SDP i Tito: Ostala je samo slika na Facebooku

Maj je mjesec Josipa Broza Tita. U maju se rodio, u maju je i umro, nekoliko sedmica prije nego što je napunio 88 godina.

Bio je komunist, revolucionar, pobjednik u Drugom svjetskom ratu, državnik i doživotni predsjednik bivše Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije.

Maj je prilika za sjećanje, a „ to je jedini način da opet doživimo i osmislimo prošle događaje“, kako piše filozof Đuro Šušnjić, inače autor antologijske knjige Ribari ljudskih duša.

On dalje navodi da „pored zvanične historije, postoji i nezvanična historija sjećanja, kao dopuna ove prve i njena kritika“.

„Jer historija nije samo ono što se dogodilo državama, nacijama i njihovim ustanovama, nego i ono kako su se ti događaji prelomili i izrazili u dušama i duhu pojedinaca“, piše Šušnjić.

Komunikacijske jednostavnosti i blagodati društvenih mreža omogućile su da i ovih dana „nezvanična historija sjećanja“ na Josipa Broza bude manifestirana, uglavnom, kad je riječ o Bosni I Hercegovini, s pozitivno naglašenim emocijama za (ne)davno prošlo vrijeme u kojemu je bilo „bolje nego danas“.

Razumljivo je da obični ljudi nemaju potrebu, niti obavezu za bilo kakvim argumentiranjem, ozbiljnijom analizom, niti činjeničnim usporedbama, pa površni nostalgični sentimenti dominiraju u njihovim javnim iskazivanjima stavova.

Izrazi odanosti i ljubavi prema Titu kod običnog građanstva uglavnom se i dan-danas zasnivaju na percepciji da je bio antifašist, partizan, da je zatvarao prostor za nacionaliste, da je prezirao i hapsio lopove i kriminalce, te da je nemilosrdnim represivnim aparatom osiguravao red i mir na svakom pedlju tadašnje Jugoslavije... Nekima ni Goli otok nije metaforički mrzak, pa ga nerijetko kao rješenje za brojne suvremene korupcijske afere često prizivaju.

Kad je „zvanično(političko, partijsko, ideološko) sjećanje“, u pitanju, onda su „tapiju na Tita“, kao dokaz kontinuiteta, za sebe obično rezervirali predvodnici stranaka koji, nominalno i po samodefiniciji, pripadaju lijevom spektru bh. političke scene.

Ne tako davno, pred izbore 2014. godine, Zlatko Lagumdžija je sa govornica poručivao: „Mi smo Titova partija“, uz ovacije članstva i simpatizera SDP-a.

Danas kao da je u izvjesnoj mjeri splasnula „titomanija“, kao da je mobilizacijski potencijal Lagumdžijine parole bitno reduciran.

U podnožju kipa u bivšoj kasarni JNA – Maršal Tito, na 46. godišnjicu smrti pojavili su se i cvijeće položili samo mladi iz sarajevskog Kantonalnog partijskog odbora i vremešniji aktivisti tzv. UABNOR-a – Udruženja antifašista i boraca narodnooslobodilačkog rata.

Titovu sliku na svojoj službenoj stranici na Facebooku prigodno je postavio predsjednik SDP-a Nermin Nikšić, dok kandidat za člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine Denis Bećirović nije ove godine našao za shodno (korisno, predizborno, pragmatično) da se povodom 4. maja na bilo koji način referira.

Očito je procjena Bećirovićevog izbornog stožera da glasače iz tog ideološkog bazena svakako imaju osigurane na svojoj strani, a da novu podršku treba tražiti u konzervativnijem dijelu bošnjačkog biračkog tijela koje Tita ne mrzi, ali ga bezuvjetno i mitomanski ne glorificira.

Ta racionalna većina Josipa Broza ocjenjuje na gotovo istovjetan način na koji su to već uradili relevantni historičari, bez ideoloških apriorizama, sa svim dobrim i lošim stranama, sagledavajući njegov „lik i djelo“ u kontekstu širih geopolitičkih realnosti i unutarnjih kontroverzi kojima ja bila opterećena država na čijem je čelu bio punih 35 godina.

Možda je u sažetoj ocjeni enciklopedije Britannica dat najprecizniji sažetak i presjek njegovog naslijeđa:

„Ironija Titovog izuzetnog života leži u tome što je sam stvorio uslove za konačno uništenje svog životnog djela. Umjesto da dopusti da proces demokratizacije sam uspostavi svoje granice, on je stalno ometao djelovanje reformatora, a pritom nije uspijevao zadovoljiti njihove protivnike. Stvorio je federalnu državu, ali je neprestano brinuo o zamkama decentralizacije. Znao je da se Srbi, Hrvati, Slovenci i drugi ne mogu integrirati u neku novu nadnacionalnu zajednicu, niti bi dobrovoljno prihvatili hegemoniju bilo kojeg od njih; ipak, njegovo nadnacionalno jugoslavenstvo često je imalo prizvuk unitarizma. Promovirao je samoupravljanje, ali se nikada nije odrekao monopola vlasti partije. Dozvolio je široke slobode u nauci, umjetnosti i kulturi, kakve su bile nezamislive u sovjetskom bloku, ali je nastavio oštro kritikovati Zapad. Propovijedao je mirnu koegzistenciju, ali je izgradio JNA – vojsku koja je početkom devedesetih zadala smrtni udarac umirućoj jugoslavenskoj državi. U trenutku njegove smrti, državna blagajna bila je prazna, a politički oportunisti neobuzdani. Umro je prekasno za konstruktivne promjene, a prerano da spriječi haos“, navedeno je u ovoj enciklopediji.

Ugledni američki historičar James McPherson napisao je da je povijest nastavak dijaloga između sadašnjosti i prošlosti te da se interpretacije prošlosti mijenjaju u skladu s novim dokazima i perspektivama koje nastaju prolaskom vremena.

I kad je u pitanju vrijeme vladavine Josipa Broza Tita, kako bi rekao već citirani filozof Đuro Šušnjić, „događaji jesu prošli, ali nisu završeni, jer se preko svojih posljedica upliću i u naše živote“.

Tako se i danas miješaju emocije i dijametralno suprotni osjećaji dok Titovom ulicom u Sarajevu prolaze, jedni pored drugih, oni koji su u vrijeme maršalove vladavine bili odani, lojalni i često privilegirani članovi komunističke elite kao i protivnici režima koji su robijali zbog napisane ili izgovorene riječi.

Potomci i jednih i drugih, treba se nadati, naći će zajednički sadržalac u ocjeni da je Josip Broz bio velika historijska ličnost, vješt autokrat, ali i hedonist, politički mangup i pragmatik koji je „karizmatskim stilom vladanja“, kako piše britanski historičar Ian Kershaw, držao u ravnoteži zemlju opterećenu tragičnom ostavštinom i nepomirljivim antagonizmima,  što će u konačnici i dovesti do njenog krvavog raspada.