Agenda Trumpove administracije: Interkonekcija, državna imovina, zatvaranje OHR-a

U posljednja dva dana razgovarao sam s izvorima u SAD-u i Evropi o Schmidtovom odlasku, odnosno onome što Evropljani uglavnom nazivaju njegovim „uklanjanjem“. Iz poštovanja prema sagovornicima, namjerno ću ostati neodređen u vezi s nekim aspektima tih razgovora, a sve navedeno treba razumjeti kao moje sažete zaključke izvedene iz više različitih izvora i tokova informacija.

Schmidt je, lično, bio i ostao izrazito nepopularan. Nije bio omiljen praktično ni u jednoj relevantnoj prijestolnici i gotovo niko ne žali zbog njegovog odlaska.

Međutim, dominantno mišljenje u Evropi jeste da je Schmidtov odlazak gotovo u potpunosti rezultat američkog pritiska, te da je riječ o višeslojnom dogovoru postignutom sa secesionističkim vlastima u Banjoj Luci, uz blagoslov Moskve. Očekuje se da će i sam Schmidt na sjednici Vijeća sigurnosti UN-a aludirati na američku kampanju pritiska, što je već nagovijestilo jučerašnje izvještavanje FAZ-a.

Prvi put sam prije otprilike mjesec dana čuo za mogućnost da bi Italijan ili Britanac mogao naslijediti Schmidta. Ime koje je danas objavio portal Istraga, Antonio Zanardi Landi, jeste tačno, ali uz nekoliko važnih ograda. Navodno je riječ o američkom kandidatu, odnosno osobi koju su Amerikanci odabrali za tu funkciju. Njegove ranije dužnosti u Beogradu i Moskvi navodno su posebno značajne za SAD. Ipak, nije jasno hoće li ostatak Upravnog odbora PIC-a podržati njegovu nominaciju. Ukoliko do toga ne dođe, očekuje se da će SAD, kako je već objavljeno, pokušati progurati Louisa Crishocka, supervizora za Brčko, kao neku vrstu privremenog visokog predstavnika. To je za Washington manje poželjan ishod, jer nije sasvim jasno da li bi privremeni visoki predstavnik mogao u punoj mjeri provesti američku agendu.

Zašto SAD guraju ovakav kurs i zašto baš sada? Na osnovu dosadašnjih razgovora, uključujući i one vođene tokom 2025. i krajem 2024. godine, vjerujem da je stanje stvari sljedeće:

SAD su prošle godine očigledno postigle dogovor s Dodikom, za koji je on, preko mreže američkih lobista i utjecajnih aktera, od novembra 2024. platio nekoliko miliona dolara javnog novca iz Bosne i Hercegovine. Njegov glavni ustupak Washingtonu bio je to što je faktički pristao na vlastito uklanjanje s funkcije. Zauzvrat, SAD su ukinule sankcije njemu i cijelom njegovom režimu.

Time je, posredno, otvoren prostor i za američku komercijalnu diplomatiju prema Banjoj Luci, što je, u širem smislu, ključni pogled Trumpove administracije na transatlantske odnose. Još konkretnije, kada je riječ o jugoistočnoj i istočnoj centralnoj Evropi, SAD žele postati dominantni snabdjevač LNG-om za region i evropski kontinent, u trenutku kada razdvajanje EU i šire Evrope od ruske gasne zavisnosti prerasta u trajno.

Glavni izraz tog projekta u Bosni i Hercegovini jeste plinovod Južna interkonekcija, koji su SAD preuzele kao svoj vodeći projekat u zemlji, iako je prvobitno zamišljen i finansiran kao projekat Evropske unije. Dodik je, preko svojih direktnih veza s hrvatskim nacionalističkim HDZ-om, praktično dao zeleno svjetlo projektu kao dijelu šireg dogovora sa SAD-om (odnosno, on i Čović pristali su da uklone političku blokadu). Nakon toga došlo je do snažnog usklađivanja interesa između SAD-a, s jedne strane, i Dodika i Čovića, s druge, u vezi s tim da projekat ne realizira samo američka firma, nego firma s ozbiljnim pristupom Washingtonu. Tako se pojavljuje AAFS Ltd, kompanija bez poznatih projekata i zaposlenih, kojom upravlja brat Michaela Flynna (ujedno i Dodikov registrovani lobista) zajedno s ličnim advokatom predsjednika Trumpa, Jessejem Binnallom.

AAFS je zvanično posebna namjenska kompanija, odnosno „shell“ firma. Međutim, nije jasno odakle ili od koga dolazi novac za finansiranje izgradnje plinovoda vrijednog oko 250 miliona dolara. Posebno zato što zagovornici firme tvrde da žele započeti radove već ove godine i praktično završiti projekat naredne godine. To djeluje krajnje fantastično, ali ključno neriješeno pitanje ostaje: odakle dolazi taj novac? Jer, koliko je poznato, ne dolazi ni iz EU, ni od američke vlade, niti iz BiH (barem ne u početnoj fazi; dug će, naravno, na kraju otplaćivati BiH).

Ipak, naredni koraci su uglavnom jasni: glavni zadatak narednog visokog predstavnika bit će da „porodi“ novi zakon o državnoj imovini kako bi se otvorio put za početak izgradnje Interkonekcije. Rečeno mi je da nacrt zakona već postoji i da se smatra vrlo povoljnim za Dodika i Čovića. Upravo je nepostojanje tog zakona do sada predstavljalo najveću prepreku početku izgradnje plinovoda, ali i posljednji veliki uslov za zatvaranje OHR-a. SAD to, dakle, vide kao paket aranžman: izgraditi Interkonekciju i zatvoriti OHR.

Ako sve ovo djeluje pomalo ubrzano, razlog je dijelom i zabrinutost unutar administracije zbog novembarskih izbora za Kongres, posebno nakon usvajanja Zakona o demokratiji i prosperitetu Zapadnog Balkana. Taj zakon Kongresu, makar indirektno, daje alate za ozbiljan pritisak na administraciju kada je riječ o sankcijama i potencijalno može ugroziti odnos s Dodikom u slučaju da Demokrati preuzmu kontrolu nad Kongresom. Zbog toga postoji potreba da se radovi pokrenu što prije.

Dominantno raspoloženje među Evropljanima jeste mješavina uzbune i šoka. Iako su odnosi s Washingtonom već neko vrijeme zategnuti, Bosna i Hercegovina i Zapadni Balkan do sada su smatrani prostorom zajedničkog interesa. Sada Evropljani sve više ovu američku inicijativu u Bosni vide kao suštinski „anti-EU“ potez. Problem je što nemaju jedinstvenu ni koherentnu strategiju odgovora. Bez ozbiljnog zaokreta u Briselu (naprimjer uvođenja sankcija Dodiku) – što je malo vjerovatno zbog usklađenosti Hrvatske s Dodikom i Čovićem – očekuje se da će SAD uspjeti stvoriti nove činjenice na terenu. Jedina dodatna nepoznanica mogla bi biti spremnost Berlina da se suprotstavi SAD-u, ali Merzova vlada djeluje slabo i vjerovatno nema ni volje ni kapaciteta za takav potez.

Summa summarum: riječ je možda o najvećem raskolu između američke i evropske politike prema Bosni od 1995. godine. Oni koji su tvrdili da je Schmidtovo imenovanje bilo „nelegitimno“ imat će ozbiljan problem objasniti ono što slijedi. Odluka vlasti u Sarajevu da ne rizikuju fizičko hapšenje Dodika – uprkos prešutnoj međunarodnoj podršci za takav potez u tom trenutku – vratila im se na izuzetan način i dovela do njegovog političkog preporoda nakon gotovo potpune političke eliminacije. Sutrašnja sjednica Vijeća sigurnosti UN-a mogla bi dati naznake razmjera transatlantskog raskola u Bosni, ali čak i ako se to ne dogodi, naredni dani će svakako donijeti značajne preokrete i nove obrte.