O’Brien: Američki gubici u ratu s Iranom otkrivaju ozbiljne pukotine u vojnoj moći SAD-a

Rat Sjedinjenih Država protiv Irana, kako ga u svojoj analizi opisuje Phillips P. O’Brien, nije samo epizoda skupih vojnih gubitaka nego i mogući simptom šireg problema – pada operativne efikasnosti američke vojske. Autor polazi od tvrdnje da američka javnost teško prihvaća kritiku vlastite vojske jer je desetljećima navikla da je posmatra kao gotovo nedodirljivu instituciju. Upravo zbog toga, smatra O’Brien, znakovi slabosti postaju politički opasniji: ono što se ne želi vidjeti ne može se ni popraviti.

Prema njegovoj ocjeni, rat s Iranom razotkrio je više nivoa problema. Američke snage, tvrdi autor, poslane su u borbu bez dovoljno zaštite, bez adekvatnih sistema odbrane i uz logističke slabosti koje su se brzo pretvorile u materijalne gubitke vrijedne milijarde dolara. O’Brien posebno naglašava razmjere štete na američkim bazama, a ta tvrdnja dobija dodatnu težinu u izvještaju Washington Posta, prema kojem su iranski udari oštetili ili uništili najmanje 228 objekata ili komada opreme na američkim vojnim lokacijama na Bliskom istoku. 

Ako su ključne baze pogođene, problem nije samo u iranskoj sposobnosti da nanese udarac. Još je važnije pitanje američke sposobnosti da predvidi, ublaži i izdrži posljedice rata protiv države koja se, barem u javnim procjenama prije kampanje, predstavljala kao ozbiljno oslabljena.

Drugi važan element jeste potrošnja naprednog naoružanja. O’Brien navodi da su Sjedinjene Države za približno šest sedmica borbi potrošile zalihe pojedinih sistema koje se, u mirnodopskim proizvodnim uslovima, obnavljaju godinama, pa čak i decenijama. Analiza CSIS-a iz aprila 2026. daje nešto nijansiraniju sliku: Sjedinjene Države, prema toj procjeni, imaju dovoljno projektila da nastave rat protiv Irana u vjerovatnim scenarijima, ali je pravi rizik u budućim ratovima, jer se istrošene zalihe ne mogu brzo nadoknaditi. 

O’Brienova kritika tu prelazi na šire pitanje: koliko dugo američka vojska može voditi rat ako napredno oružje troši brže nego što ga industrija može nadoknaditi. Avioni, baze i rakete jesu vidljivi dio moći, ali rat iscrpljuje i ono što se ne vidi odmah — proizvodne kapacitete, zalihe i vrijeme potrebno da se one obnove. Kada se taj ritam poremeti, vojna prednost počinje slabiti mnogo prije nego što se rat formalno završi.

Autor se osvrće i na civilne žrtve u Iranu. Pozivajući se na procjene Human Rights Activists News Agencyja (HRANA), navodi broj od 1.701 ubijenog civila. HRANA je američka organizacija koju su osnovali iranski aktivisti za ljudska prava, a sama agencija navodi da od 2009. prati i objavljuje podatke o kršenjima ljudskih prava u Iranu. 

O’Brien tvrdi i da američka vojska ne priznaje dovoljno otvoreno razmjere civilne štete ni vlastitu odgovornost za pojedine udare. Time njegova kritika više nije samo vojna, nego i moralna. Kada vojska prikriva ili umanjuje posljedice svojih akcija, javnost joj sve manje vjeruje. A bez tog povjerenja i njena vojna moć gubi dio političke vrijednosti.

Najdramatičniji dio analize odnosi se na gubitke američkih letjelica. O’Brien tvrdi da je broj izgubljenih ili oštećenih aviona izuzetno visok, pogotovo ako se uzme u obzir da su iranska protivzračna odbrana i udarni kapaciteti navodno bili znatno oslabljeni prije početka kampanje. Prema njegovoj računici, izvan kategorije bespilotnih letjelica, SAD su izgubile ili imale oštećeno 17 naprednih aviona i helikoptera, uključujući borbene, logističke, izviđačke i specijalizirane letjelice. 

Širi medijski izvještaji o kongreskoj analizi govore o još većem zbiru. Stars and Stripes navodi da je, prema izvještaju Congressional Research Servicea, od početka rata izgubljeno ili oštećeno najmanje 42 američka vojna aviona, uključujući dronove, avione za dopunu gorivom i druge platforme. Isti izvještaj navodi da su troškovi operacije protiv Irana dostigli oko 29 milijardi dolara. 

Poređenje s ranijim ratovima dodatno pojačava O’Brienovu tezu. On podsjeća da su američke zračne snage u Vijetnamu imale približno 0,4 izgubljena aviona na 1.000 letova, dok se u ratu protiv Irana, prema njegovoj procjeni, stopa približila 1,5 letjelica na 1.000 letova. To je gotovo četiri puta lošiji odnos. U Pustinjskoj oluji, gdje su SAD i mornarica izvele više od 116.000 letova, ukupni gubici iznosili su oko 40 aviona, uključujući borbene i neborbene gubitke. Za O’Briena, ti gubici nisu rutinska cijena rata, nego izuzetak u američkom vojnom iskustvu nakon Vijetnama.

O’Brien za to ne krivi samo vojsku. Njegova šira politička tvrdnja jeste da se slabljenje nadzora, korupcija i organizaciona neozbiljnost Trumpove administracije prelijevaju na vojni aparat. U tom kontekstu ističe tri problema: Pentagon ne govori Kongresu punu istinu, gubici slabe globalni položaj američkih snaga, a rat sugerira da SAD možda imaju pogrešnu strukturu snaga za savremene sukobe. 

To je najteži dio argumenta. Ako se američka vojska troši u ratu protiv Irana brže nego što se očekivalo, onda posljedice ne ostaju u Zaljevu. One se prenose na Pacifik, na odvraćanje Kine, na povjerenje saveznika i na procjene protivnika. Rat postaje poruka. I to možda ne ona koju je Washington želio poslati.

Najveća posljedica, prema ovoj analizi, nije samo u izgubljenim avionima ili potrošenim raketama. Pravi problem je pad povjerenja u američku sposobnost da planira, vodi i objasni rat. To je strateška pukotina. Ako protivnici, posebno Kina, zaključe da američka vojna mašina više nije ni približno efikasna kako se vjerovalo, onda svaki budući sukob počinje iz drugačije psihološke i geopolitičke tačke.

(Phillips Payson O’Brien je američki historičar i profesor strateških studija na Univerzitetu St Andrews u Škotskoj. Njegov akademski rad uglavnom se bavi ratom, strategijom, vojnim institucijama i ulogom zračne i pomorske moći u velikim sukobima.

Autor je knjiga “The Strategists: Churchill, Stalin, Roosevelt, Mussolini, i Hitler—How War Made Them, and How They Made War”. )