Kakva je politika danas potrebna Bošnjacima

Neko je primijetio da nema heroja tamo gdje postoji država. Heroji mogu pomagati prilikom uspostave države. Ili je nadomještati tamo gdje je na djelu bezakonje. Ali tamo gdje postoji država, nema potrebe za herojem. Heroj i država su konkurencija i isključuju se.

Najveći heroji našeg doba manifestirali su svoju herojsku narav od 1992. do 1995, dakle u vrijeme nakon sloma prethodnog državnog poretka i prije uspostave trenutnog. Npr, 2. maja 1992, “momci u patikama”, istinski heroji, nadomjestili su nedostajući državni aparat, konkretno Armiju RBiH, koja je bila još uvijek u procesu formiranja.

Nakon zaključivanja mira, heroji koji su odbranili Sarajevo 2. maja nisu to mogli više biti. Jer više ne bi nadomještali nedostajuću državu, već bi konkurisali postojećoj, čime bi je dovodili u pitanje. Heroj, koji se u vremenu mira nije u stanju odreći svoje herojske naravi i prihvatiti status građanina, često postaje kriminalac.

Isto važi i za heroje u politici.

Alija Izetbegović je, tokom rata, svojom harizmom, mudrošću i ličnim autoritetom nadomještao nedostajuću institucionalnu hijerarhiju. Crpio je autoritet iz toga što ga je većina naroda smatrala mudrim, skromnim, odlučnim, itd.

Ratne anegdote, naročito one zabilježene prilikom njegovih obilazaka vojnika na frontu, imale su za svrhu da u narodu šire navedenu percepciju o Predsjedniku i time jačaju njegovu harizmatsku vlast. 

Jedna takva anegdota kaže da je Alija, za vrijeme rata, na nekom iftaru, slušao različite prijedloge o tome kome treba dati ček koji je dobio od Arapa. Na kraju je, saslušavši sve pažljivo, izvadio ček iz džepa, ispeglao ga malo rukama i dao ga, ako se dobro sjećam, rukovodiocu bolnice Koševo.

Okončanje rata i stabilizacija državnog poretka značila je da navedene situacije više neće biti moguće ni dopustive: državni novac ne može dijeliti predsjednik, po svom nahođenju, ma koliko bio pravedan, već će se to raditi na javnim pozivima, u skladu s procedurama, itd.

Dakle, pravednost vladara je suplement nedostajućeg pravnog poretka. Ona može biti manifestirana samo u vremenu bezakonja.

Nadalje, vlasti Republike Bosne i Hercegovine su, za vrijeme rata, mogle samostalno donositi odluke, bez potrebe da se traži konsenzus sa srpskim i hrvatskim nacionalistima. To su potpuno drugačiji uslovi političkog djelovanja nego danas. 

Ilustracije radi, nakon okončanja rata, Alija Izetbegović više nije predsjednik Predsjedništva, već jedan od tri ravnopravna člana Predsjedništva.

Ako uobzirimo sve navedeno, jasno je da politika, koja je potrebna danas Bošnjacima, ne može biti identična onoj koju je, u herojsko doba, vodio Alija Izetbegović.

Ali politika, koja je danas potrebna Bošnjacima, treba da liči na onu Izetbegovićevu politiku, koja je dovela do nezavisnosti BiH, a zatim i do okončanja ratnih sukoba. To je politika, koja u sebi spaja spremnost za konfrontaciju, ali i spremnost za dijalog.

Politika koja je danas potrebna Bošnjaci treba biti onakva kao što je bio Alija Izetbegović u periodu borbe za stjecanje nezavisnosti, 1991. i 1992. Bošnjačka politika u tom smislu mora imati kapacitet za suprostavljanje srpskoj i hrvatskoj nacionalnoj politici.

Tako se Izetbegović suprostavio velikosrpskim planovima, kazavši već tokom predizborne kampanje 1990. da će muslimanski narod, ako bude trebalo, braniti i oružjem Bosnu i Hercegovinu. 

Istu odlučnost, Izetbegović je zadržao i u odnosu na hrvatsku politiku. Nakon što je HVO zapovijedio Armiji RBiH da se potčini, u provincijama koje su po Vance-Owenovom planu trebale pripasti hrvatskoj strani, Armija RBiH, na čelu sa Izetbegovićem kao vrhovnim komandatom, odbila je da se potčini i pokazala da će radije voditi rat na dva fronta, nego pristati na ponižavajući mir.

Ali bošnjačka politika se ne može svesti samo na konfrontirajući pristup . 

Da je bošnjačka politika imala isključivo konfrontirajući pristup, nikada ne bi došlo do Vašingtonskog sporazuma i zatim Splitske deklaracije, pa zajedničke ofanzive Armije RBiH i Hrvatske vojske protiv položaja Vojske Republike Srpske. Politika, koja nije u stanju biti išta drugo osim neprijateljska prema Hrvatskoj, nikada ne bi dovela do operacije Sana 95.

Nadalje, da je bošnjačka politika imala samo konfrontirajući pristup, odbili bismo Dejtonski sporazum, čime bismo udružili Sjedinjene Države, Hrvatsku i Srbiju protiv nas. 

Da je imao isključivo konfrontirajući pristup, Izetbegović nikada ne bi pristao mirovni sporazum, čija implementacija znači da mora dolaziti na sjednice Predsjedništva s Momčilom Krajišnikom, itd. Umjesto toga, Izetbegović bi, ujesen 1995, kazao Holbrookeu, na čuvenom sastanku u Ankari, da želi stoposto vlasti na trećini teritorije BiH i da ga ostatak ne zanima. Ali to se nije desilo.

Pa iako je potpisala Vašingtonski, a zatim i Dejtonski sporazum, bošnjačka politika time nije postala dogmatski kooperativna, već je zadržala i konfrontacijski pristup, primjenjujući ga kad treba.

Primjera radi, kada se 1997. počelo govoriti da bi međunarodna zajednica mogla pokloniti Brčko Republici Srpskoj, kroz ishod arbitraže, Izetbegović je najmoćnijim ambsadorima u BiH uputio pismo, u kojem je zaprijetio da će, ako dođe do toga, cjelokupno bošnjačko rukovodstvo podnijeti ostavku i prestati sarađivati na implementaciji Dejtonskog sporazuma. Kao što znamo, Brčko je, na kraju, proglašeno distriktom.

Pa ipak, Izetbegović je, uz kapacitet za konfrontaciju, zadržao i kapacitete za saradnju, pa je do kraja života radio na trasiranju euroatlantskog puta Bosne i Hercegovine, te smatrao izuzetnim saradnju bošnjačke politike i međunarodne zajednice, oličene u OHR-u, na provođenju reformi, kojima su uspostavljene dodatne državne nadležnosti i institucije.

Nasuprot tome, današnja bošnjačka politika često djeluje kao da mora birati samo jedno: ili stalnu konfrontaciju ili bezuslovnu kooperativnost. Jedni svaku saradnju proglašavaju izdajom, dok drugi svaki sukob s međunarodnim akterima ili susjednim politikama smatraju neodgovornošću. A upravo iskustvo, od rata naovamo, pokazuje da uspješna politika mora imati sposobnost i za jedno i za drugo.

Državotvorna politika nije ni politika vječnog međunacionalnog sukoba ni politika vječnog prilagođavanja. Ona mora znati kada reći “ne”, ali i kada pružiti ruku. Mora imati granice preko kojih neće prijeći, ali i svijest da Bosna i Hercegovina ne može opstati u trajnoj izolaciji i (političkom) sukobu sa svima oko sebe.

Građanske stranke sa sjedištem u Sarajevu, kojie nisu u stanju sjesti i razgovarati sa hrvatskim strankama u Federaciji, ne mogu pretendovati na to da budu predvodnice državotvorne politike, jer njihov isključivo konfrontacijski pristup ne odgovara širokom dijapazonu potreba države. Te političke opcije, u najboljem slučaju, mogu sekundirati.

Praksa Trojke, a naročito tokom 2023. godine, pokazuje da isključivo kooperativan pristup, koji se automatski pretvara u snishodljivost, također ne odgovara izazovu epohe. Aktuelni mandat Trojke pokazuje da prevelika želja za saradnjom vodi u razočarenje i zatim u preveliku želju za konfrontacijom, koja je zemlju dovela na rub sukoba prošle godine a trenutno je drži u blokadama.

Alija Izetbegović, na jednom mjestu primjećuje, da Bosnu i Hercegovinu održava razum, ali i strah.

“Današnja BiH, onakva kakva jeste”, veli on, “praktično se gradi ne samo na ljubavi, razumijevanju, već u velikoj mjeri i na strahu od onoga što je alternativa tome, na strahu od rasula. Rasulo bi navjerovatnije bilo krvavo, a razumni ljudi to ne prihvataju.”

”Pošto držim”, kaže on dalje, “da su ipak razumni ljudi ovdje u većini, tvrdim da će ta većina, ta većinska stranka razumnih ljudi, osigurati opstanak BiH. Nije to sada ni SDA, ni SDS, ni HDZ; svi ljudi u BiH, kada je riječ o opstanku BiH, dijele se na stranku razumnih i stranku avanturista.”

Bošnjačkoj - a rekao bih i srpskoj i hrvatskoj, što znači bh. politici općenito - potrebno je da je ova stranka razumnih zadrži nadmoć nad avanturistima, koji sanjaju o povratku u herojsko doba. Jer - da parafraziram još jednog realistu, Georgea Kennana - naši lijevi i liberalni idealisti, poput tolikih drugih idealista, često iz najboljih motiva zastupaju ciljeve što na kraju samo uvećavaju, umjesto da umanje, opseg nasilja u međunacionalnim odnosima.