Početak kraja izraelske doktrine “permanentne sigurnosti”

Pišu: Meron Rapoport i Ameer Fakhoury  (+972 Magazine)

Naziv dat smrtonosnom valu izraelskih bombardovanja u Libanu 8. aprila, pokrenutom upravo kada je stupio na snagu prekid vatre između SAD-a i Irana, otkriva mnogo o današnjem regionalnom držanju Izraela. Donedavno je Izrael birao nazive vojnih operacija koji bi eufemizirali razmjere razaranja ili mobilizirali domaću javnost. Tako je, naprimjer, operacija “Zaštitna ivica“ iz 2014. u Gazi nastojala prenijeti poruku otpornosti, dok su kampanje nakon 7. oktobra poput “Gvozdeni bodeži“ u Pojasu i ovogodišnjeg „Lavlja rika“ u Iranu imale za cilj naglasiti vojnu snagu.

Toga više nema: sa 100 zračnih udara širom Libana, koji su ostavili 300 mrtvih i više od 1.100 ranjenih, naziv „Vječna Tama“ sugerira da je jedini cilj Izraela u Libanu smrt i uništenje. Ako je 1996. ubistvo 100 libanskih civila u selu Kana na jugu Libana dovelo do zaustavljanja operacije “Grozdovi gnjeva“, danas se ubijanje stotina doživljava gotovo kao cilj sam po sebi, bez ikakvog traga vojne ili javne kritike.

Uprkos trenutnom desetodnevnom primirju u Libanu, Izrael nastavlja rušiti sela i civilnu infrastrukturu na jugu pod svojom kontrolom — pokušaj stvaranja trajne tampon-zone i, kao u Gazi, trajnog sprečavanja povratka stanovništva. Krajem marta, ministar odbrane Israel Katz izjavio je da se 600.000 Libanaca koji su živjeli južno od rijeke Litani neće moći vratiti nakon rata, te da će njihove kuće uz granicu biti uništene.

U Libanu i Iranu — ratovima koji nisu pokrenuti ni kao odgovor na napad niti radi sprečavanja neposredne prijetnje — Izrael je, čini se, u potpunosti usvojio doktrinu „permanentne sigurnosti“ [permanent security]. Kako je nedavno tvrdio izraelski politički sociolog Yagil Levy, koristeći termin koji je skovao historičar Dirk Moses, ovaj pristup ne teži samo eliminaciji trenutnih prijetnji, već i budućih, kroz masovno razaranje civilnog života i protjerivanje ili kontrolu stanovništva. Ukratko, političko rješenje ne postoji — postoji samo vojno rješenje; a ono što sila ne može postići, postići će još veća sila.

Ova logika „permanentne sigurnosti“ bila je najvidljivija u izraelskom ratu protiv Gaze nakon napada 7. oktobra. Kada je premijer Benjamin Netanyahu već nekoliko dana kasnije počeo govoriti o „potpunoj pobjedi“, taj izraz je u početku — i s pravom — u izraelskoj javnosti shvaćen kao pokušaj izbjegavanja odgovornosti za neuspjeh. Međutim, radilo se o mnogo više od retorike: genocid, etničko čišćenje i pretvaranje čitavih gradova u prah i pepeo predstavljali su konkretno ostvarenje „potpune pobjede“, uz podršku cjelokupnog izraelskog političkog i vojnog establišmenta.

Nije slučajno da se ova promjena dogodila upravo u Gazi. Do 7. oktobra, Pojas je bio glavni primjer Netanyahuove doktrine „upravljanja konfliktom“ u praksi — kombinacija gotovo potpune blokade, ograda iznad i ispod zemlje, potpune kontrole zraka i mora, te bliskog elektronskog nadzora svakodnevnog života Palestinaca, uz povremene runde bombardovanja svake godine ili dvije, koje su iz izraelske perspektive smatrane „podnošljivima“.

„Upravljanje konfliktom“ također je pružalo formulu za fragmentaciju i kontrolu palestinske politike, kao dio strategije odgađanja pitanja samoodređenja. Hamas je bio „obuzdavan“ kroz mehanizme odvraćanja, kontrole i dotoka sredstava odobrenih od samog Netanyahua, kako bi se tenzije održavale na niskom intenzitetu. Na Zapadnoj obali, Palestinska uprava je djelovala kao podizvođač izraelske okupacije, održavajući iluziju palestinske autonomije. Čak je i Naftali Bennett, koji se danas predstavlja kao alternativa Netanyahuu, to grubo sažeo kao „gelere u stražnjici“ — smetnju kojom se upravlja, a ne egzistencijalnu prijetnju.

Kada je 7. oktobra srušena ograda oko Gaze, srušena i doktrina upravljanja konfliktom. No to nije navelo Izrael da traži načine za rješavanje sukoba s Palestincima. Umjesto toga, odlučio ga je nadjačati — i to ne samo s Palestincima, već i šire: Liban, Sirija, Jemen, Katar i Iran. U toj doktrini međunarodno pravo prestaje postojati, politički kompromis nestaje, a primirja ne obavezuju Izrael, ni u Gazi ni u Libanu. To je stanje permanentnog rata, u kojem Izrael koristi svoju vojnu nadmoć kako bi eliminirao svaku prijetnju, veliku ili malu, na bilo kojoj udaljenosti.

Najnovija kampanja protiv Irana podigla je koncept „permanentne sigurnosti“ na još viši nivo. Više nije bilo dovoljno snažno udariti po liderima, nuklearnim postrojenjima i vojnim ciljevima, kao što je Izrael učinio u junu 2025. Ovog puta cilj je bila promjena režima u zemlji od oko 90 miliona stanovnika, s civilizacijom starom hiljadama godina — ne samo neutralizacija prijetnje, već preoblikovanje političkog okruženja.

Međutim, Izrael sam nema dovoljno vojne moći ni političkog legitimiteta za takav ambiciozan potez, pa je bilo potrebno američko učešće. Netanyahu je, doista, uspio uvjeriti američkog predsjednika Donalda Trumpa da se taj cilj može ostvariti, uprkos opreznijim stavovima unutar njegove administracije, te je započeo izraelsko-američki rat koji je nakratko izgledao kao još jedan korak ka „permanentnoj sigurnosti“ u regiji.

Upravo se tu ova logika pokazuje kao iluzija. Čak i kada se jedna prijetnja ukloni, odmah se stvara nova, čime se razotkriva paradoks čitavog projekta: ne postiže se “permanentna sigurnost“ okončanjem sukoba, već njihovim stalnim produžavanjem kroz širenje horizonta prijetnji.

„Nakon Irana, Izrael ne može živjeti bez neprijatelja“, primijetio je početkom mjeseca turski ministar vanjskih poslova Hakan Fidan. „Ne samo Netanyahuova vlada, već i neki opozicioni akteri — iako ne svi — traže da proglase Tursku novim neprijateljem.“ Region razumije ovu logiku.

Prerano je donositi konačne zaključke o ishodima rata, ali već sada se čini da je Izrael naišao na zid: umjesto približavanja “permanentnoj sigurnosti“, nalazi se u nesigurnijem položaju nego ranije. Ne samo da cilj rušenja iranskog režima nije ostvaren, već Izrael nije uspio postići ni pat-poziciju.

Iran je, zapravo, izdržao kombinirani vojni pritisak SAD-a i Izraela te, kako tvrde brojni analitičari, uspio preusmjeriti sukob s vojne prisile na političke pregovore, mijenjajući pravila igre.

Oblikuje se novi Bliski istok, u kojem slabi položaj i Izraela i zaljevskih država. Izrael je bio prisiljen obustaviti napade na Liban, dok je Washington prepoznao potrebu za primirjem s Hezbollahom kako bi okončao rat s Iranom i ponovo otvorio Hormuški moreuz. Islamska Republika, oslobođena sankcija i s geografskom, demografskom i ideološkom dubinom, više nije samo regionalni igrač, već ide ka statusu globalne sile.

Upravo je kontrola nad moreuzom vjerovatno natjerala Trumpa da iranski plan od deset tačaka za okončanje rata — od ukidanja sankcija i američkog povlačenja s Bliskog istoka do garancija za sigurnost regionalnih saveznika — vidi kao legitimnu osnovu za pregovore.

Najvažnija tačka nije ni obogaćeni uranij koji Iran posjeduje, ni insistiranje na civilnom nuklearnom programu, pa čak ni balistički projektili ispaljivani 40 dana. Ključna je uloga Irana u regiji. Iran nije prihvatio američki zahtjev da se odrekne saveznika u Libanu, Iraku i Jemenu — naprotiv. Posebno je izražena dubina strateške veze između Irana i Hezbollaha: Hormuški moreuz neće biti otvoren ako Izrael nastavi bombardirati Liban.

Uz to dolazi i značajan pomak u odnosima SAD–Izrael. Odluka Izraela da uvuče SAD u rat mogla bi se pokazati kao konačni udarac. Za razliku od 2025, kada je Izrael djelovao sam, sada je američko uključivanje odmah proširilo sukob: Iran je dobio legitimitet da napadne američke baze, uključi regionalne države i zatvori Hormuz, pretvarajući bilateralni sukob u globalnu krizu.

Pad podrške Izraelu među Amerikancima postaje sve očitiji, a prekid prodaje oružja Izraelu brzo ulazi u mainstream Demokratske stranke. Sve je teže ignorirati i zaključke da je Netanyahu uvukao Trumpa u rat, što dodatno pojačava želju Washingtona da se distancira.

Ako je prije dvije i po godine propala paradigma „upravljanja konfliktom“, sada možda svjedočimo početku kraja i doktrine „trajnog sigurnosnog poretka“. Obje su počivale na istoj pretpostavci — da se stvarnost može kontrolirati silom — i obje su propale.

Praznina koja nastaje otkriva i moralno propadanje unutar izraelskog društva. Javnim diskursom dominira jezik uništenja. Dok su mnogi širom svijeta osudili Trumpove prijetnje o brisanju iranske civilizacije kao genocidne, u Izraelu je zavladala tišina — ista ona koja prati razaranje Gaze ili etničko čišćenje na Zapadnoj obali i u Libanu.

Iako su brojni komentatori i političari slavili „velike uspjehe“ rata, pukotine su već vidljive. Ankete pokazuju da tek trećina Izraelaca vjeruje u pobjedu, dok značajan broj smatra da je Iran izašao kao pobjednik.

No ključno je da se raspala sama paradigma „potpune pobjede“. Prvo u Gazi, gdje Palestinci nisu nestali, a Hamas nije poražen; zatim u Libanu, gdje Hezbollah nastavlja djelovati; i konačno u odnosu s Iranom, koji sada pregovara s pozicije veće snage nego prije rata.

Ipak, ova pukotina u svijesti ne znači nužno političko buđenje. Bez jasnog političkog projekta koji nudi alternativu, osjećaj neuspjeha može prerasti u očaj, a ne u kritiku — a očaj često stabilizira postojeće stanje i može ići u korist Netanyahuu.

Kolaps paradigmi ne vodi urednoj tranziciji, već produbljuje strateški, politički i moralni vakuum, u kojem se vojno nasilje nastavlja samo radi sebe, čak i kada gubi smisao i svrhu.

Ipak, unutar tog vakuuma postoji mogućnost nastanka nove paradigme — one koja se ne temelji na iluziji kontrole silom, već na dogovoru, pravednosti i priznavanju granica. Takva paradigma neće nastati sama od sebe; zavisit će od međunarodnog pritiska i sposobnosti dijelova izraelskog društva da očaj pretvore u političku kritiku i novu moralnu i političku imaginaciju. U suprotnom, ostat ćemo u stanju trajnog rata i ubrzanog moralnog, društvenog i ekonomskog propadanja.