Pripadam, dakle jesam: Zašto su nam kolektivni identiteti bili ofirni

Sve smo povezaniji, a sve udaljeniji jedni od drugih. Ovu smo rečenicu čuli toliko puta da je gotovo izgubila svako značenje. Postala je zgodna metafora kojom pokušavamo objasniti stanje savremenog svijeta i čovjeka u njemu. Pročitat ćemo je, duboko udahnuti i zamisliti se nad njenom suštinom, a zatim nastaviti dalje.

Ipak, klišei su, kako kažu, samo previše puta ponovljene istine. Problem je što se osjećaj ovako dubok i složen ne može svesti na jednostavnu floskulu o blizini i udaljenosti. U njegovoj srži je se nešto mnogo dublje: sveprisutna otuđenost i najveća skrivena čežnja savremenog čovjeka – potreba za prihvatanjem. Iako pripadnost dijelom zavisi od nas samih, način na koji je savremeni život organizovan, danas pripadnost čini mnogo težom i nedostupnijom nego nekada. Slobode koje moderni život nudi donijele su udobnost i izbor, ali su istovremeno polako razgradile prostore i zajednice u kojima su se ljudi nekada prirodno osjećali prihvaćeno.

Filozofi ovakav osjećaj opisuju kao otuđenost. No, otuđenje je tek širi naziv za stanje čije simptome danas prepoznajemo posvuda. Neprestano nailazimo na tekstove i objave o tome kako prepoznati usamljenost, izopćenost ili nesreću, kako uočiti znakove da je čovjek izgubio sebe, ali mnogo rjeđe govori se o onome što se zapravo krije ispod svih tih simptoma. U osnovi svega je se nešto dublje i strukturnije, nešto za šta gotovo da nemamo ni pravu riječ.

To je osjećaj praznine u životu koji je naizgled ispunjen. To je ono što je Milan Kundera nazvao nepodnošljivom lakoćom postojanja. Malo koji naslov je tako hirurški precizno opisao stanje savremenog čovjeka. Njegov život izgleda ispunjeno i uređeno, profil mu je prepun fotografija egzotičnih putovanja, uspjeha, lijepih trenutaka i pažljivo izrežiranih uspomena, a ipak čovjek iznutra ostaje prazan. Upravo u toj kontradikciji nastaje težina savremenog života.

Čovjek koji naizgled ima sve, osjeća se gore nego njegov pradjed koji je ustajao u pet ujutro da kopa njivu, ali je na kraju dana, umoran i iscrpljen u svojoj trošnoj kolibi ipak znao gdje i kome pripada. Savremeni čovjek prolazi kroz nepodnošljivu lakoću postojanja, a ona postaje zaista nepodnošljiva onda kada on izgubi pripadnost.

Pripadati znači osjećati da te ljudi poznaju, prihvataju i da si važan dio neke zajednice. To podrazumijeva bliskost, međusobnu podršku i osjećaj da nisi samo prolaznik u tuđim životima, nego neko ko zaista ima svoje mjesto među drugim ljudima. Danas, objektivno posmatrajući, postoji više prilika za pripadanje nego ikada ranije. Hiljade online zajednica, lokalnih planinarskih klubova, coworking prostora, grupnih chatova, novih džemata i kurseva... ipak krizu pripadanja ne smanjuju. Prilika ima posvuda, a opet kao da ih nema nigdje jer pripadnost više nije proizvod zajedničkih institucija, identiteta i zajedničke kulture, nego nešto što moraš aktivno tražiti, graditi i na koncu održavati sam.

Pripadnost danas, za već prezauzetog savremenog čovjeka, iziskuje dodatni napor. Ona se više ne podrazumijeva, ne dolazi rođenjem niti se dobija automatski, mora se svjesno graditi i obnavljati.

Mi koji smo odrasli u postdejtonskoj Bosni i Hercegovini razvili smo određeni otklon prema samoj ideji pripadnosti – naročito nacionalnoj i vjerskoj. Bila nam je ofirna. To jebosanski žargon koji označava nešto neugodno ili sramotno. Riječ ofirno zamjenjuje mnoge druge izraze; neprimjetno se uvlači u vokabular i postaje najfrekventnija riječ postdejtonskog odrastanja.

Ofirno je bilo mnogo toga; kakve patike nosiš, koliko kila imaš, kojim te autom babo dovozi u školu... ali je ubjedljivo najofirnije od svega bilo isticati se. A svaki identitet po svojoj prirodi jeste jedna vrsta isticanja. Isticanje u svojoj pripadnosti jasno je definirano kao ofirno. Sad ni sama ne znam zašto, da li zbog narativa koje smo tada konzumirali ali mi djeca rođena nakon rata, nismo uspjeli izgraditi vlastiti identitet ni pronaći pripadnost. Moj prvi susret s osjećajem pripadanja, i prvo stvarno građenje nacionalnog identiteta, dešava se u trenutku bliskom ovom sadašnjem.

Golom Vedad Ibišević protiv Litvanije otvorila su se vrata Svjetskog prvenstva u Brazilu 2014. ali po prvi put, i osjećaj da negdje pripadam.

Pronalazak pripadnosti nerijetko je zanimljiv i nesvakidašnji put. Meni je trebala Južna Amerika da shvatim šta mi je Bosna. Pronaći ćemo je upravo tamo gdje smo najmanje očekivali, među ljudima i zajednicama za koje smo mislili da nam nikada neće postati bliski, u partnerima koji na prvi pogled nisu bili naš tip, na mjestima na kojima je nikada nismo ni tražili.

Danas sve teže gradimo osjećaj zajedništva. Hannah Arendt je pisala da se raspad javnog života događa onda kada ljudi prestanu stvarno biti zajedno – kada zajednicu zamijene izolacija, privatnost i površne društvene uloge. Pripadnost je protuotrov ovog problema, međutim, nije nešto što se podrazumijeva niti nešto što se trajno posjeduje. Ona se gradi kroz odnose, kroz prepoznavanje i kroz osjećaj da nismo stalno u odbrani vlastitog postojanja. U svijetu koji nas stalno gura ka individualizmu, samodovoljnosti koja nerijetko prelazi u izolaciju, pripadnost postaje gotovo subverzivna ideja.

Jer prihvatiti drugog znači prihvatiti sebe, znači biti ranjiv i svjesno dozvoliti da drugi utiču na nas. Pripadati znači izaći iz zatvorenog kruga vlastite autonomije i priznati da smo, htjeli to ili ne, društvena bića.