Pliva patka preko East Rivera: Dodik politički performans prodaje kao diplomatiju

Vijeće sigurnosti UN-a 12. maja ove godine ponovo će raspravljati o Bosni i Hercegovini. Formalno je stvar jasna: visoki predstavnik izvještava o provedbi Dejtonskog mirovnog sporazuma, a taj kanal proizlazi iz mandata potvrđenog Rezolucijom 1031, kojom se od generalnog sekretara UN-a traži da Vijeću dostavlja izvještaje visokog predstavnika. To, naravno, više i nije vijest.

Ali zato jeste praksa Vlade Republike Srpske da šalje vlastite “izvještaje” Vijeću sigurnosti. I to je zanimljivo – ne zato što mijenja proceduru, nego zato što je ne mijenja. Entitetske vlade, naime, nemaju mandat da izvještavaju Vijeće sigurnosti o stanju u Bosni i Hercegovini. One nisu države članice UN-a, nemaju vlastiti međunarodnopravni subjektivitet i nisu dio formalnog izvještajnog mehanizma za praćenje provedbe mira.

Pa ipak, Dodikova Vlada to čini godinama. Uredno, uporno i – što je najvažnije – uz najavu domaćoj javnosti da je “glas Republike Srpske” stigao do New Yorka.

U proceduralnom smislu, to je gotovo prazna radnja: dokument može biti proslijeđen, zaveden, arhiviran ili distribuiran kao aneks pisma neke države članice. Ali ne dobija status izvještaja visokog predstavnika, ne obavezuje članice Vijeća da ga razmatraju, usvajaju ili na njega odgovaraju. (Makar neće završiti u kanti za smeće, kao što to tvrdi Ivica Puljić.)

Ali ova praksa i nije osmišljena da promijeni pravila UN-a, nego da kod kuće proizvede utisak kako pravila više nisu jasna. U domaćem političkom prostoru, naročito u Republici Srpskoj, poruka glasi: postoji izvještaj OHR-a, ali postoji i naš izvještaj. Jedan govori iz perspektive međunarodnog mandata, drugi iz Banje Luke. Jedan upozorava na kršenje Dejtona, drugi tvrdi da se Dejton brani od visokog predstavnika. Tako se stvara lažna simetrija između mandata i samoproglašenog političkog dopisa.

Ta simetrija jeste čista fikcija – ali za Milorada Dodika to je politički korisna fikcija.

Ona građanima sugerira da entitet može nastupati gotovo kao država, da ima svoju vanjsku politiku i da razgovara s Vijećem sigurnosti kao ravnopravan akter. U praksi, takvi dokumenti međunarodnu vidljivost najčešće dobiju tek kada ih proslijedi neka država članica UN-a, Srbija, ali prije svega Ruska Federacija.

Indikativno je što se RS, u odbrani "izvornog Dejtona", oslanja na državu koja se sama udaljila od glavnog političkog mehanizma za civilnu provedbu Dejtonskog sporazuma. Rusija je, naime, formalno i dalje članica Upravnog odbora Vijeća za implementaciju mira, ali od 2021. ne učestvuje na sastancima tijela, a od 2022. ne učestvuje ni u finansiranju OHR-a. Ipak, ruski kanal i dalje ima diplomatsku vrijednost u Vijeću sigurnosti, jer Rusija ostaje stalna članica tog tijela.

Sličan obrazac već je viđen u nastupima Milorada Dodika i Dragana Čovića pred članicama Vijeća sigurnosti. Posebno je važan neformalni sastanak u formatu Arria, koji je Rusija organizirala 24. novembra 2020. povodom 25. godišnjice Dejtonskog sporazuma; među govornicima su se našli Valentin Inzko, Dragan Čović i Milorad Dodik. U domaćem medijskom prostoru takvi nastupi mogu se predstaviti kao obraćanje “pred Vijećem sigurnosti”. Proceduralno, riječ je o daleko slabijem formatu: neformalnom sastanku, bez odluke, zaključka i učinka.

Zato su ti nastupi najčešće bili politički trapavi, pa i katastrofalni. Ne zato što Dodik i Čović nisu rekli ono što inače govore, nego zato što su upravo to i rekli. Domaći narativi, kada se iznesu pred međunarodnu proceduru, često izgube dramatiku kojom žive u lokalnom okruženju. Ono što na stranačkom skupu zvuči kao državnički govor, u New Yorku se svodi na interesni nastup aktera koji nema kapacitet da promijeni pravila igre.

Čović je govorio iz pozicije lidera HDZ-a BiH i Hrvatskog narodnog sabora, ne kao nosilac državnog mandata Bosne i Hercegovine. Dodik je tada imao funkciju člana Predsjedništva BiH, ali je nastupio u okviru koji je poslužio za osporavanje visokog predstavnika i međunarodne arhitekture koja čuva Dejton. Ishod nije bio diplomatski trijumf, nego otkrivanje granice: mikrofon i mjesto za govornicom nisu isto što i institucionalna snaga.

Isto važi za izvještaje RS-a: ne proizvode međunarodnu obavezu, ali šalju domaću poruku. A ta poruka ima nekoliko posljedica.

Prva je pravna konfuzija. Građanima se potura predstava da svaki dokument upućen UN-u već time dobija status “UN-ovog dokumenta”. To jednostavno nije tačno. Postoji razlika između dokumenta koji neka članica proslijedi kao prilog vlastitom pismu i izvještaja koji nastaje iz mandata potvrđenog rezolucijama i mirovnim sporazumom.

Druga posljedica je erozija Dejtona pod izgovorom njegove odbrane. Kada vlast u Banjoj Luci osporava OHR, a istovremeno tvrdi da brani dejtonski poredak, ona preskače neugodan detalj: visoki predstavnik nije nekakav vanjski ukras ili dodatak Dejtonu, nego dio sistema civilne provedbe mira. Osporavati taj sistem, a pozivati se na Dejton, znači iz sporazuma uzimati samo ono što trenutno odgovara političkoj potrebi.

Treća posljedica je kolektivna politička samoobmana. Ako se dovoljno puta ponovi da RS “izvještava Vijeće sigurnosti”, dio javnosti počinje prihvatati politički performans kao institucionalnu činjenicu. To je i cilj: ne promijeniti UN, nego uz pomoć političke autohipnoze promijeniti percepciju domaće publike.

U tom smislu, praksa nije potpuno besmislena. Jeste uzaludna u proceduri, ali korisna u propagandi. Ne pomjera međunarodni okvir Bosne i Hercegovine ni za milimetar, ali održava privid da se vodi velika bitka na svjetskoj sceni.

To je možda i najtačniji opis cijelog fenomena: izvještaji bez mandata, nastupi bez posljedica, diplomatija dojma bez stvarnog učinka. Osim ako je cilj bio naslov u domaćim medijima. Za Vijeće sigurnosti, to je premalo; za domaći politički teatar, sasvim dovoljno.