Šezdeset godina velikog djela: Šta je Meša Selimović govorio o romanu Derviš i smrt

Priredio: Fahrudin Đapo

Meša Selimović rijetko je davao intervjue. Nije volio govoriti o svojim knjigama. Sud o njima prepuštao je čitaocima i kritičarima, s kojima je, uzgred kazano, ponekad blago polemizirao zbog nerazumijevanja ili krivog tumačenja onoga što je napisao.

Ipak, u knjizi Jevta M. Milovića Razgovori sa umjetnicima, štampanoj u Svjetlosti , podružnica Trebinje, objavljen je veliki intervju sa Mešom Selimovićem.

„Razgovor je vođen u Sarajevu 16. juna 1971. godine. Moram naglasiti da je Selimović govorio tečno i brzo kao da čita iz knjige. Zato je magnetofonski snimak još zanimljiviji“, navodi u uvodu autor intervjua.

Knjiga je objavljena 1983. godine.

Najveći dio intervjua odnosi se na roman Derviš i smrt, čiju 60-godišnjicu objavljivanja obilježavamo ove godine.

Na pitanje da li je imao cijelu koncepciju romana prije nego što je počeo raditi na njemu, Meša Selimović odgovara:

„Nisam. Ne mogu reći da sam smislio sve. Imao sam samo osnovnu ideju. Sve ostalo sam pronalazio pišući. Znao sam likove, ali njihove sudbine – to nije bilo definisano. To se uobličilo u toku rada, jer i ličnosti imaju svoju logiku. Odnosi među njima također diktiraju pravac razvitka.“

Uz konstataciju autora intervjua da na kraju romana stoji vremenska odrednica 1962-1966. godina, slijedi pitanje da li je pisac ranije prikupljao materijale i kad je „intenzivno studirao Kur,an“?

Meša Selimović odgovara: „Nisam nikad. To vrlo površno poznavanje Kur,ana“.

Dalje kaže: „Ne znam ni jedan istočni jezik uopšte. Ne znam ni istočnjačku filozofiju. Neki kritičari smatraju da sam ja eksplicirao istočnjačku filozofiju. Nisam uopšte. Već sam pisao tome. Kur,an je za mene svaki kodeks mišljenja, svaki kanon na koji se pozivaju ljudi, kao svaki statut ma koje partije ili jednog filozofskog mišljenja. Dakle, čisti simbol. A uzeo sam prevod Čauševića i redigovao neke rečenice za svoje potrebe. Inače ne znam mnogo ni o istočnjačkoj filozofiji ni o Kur,anu.“

Autor ga dalje pita, je li čitao Bibliju?

„Jesam naravno. Nisam izučavao, ali znam – Talmud, Biblija, Kur,an, filozofi, Marks – to su stubovi u razvitku ljudskog mišljenja, kamen-temeljci filozofije“.

„Dakle, ide to vaše“, nastavlja autor intervjua, „čovjek je uvijek na gubitku, odnosno gdje počinje smisao ljudskog bitisanja, življenja“?

„To je citat iz Kur,ana koji nije potpun. U Kur,anu se kaže – čovjek je uvijek na gubitku, ako ne nađe smisao u Bogu. Samo kod mene je ostala nedorečena ona druga polovina rečenice, a smisao joj je – čovjek je uvijek na gubitku, ako ne nađe smisao u ljubavi. To je kontekst romana. I to neki kritičari, kao Dragan Jeremić, nisu shvatili. On je prigovorio da je to beznađe, nihilizam itd. Nije shvatio roman.“

Autor mu dalje postavlja pitanje o „muslimanskoj etici u vašem romanu Derviš i smrt, o etici uopšte“?

„Pa, mislim da to nije posebna muslimanska etika, to je opšta, humana poruka, etika koja je svačija. Ali, muslimanska je zato što je vezana za muslimanski svijet i za muslimanski ambijent. A možda je u ponečemu i specifična, jer ova sredina ima određene osobine koje su stoljećima formirane. Kako ja pripadam tom svijetu i toj sredini prihvatio sam njihove osobine, možda i ne znajući. To je nesvjesno prenošenje tradicije, koja se u moje mišljenje uselila kao predačka baština. Etika koju smo usisali s drugim nasljeđem, ima možda autentičan kolorit, ali joj je suština, srećom, općeljudska. Uporedo sa istočnjačkim i muslimanskim osobinama, koje sam naslijedio, primao sam i zapadnjačku filozofiju. Tako je moje djelo spoj istočnog i zapadnog, što je u jednom eseju vrlo lucidno zapazio dr Vučković“, odgovorio je Selimović.

Na pitanje o karakterima u romanu, Meša Selimović kaže:

„Preopširno je da se o tome govori. Radije da kažem nešto principijelno. Ja smatram da je roman slika ljudi, da ličnosti nose roman. Ja uvijek nastojim da unesem dovoljno karakterističnih likova, koji predstavljaju svijet za sebe. I u njihovim odnosima se stvara opšta slika života. Inače, toliko je likova da je sad nemoguće da ih razgraničavam. Možda je to mana, ali ja ne mogu drukčije. Uvijek mi je malo ličnosti. Osjećam potrebu za što većim brojem likova, jer je raznovrsnost ljudska tolika da je nemoguće, prosto, da se izrazi ma koliko likova čovjek unio. Glavni su tu Ahmed Nurudin i Hasan. To su dva stava, odnosno dva odnosa prema životu. Jedan koji je zarobljen dogmom i bori se protiv nje, ali ne uspijeva, i drugi koji živi neobavezno, intenzivno doživljava život. Tu su, u stvari dva moralna stava, dvije mogućnosti življenja. I između njih su drugi likovi, nijanse. A tih nijansi ima bezbroj. Jedni su pritisnuti strahom, drugi glupošću, treći predrasudama, četvrti strašću. Toliko je bogatstvo varijacija, da pisac teško može da iscrpi mogućnosti koje ličnosti pružaju.“

Na pitanje o „koloritu bosanskom u romanu Derviš i smrt“, Meša Selimović odgovara:

„Taj život prilično dobro poznajem, a to je važno za autentičnu sliku. Naime, ja mislim da u svakom pravom književnom djelu postoje dva elementa: autentični i univerzalni. Autentični element daje boju, stvara atmosferu, a univerzalni, opšteljudski  element daje smisao djelu. Mislim da ni jedno pravo umjetničko djelo ne može biti i bez jednog i bez drugog. Ako ima samo autentičnu, a nema dimenziju opšteljudsku, onda nije dovoljno razumljivo za sve ljude. A ako ima samo univerzalnu dimenziju, onda je suviše suho, bez soka, bez arome. Samo spoj ta dva elementa može dati umjetničko djelo“.