to također predviđeno sporazumom. 

Ministar unutrašnje sigurnosti, ekstremista Itamar Ben-Gvir kaže: “Trumpov sporazum nas ne obavezuje. Izrael nije potčinjen SAD-u, mi smo nezavisna i suverena država.” Isto poručuje i njegov ideološki blizanac, ministar finansija Smotrich: “Sporazum s Iranom je loš za Izrael i za cijeli slobodni svijet. Tačka.”

Jedan od najvećih kritičara izraelskih vlasti, novinar Gideon Levy kaže da je sporazum poraz Izraela i Netanyahua. “Napad na Iran je bio njegov životni projekt i sada je taj projekat propao”, kaže Levy.

Novinar naklonjen Netanyahuu Yinon Migal piše da je “Trump izišao iz ovog rata kao gubitnik”, da je njegov potpredsjednik J. D. Vance - “niži oblik života”, da je Katar potkupio glavne američke pregovarače Stevea Witkoffa i Jarreda Kushnera, itd.

Izraelski analitičar Amit Segal citira Henryja Kissingera: “Opasno je biti neprijatelj Amerike, ali biti prijatelj Amerike je kobno.” Haaretz piše da je Trump ponizio Netanyahua.

Neimenovani ministar u vladi Izraela kazao je za Kanal 12 da je Liban izraelsko pitanje i da Izrael, “čak po cijenu žestoke konfrontacije sa Sjedinjenim Državama”, ne smije dopustiti da Liban bude dio sporazuma s Iranom.

Bivši iranski pregovarač sa SAD Seyed Mohammad Marandi kaže da neće biti implementacije sporazuma, ne bude li ga Netanyahu poštovao i da će “svijet znati koji entitet da okrivi zbog ekonomske katastrofe koja će uslijediti”. 

Donedavni zvaničnik Trumpove administracije, Joe Kent, koji je podnio ostavku zbog rata u Iranu, piše da američka vlada treba obustaviti svu pomoć Izraelu, kako bi prinudila Tel Aviv da poštuje postignuti sporazum.

Sam američki predsjednik je, prema izvještaju New York Timesa, sinoć kazao da je Netanyahu “vrlo težak tip” i da bi “trebao biti zahvalan što radimo ovo”. A potpredsjednik Vance kaže da su Iranci, nakon izraelskog napada na Bejrut, bili spremili enorman napad na izraelsko tlo, ali da su Amerikanci, kroz razgovore, to spriječili. 

Moguće je da će i ovaj mirovni sporazum propasti; ali perspektiva nastavka rata, sa američkog stanovišta, nije svijetla. Čelnici u Washingtonu su upravo zato što su svjesni toga i odlučili da potpišu ovako loš mir.

Sada je pravo vrijeme da se prisjetimo agresivnosti i artificijelne samouvjerenosti ratnih huškača, poput američkog ministra odbrane Petea Hegsetha, na početku ovog sukoba. Poniženje kroz koje trenutno prolaze je srazmjerno nekadašnjoj aroganciji.

Najpoznatiji teoretičar rata, Carl von Clausewitz piše o magli rata, ciljajući na radikalnu neizvjesnost koju svaki rat nosi sa sobom. To bi trebala biti lekcija političarima svih vremena - da im oružje bude zaista posljednja opcija, nakon što sve druge budu isprobane. Lakomislenoj Trumpovoj administraciji, oružje nije bilo jedino preostalo sredstvo i sada su tu gdje jesu.

Mnogi laici su vjerovali da je dovoljno da vojno jača strana (u ovom slučaju SAD i Izrael) povećava eksalaciju i to će - logično! - dovesti do poraza Irana. Uzalud su eksperti poput Roberta Papea i Johna Mearsheimera objašnjavali da rat funkcioniše drugačije, da “eskalacijska ljestvica” ima svoje zakonitosti, itd.

Ali da ne bismo ovim povodom držali lekcije američkoj vladi, koje joj je kritička javnost već odavno održala, pokušajmo izvući pouku i za sebe.

Kada je u našoj zemlji, u proljeće prošle godine, sigurnosna kriza dostigla vrhunac, dio javnosti je zahtijevao da državna policija uhapsi bivšeg predsjednika Republike Srpske Milorada Dodika, čak i po cijenu oružanog sukoba sa policijom RS-a. 

Donosioci odluka u Sarajevu nisu pribjegli sili i postupili su ispravno. Jer, ako imamo u vidu radikalnu neizvjesnost koju takve situacije nose sa sobom, lako smo se mogli naći u situaciji u kojoj su Amerikanci trenutno. Ma koliko nezadovljavajući bio ishod pravosudnog postupka Dodiku, trenutno stanje je bolje od ulaska u navedeni rizik. Svjestan rizika, koji sukob nosi sa sobom, i sam Dodik nije smio da silom provedene antidejtonske zakone koje je tada donio. On vrlo dobro zna da bi silom bilo uzvraćeno na silu i stvari bi mogle krenuti nekontrolisanim tokom, te bi pokušaj secesije Republike Srpske mogao ishoditi njenim nestankom.

Zagovornici primjene sile vode se motom da “treba samo biti odlučan i uspjeh je zagarantovan”. To možemo često čuti u našoj javnosti: treba eskalirati i dobitak je siguran.

To je isti moto, kojim su se vodili zagovornici američko-izraelskih napada; svjesni svoje vojne nadmoći, tražili su sve veću eskalaciju i to ih je odvelo u slijepu ulicu. Kritikovali su Obaminu suzdržanost i sklonost za kompromis, a sada su se našli u mnogo goroj situaciji od one u kojoj je bio Obama: probali su vojno potčiniti Iran, nisu uspjel, a sada nemaju nikakav nuklearni sporazum, čak ni onaj iz 2015. 

Lekcija o magli rata od izuzetne je važnosti i za nas. Uzmimo još jedan primjer: jesen 1995. Mnogi smatraju da je naša vlada trebala odbiti Dejton, te nastaviti rat.

Lakomisleni kritičari dejtonskog potpisa Alije Izetbegovića vjeruju da bi se ofanziva, koju smo bili započeli, nastavila. Niko ne razmišlja o tome da bi se, recimo, SAD u slučaju da smo odbili Dejton povukle iz BiH, a Hrvatska, koja je ostvarila svoje ciljeve u Krajini i Slavoniji, ponovo se u BiH udružila sa Srbijom protiv nas. Ostali bismo bez dotoka oružja preko Hrvatske i bez vazdušne podrške NATO-a. U takvoj situaciji, iz ofanzive kakvu smo imali ujesen 1995, lako smo se ponovo mogli vratiti u izuzetno tešku situaciju, poput one iz ljeta 1993, s tim da bi ovaj put, bez uključenog Washingtona, evropski mirovni sporazum, Owen-Stoltenbergov plan, koji je predviđao Uniju republika, bio najbolje jelo na meniju. 

Mir je dragocjen, ali rat je nekad neizbježan i ma šta da uradite ne možete ga izbjeći. Naročito ako je neprijatelj opijen svojom vojnom moći, kao što je srpska strana bila 1992. Jedan Francuz, koji je uoči rata živio u Beogradu, nedavno mi je pričao da mu je tada Darko Tanasković kazao da srpska strana ne može izgubiti, jer ima toliku premoć u naoružanju i, uz to, kontroliše planine. Suočena s takvim raspoloženjem srpske elite i, posljedično, agresijom, vlada u Sarajevu nije mogla poduzeti ništa čime bi očuvala mir. Dakle, Izetbegović se nije plašio ući u rat kad nije bilo drugog izbora, ali se nije plašio ni potpisati mir, kada je došlo vrijeme za to.

Da je režim u Republici Srpskoj, u proljeće prošle godine ponovio scenarij iz 1992, tako što bi ponovo proglasio secesiju, napao institucije BiH i civilno stanovništvo, itd, izbora ne bi bilo: država bi se morala braniti. Kapitulacija nije mir, već kapitulacija. Postoje situacije, gdje ne postoji drugi izbor i vlade moraju ići u rat. U svim drugim slučajevima, suzdržanost i odmjerenost je bolja od ratobornog entuzijazma.