Kakav OHR treba biti nakon Schmidta: Mirno prisustvo umjesto intenzivnog miješanja

Dvojica bivših visokih predstavnika, Carl Bildt i Wolfgang Petrisch, oglasili su se zajedničkom člankom u njemačkom listu Frankfurter Allgemeine Zeitung, povodom ostavke Christiana Schmidta sa pozicije visokog predstavnika.

Njihova glavna tvrdnja je da “trideset godina nakon Dejtona, BiH ostaje zarobljena u političkom limbu: formalno je suverena, ali ustvari je još uvijek pod međunarodnom supervizijom”.

Navedenom se ne bi imalo šta dodati, kada bi međunarodna supervizija bila jedina ili, barem, glavna prepreka suverenitetu Bosne i Hercegovine. Ali to nije slučaj. Najveće prijetnje suverenitetu BiH dolaze iz njene unutrašnjosti i neposrednog susjedstva, odnosno iz Republike Srpske i Srbije, što Bildt i Petritsch ne spominju u svom članku.

Paradoks situacije ilustrira činjenica da vlasti Republike Srpske pozivaju na odlazak OHR-a (uime suvereniteta BiH), ali nisu spremne priznati suverenitet BiH. Za predsjednika vladajuće stranke i neprikosnovenog vladara Republike Srpske, Milorada Dodika Bosna i Hercegovina nema suverenitet, samo entiteti, veli on, imaju suverenitet. 

Dakle, po Dodiku, OHR bi trebao biti uklonjen kako bi Republika Srpska, a ne BiH, stekla suverenitet (a suverena RS je samo drugo ime za secesiju).

Isto važi i za režim u Beogradu. Aleksandar Vučić uvijek ističe da poštuje teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine, ali revno izbjegava spomenuti njen suverenitet, čime sugeriše da BiH nije suverena država.

Prema tome, lakomisleno je vjerovati da će likvidacija OHR-a u takvoj političkoj situaciji za direktan rezultat imati posve suverenu BiH.

S obzirom na složen sistem donošenja odluka, koji je definisan u Dejtonu, vlasti Republike Srpske, kao i predstavnici druga dva konstitutivna naroda, raspolažu sa mnogim mehanizmima veta, te lako mogu zaustaviti proces donošenja odluka u Bosni i Hercegovini i ugroziti institucionalnu stabilnost, pa i mir. 

To je u novije vrijeme najbolje ilustrovao slučaj ministra finansija iz Hrvatske demokratske zajednice, Vjekoslava Bevande, koji je u periodu uoči prošlih općih izbora zaustavio prebacivanje novca potrebnog za održavanje izbora, ucjenjujući sve da, prije toga, mora doći do reforme izbornog sistema po volji njegove stranke. 

Da se OHR nije umiješao, opći izbori zakazani za jesen 2022. ne bi bili provedeni. Tako bismo, paradoksalno, bez OHR-a imali bismo manju, a ne više mogućnosti, da građani BiH odlučuju kuda zemlja treba ići.

Također, OHR se tada umiješao na način da je strukturalno riješio problem. Donio je odluku da u slučajevima kada ministar blokira isplatu novca za izbore, njegov zamjenik, koji je iz reda drugog konstitutivnog naroda, to može uraditi, čime je uklonjena i potreba da se OHR više miješa u ovo pitanje. Time je demonstriran način na koji se OHR treba gasiti: kada ne postoji drugi način, OHR se treba miješati i to tako da donese odluku koja će ubuduće ukloniti potrebu za njime.

Sličan scenarij se ponovio uoči jula 2025, kada su vlasti Republike Srpske mjesecima izbjegavale platiti dug prema slovenačkoj kompaniji Viaduct koji je utvrđen presudom međunarodnog arbitražnog tribunala u Washingtonu. S obzirom da vlasti BiH, zbog veta koji ima Republika Srpska, mjesecima nisu mogle donijeti odluku, a kamata je svaki dan rasla, OHR se morao umiješati i spasiti državu od scenarija, u kojem bi dug toliko narastao da bi doveo u pitanje opstanak države.

Plemenito zvuči da se lokalni akteri u BiH trebaju sami dogovarati. I oni to sami čine. Tokom svake godine, domaće institucije donose hiljade odluka konsenzusom. Ali ključno pitanje je šta u pojedinim slučajevima, poput navedenih, kada domaći akteri nisu u stanju to učiniti, a odsustvo odluke prijeti da uništi roviti mir.

Načelno gledajući poteškoće u donošenju odluka nisu problem samo BiH. Naime, kako je, u isto vrijeme kada su Bildt i Petritsch objavili članak o OHR-u, Frankfurter Allgemeine Zeitung izvijestio, pojedine članice EU odbacuju ideju proširenja, jer se “plaše da bi nove članice zloupotrebljavale veto i potkopavale EU iznutra kao što je to činio Orban”.

Dakle, ni sama EU još nije utvrdila mehanizme otklanjanja blokada. Cinik bi rekao: Evropska unija ne treba likvidirati OHR u Bosni i Hercegovini, bar ne prije nego što ga uvede na nivou Evropske unije, kako bi mogla lakše donositi odluke.

Treba imati na umu i trenutne turbulencije na relaciji SAD - EU. Evropljani imaju pravo biti zabrinuti da bi SAD mogle iskoristiti OHR za zaštitu svojih interesa nauštrb evropskih. Ali rješenje za to nije u preventivnom likvidiranju institucije, već u većem stepenu kontrole nad njenim radom. U saradnji sa domaćim, kao i drugim međunarodnim akterima, EU ima dovoljno snage da spriječi scenarij u kojem bi OHR bio instrument ćudljivog američkog uniltateralizma.

Bildt i Petritsch su u pravu kada kažu da je OHR vremenom izgubio na utjecaju i legitimitetu. Niko u Bosni i Hercegovini ni ne očekuje da OHR bude ono što je bio u vrijeme kada je pokojni Paddy Ashdown obnašao funkciju visokog predstavnika. OHR je već odavno smanjio opseg svojih aktivnosti na minimum. 

Kako pokazuje zbornik Essential texts, koji je nedavno objavio OHR, između avgusta 1999 i maja 2002, kada je bio na poziciji visokog predstavnika, gospodin Petritsch je donio 204 odluke. Poređenja radi, Christian Schmidt koji je dvije godine duže od Petritscha obnašao funkciju, donio je samo 23 odluke. 

Nadalje, u periodu prije Schmidta, gospodin Inzko cijelih deset godina, od 2011. do 2021. nije se nikako uplitao. Dakle, OHR već odavno nije ono što je nekad bio i po čemu se u međunarodnoj javnosti pamti. Da rat u Ukrajini nije doveo do radikalne destabilizacije u BiH, zbog čega je EUFOR morao rasporediti dodatne trupe, mirovanje OHR-a bi se vjerovatno nastavilo.

Jedna od preteča OHR-a jeste Visoki saveznički kontrolni savjet, koji je djelovao u Njemačkoj nakon Drugog svjetskog rata. Uprkos ili bolje reći zahvaljujući tom tijelu, u navedenom periodu Zapadna Njemačka je postala funkcionalna demokratija. U prvim decenijama, Visoki kontrolni savjet je intenzivno nametao legislativu, a od 1970-ih se više nije uplitao. No, iako je mirovao, svojom prisutnošću je doprinosio stabilnosti. Zatvoren je tek nakon pada Berlinskog zida i ujedinjenja Njemačke.

Saveznički kontrolni savjet je postojao 45 godina. OHR postoji 30 godina. Smatram da naredni period u postojanju OHR treba da bude nalik posljednjoj deceniji postojanja Savezničkog kontrolnog savjeta: ne treba da se intenzivno miješa u unutrašanje stvari BiH, ali treba da postoji kako bi samim svojim prisustvom osigurao stabilnost.

Kao što postojanje Savezničkog kontrolnog savjeta, nije sprečilo Njemačku da se demokratizira i formira Evropsku zajednicu, tako ni postojanje OHR-a, ako se s njime razumno upravlja, nije prepreka daljoj demokratizaciji i evropskoj integraciji BiH.

Bildt i Petritsch smatraju da se potreba za OHR-om može smanjiti kroz napredak BiH u pristupnim pregovorima sa EU, te “korekciju disfunkcionalnog sistema vlasti”. Ili, kako kažu, ne kroz radikalnu izmjenu Dejtona, već kroz realistične popravke.

Slažem se s time. Ali nisam siguran jesu li bivši visoki predstavnici svjesni koliko je teško u BiH doći čak i do ograničenih ustavnih izmjena: američka inicijativa iz 2021/2022. svjedoči o tome. U svakom slučaju, dok se sistem ne reformiše na način da se omogući efikasniji decision-making, OHR ne treba gasiti. Na kraju krajeva, postojeći sistem u BiH (koji uključuje i reducirani OHR) omogućio je, uprkos brojnim prognozama, da se mir očuva sve ove decenije i ne treba ga lakomisleno odbaciti uime bajkovitih predstava o budućnosti, koje začas ispare pred teretom stvarnosti.