Generali posljednjih ratova: Zašto je Enver Hadžihasanović naš klasik

Antički historičar i vojskovođa Tukidid tema je diljem svijeta ovih dana. Kineski lider Xi Jinping skrenuo je pažnju na djelo i mudrosti ovog atenskog velikana. O tome šta je „Tukididova zamka“, na koju je kineski predsjednik upozorio svog američkog kolegu Trumpa, već je pisao kolega Haris Imamović u tekstu Zašto klasici: O jednoj antiratnoj poruci kineskog predsjednika.

Imamovićeva naslovna aluzija, Zašto klasici, vraća nas naslovu jedne vrhunske pjesme poljskog pjesnika Zbigniewa Herberta (1924–1998). Pod istim naslovom je i sarajevska izdavačka kuća Veselin Masleša 1980. objavila izbor Herbertovih pjesama u prijevodu majstora Petra Vujičića.

Pjesma je izvorno objavljena u zbirci Natpis 1969. Mogla se čitati kao odgovor već proslavljenog pjesnika nove generacije na pitanje otkud toliko grčkih, rimskih i drugih klasičnih motiva i referenci u njegovoj poeziji.

Herbert, za razliku od nekih drugih poljskih pjesnika i pisaca, nije odabrao egzil i emigraciju. Decenijama je uspijevao, često radeći birokratske poslove, opstati u komunističkoj Poljskoj, povremeno putujući po mediteranskim predjelima kojima su hodili njegovi antički junaci. Pribjegavao je antičkom registru figura i aluzija, pjevajući o savremenoj komunističkoj Poljskoj. Pjesme o Apolonu, Tukididu, Kaliguli... bile su pjesme o nečemu savremenom. Kod nas je, naprimjer, Meša Selimović pisao o sukobu derviša i osmanske vlasti u doba nelagode intelektualaca pod komunistima.

Pjesma Zašto klasici je o Tukididu, vojskovođi i historičaru, te o savremenim generalima i vođama. Počinje ovako (prijevod Petra Vujičića):

I

U četvrtoj knjizi Peloponeskog rata
Tukidid priča povest svog neuspelog pohoda

sred dugih govora vojskovođa
bitaka opsada kuge
guste mreže intriga
diplomatskih akcija
ta epizoda je kao igla
u senu

atinska kolonija Amfipolj
pala je u Brazidine ruke
zato što je Tukidid zakasnio da pritekne u pomoć

platio je za to rodnom gradu
doživotnim izgnanstvom

izgnanici svih vremena
znaju kakva je to cena

I zaista, kada pregledavate Tukididovu knjigu Peloponeski rat (prijevod Stjepan Telar; Matica Hrvatska, 1957), uviđate da je Herbert dobro pročitao i prikazao odnos Tukidida historičara prema Tukididu vojskovođi. Na otprilike 420 stranica teksta, u navedenom izdanju, ova epizoda ne zauzima više od tri stranice, uključujući širi kontekst Tukididovog poraza.

Herbert potom nastavlja:

II

generali poslednjih ratova
ako im se dogodi neka afera
cvile na kolenima pred potomcima
hvale svoje junaštvo
i nevinost

optužuju potčinjene
zavidljive drugove
nenaklonjene vetrove

Tukidid govori samo
da je imao sedam brodova
da je bila zima
i da je brzo plovio

II

ako tema umetnosti
bude razbijen krčag
mala razbijena duša
s velikim sažaljevanjem sebe

ono što iza nas ostane
biće kao plač ljubavnikā
u malom prljavom hotelu
kad sviću tapete

Poeziju pamtimo i volimo zato što je uvijek možemo čitati, razumijevati i primjenjivati onako kako nama treba u datom vremenu i prostoru. Sudbine i obrasci ponašanja ponavljaju se od Tukidida, preko generala posljednjih ratova u doba Herberta, pa sve do generala našeg, posljednjeg bosanskog rata, u kojem smo preživjeli genocid i izborili nezavisnost države.

Kao da gledamo generala Sefera Halilovića dok čitamo drugi dio Herbertove pjesme. Na čelu Armije Republike Bosne i Hercegovine proveo je nešto više od godinu (maj 1992 – juni 1993). Bilo je to teško vrijeme, učinio je sve što je mogao, bilo je uspjeha i neuspjeha – vjerovatno bi ga Tukidid tako opisao.

Ali general Halilović, kao i mnogi drugi generali posljednjih ratova, nije se zadovoljio tukididovskim opisom svoje službe, uspona i pada, zasluga i propusta. Nakon godinu dana vođenja Armije predstojećih 33 godine proveo je radeći sve ono što rade Herbertovi generali posljednjih ratova.

Ograničena politička karijera, nizovi knjiga o sebi, pohvale vlastitom junaštvu i nevinosti.

Posljednja epizoda mirnodopske generalske karijere, gdje se nedolično obrušio na komandanta jedne brigade, upravo jeste ono što Herbert opisuje kao optuživanje potčinjenih i zavidljivih drugova.

Prateći haške sudbine naših oficira i generala, naročito su me se dojmili dvojica osuđenih po komandnoj odgovornosti za nesprječavanje i nekažnjavanje nesistemskih, incidentnih ratnih zločina. (Ti su procesi, dakako, bili dio šireg međunarodnog poduhvata da se kakvim-takvim suđenjima vrhu Armije upostavi politička protuteža procesuiranju masovnih, sistemskih zločina VRS-a i HVO-a.)

Komandant Trećeg korpusa general Enver Hadžihasanović te sam prvi čovjek Armije, načelnik Generalštaba general Rasim Delić bili su – tokom procesa i u godinama poslije – upravo sve ono što Sefer Halilović nije.

Bez optuživanja potčinjenih i zavidljivih drugova, bez cviljenja, hvalisanja junaštva i nevinosti... dostojanstveno su iznijeli svoje procese, zakonite ali nepravedne.

Delić je napustio ovaj svijet ne dočekavši drugostepenu presudu, a Hadžihasanović je živio još podugo. Od izlaska iz zatvora, 2008, do 2024, kada je preselio, prošlo je dugih šesnaest godina.

Nikakve optužbe, kuknjave, opravdavanja, samosažalijevanja, traženja medijske ili javne milostinje i priznanja, pa ni memoara, dnevnika ili bilo kakve druge publikacije.

General Hadžihasanović uradio je sve što je umio i što se od njega tražilo. I u ratu, i u miru, i u Hagu. Enver Hadžihasanović je naš klasik.

Dok gledamo jednog našeg tipičnog generala posljednjeg rata, vrijedilo bi se više ugledati na nama bliske klasike. Jer ako nam je inspiracija i vodilja mala razbijena duša s velikim sažalijevanjem sebe, neće nimalo biti veliko ni inspirativno ono što ostane iza nas.

Nažalost, dženaza generalu Hadžihasanoviću, na jednoj, i medijska pompa oko generala Halilovića, na drugoj strani, pokazuju da se većina ipak povodi za generalima posljednjih ratova a ne za klasicima.