Na šta se Dodik žalio američkoj novinarki?

Prije nekoliko dana cijeli politički vrh bh. entiteta RS, predvođen Miloradom Dodikom i Željkom Cvijanović, prisustvovao je početku radova na obnovi i sanaciji 1.700 metara prijedorske ceste, koja je decenijama u katastrofalnom stanju.

Bili su to rijetki trenuci normalnosti kada nisu u prvi plan silom medijske uzurpacije gurane priče o „značajnom unapređenju odnosa RS i Amerike, uz naglašenu stabilnost saradnje sa Rusijom“.

Iako se radi o ranom predizbornom marketingu, lokalni ljudi nakratko su dobili priliku ponadati se da će vlast raditi ono što bi u svakoj normalnoj zajednici trebala i morala – popraviti put i olakšati kretanje.

Sa istom nadom žive i stanovnici Foče koji su već mjesecima gotovo potpuno izolovani od ostatka države zbog velikog oštećenja saobraćajnice na više lokacija.

Kako reče jedan građanin grada na Drini, lakše se do nekad lijepe i znamenite fočanske čaršije dolazilo u vrijeme Evlije Čelebije nego danas.

Ali, ta Dodikova „lucida intervala“ kratko je trajala. Čim je ostavio bagere na prijedorskoj cesti vratio se „redovnim aktivnostima“.

U Banjoj Luci je ugostio i, najvjerovatnije dobro „zakitio“, kontroverznu desničarsku teoretičarku zavjera, nekad poznatu američku novinarku južnoafričkih korijena Laru Logan.

U podcastu objavljenom, i prilično mizerno gledanom, na njenom profilu na platformi X, samoproglašeni entitetski vođa, uz poznati repertoar političkih nebuloza i izljeva mržnje, prvi put je pokazao i priznao da ga nespokojnim čini to što, u njegovoj glavi zamišljena i projektirana, promjena američke politike prema Bosni i Hercegovini, nikako da postane realnost.

Na konstataciju voditeljice intervjua kako Trump, šef američke diplomatije te određeni elementi iz State Departmenta i dalje sprovode svoju spoljnu politiku i čekaju da on napusti funkciju, Dodik je kazao da ga to zabrinjava i naveo jedan ilustrativan primjer.

„Za američkog ambasadora u Srbiji Trump je nominovao Amerikanca srpskog porijekla, koji je u međuvremenu preminuo, čekajući potvrdu Senata i Kongresa“, rekao je rezignirani i razočarani Dodik.

Direktno iz Laktaša uputio je i konkretan prijedlog Trumpovoj administraciji: „Americi nije potrebno da troši resurse na Ambasadu SAD u Sarajevu, jer je Bosna i Hercegovina propala zemlja.“

Pred gošćom iz Amerike, koja je jedva natucala ime svojega sugovornika i borila se da i sama shvati o čemu joj taj gabaritni muškarac zapravo priča, Dodik je otkrio da ga muči još jedna stvar – nove izborne tehnologije.

Podcjenjivački govoreći o građanima entiteta RS kazao je da „naš narod nije edukovan u smislu tih elektroničkih pomagala. Mi nemamo takvu vrstu obrazovanja. Bit će grupa koje će to pokušati da zloupotrijebe“, rekao je Dodik optuživši Nijemce da stoje iza te „izborne tehnološke zavjere“.

Na šta cilja šef RS-a, nije teško shvatiti. Ne brine njega kako će se na izborima snaći „needukovani narod“.

Svaki institucionalni red i stvaranje tehnoloških uvjeta za fer izbore, ostavljaju „bez posla“ one koje je on i njegova kamarila već dvije i pol decenije „edukovao“ za „brojanje“ glasova u polumraku lokalnih birališta.

Uostalom, zar nije logično postaviti pitanje kako taj isti narod kojeg on potcjenjivački vrijeđa da nije „edukovan“ za par najjednostavnijih, elementarnih radnji prilikom glasanja, ima sposobnost razumjeti potemkinovske geopolitičke i geostrateške narative koje im na dnevnoj bazi pokušava podvaliti.

Takav jedan lažno pompezan skup pod nazivom „Geostrateški pravac Srpske“ održan je nedavno o Doboju.

U glavnim ulogama bila su dvojica gotovo 80-godišnjaka, Nenad Kecmanović i Darko Tanasković.

Bila je to žalosna, otužna manifestacija zloupotrebe starih i iznemoglih lica u dnevnopolitičke svrhe i za račun laktaškog političkog prevaranta i uzurpatora.

Nekad vitalni UDBA-ini kvazintelektualni egzekutori i pamfletisti, danas i sami duboko svjesni da su zloupotrijebljeni (ali, penzije mizerne, a šef ne žali bakšiš) prosuli su po par fraza o kraju Bosne i Hercegovine i budućnosti RS i zaključili da treba biti „strpljiv i izdržati“, kako je govorio njihov velikosrspski učitelj i uzor, pokojni Milorad Ekmečić.

Ipak, negdje između redova i tlapnji da treba iskoristiti trenutnu geopolitičku sinergiju između Amerike i Rusije kako bi se realizirao san o „srpskom svetu“ (suvremeni eufemizam za "veliku Srbiju"), vidljiv je bio žal da korumpirani metuzalemi, ali ni njihov juniorski tim, tome neće svjedočiti. Kao ni Ekmečić, niti njihov političko-mafijaški mecena.