Posljednji pokušaj džamijskog rata

Kao u nekom društveno-političkom eksperimentu, na izjavu podrške reisul-uleme Husein-ef. Kavazovića bivšem premijeru Federacije Fadilu Novaliću, prvi je reagirao ministar vanjskih poslova države i predsjednik stranke Narod i pravda (NiP) Elmedin Konaković.

Za njim su krenuli i drugi vladajući glasovi, nimalo bezazleni: zamjenica državnog ministra za ljudska prava Duška Jurišić (Naša stranka), potpredsjednik Federacije Igor Stojanović (SDP) i predsjedavajući Predstavničkog doma Federalnog parlamenta Dragan Mioković (Naša stranka).

U odgovoru na pitanje zašto je baš Konaković prvi skočio, važno je podsjetiti kako je i otkuda iznikla njegova stranka.

Nakon smrti lidera Stranke demokratske akcije, Alije Izetbegovića, sarajevski su mediji godinama tvrdili: u sarajevskoj SDA postoje dvije frakcije. SDA-ovci iz prijestolnice, tada predvođeni Bakirom Izetbegovićem, bili su nezadovoljni i kadrovskim i ideološkim pravcem Sulejmana Tihića, Alijinog nasljednika.

Tihićevom smrću i dolaskom Izetbegovića mlađeg na čelo najjače bošnjačke stranke, sarajevsko-čaršijsko frakcionaštvo je konačno splasnulo. Novi predsjednik stranke konsolidirao je i unutarstranačku moć i politički položaj stranke. Ali, ostavši okružen mnogim sumnjivim mu Tihićevim kadrovima, tražio je lojalne saradnike.

Elmedin Konaković bio je jedan od njih. Miljenik prve porodice stranke, partijski vojnik, osrednji košarkaš sumnjivog visokog obrazovanja, rječit, agilan, uporan – djelovao je kao novo, modernije lice stranke s neophodnom životnom i političkom energijom za sve teže političke bitke. Dijete sarajevske mahale, visok, naočit – djelovao je prihvatljivo i čaršiji i bošnjačkoj provinciji.

I onda je, kao u svakoj političkoj sapunici, izdao upravo one koji su ga i napravili. Ali takvo što ne bi ni mogao ni smio napraviti da iza njega i oko njega nije stajao jedan šarolik niz političkih, društvenih pa i vjerskih aktera koji su tražili i svoje mjesto u SDA ali i drugačije lice SDA u glasačkoj javnosti.

Opterećena što stvarnom što percipiranom korupcijom, stranačkim klijentelizmom, tankim kadrovima, SDA je počela gubiti svoju tradicionalno mušičavu sarajevsku bazu. Atmosfera nezakonitosti i nepoštenja oko stranke naročito je pogađala istinski pobožne glasače, jednu novu sarajevsku srednju klasu, koja ima sredstava i ambicija, ali ne vidi ni svoj ni državni napredak u lijevim, urbanijim strankama.

Među tom izraženo muslimanskom sarajevskom sferom SDA, bilo je podosta nezadovoljnih bivših stranačkih vojnika, nesretnih kadrova, ali i istinski razočaranih ljudi koji su tražili političko-duhovnog spasa sebi, državi i narodu.

Stranka Narod i pravda (neodoljivo podsjeća na poljsku desničarsku stranku Zakon i pravda) nastala je i, uglavnom, i opstala samo u Sarajevu, u najurbanijem dijelu države, gdje je pobožna bošnjačka srednja klasa, što naivno što ambiciozno, vjerovala da će novim pritiskom zdesna na SDA, vratiti minimum mladomuslimanskog morala u politiku, kojom sada suvereno marširaju tehnokrate i tenderaši.

Konaković se ovim slojevima i grupama nametnuo kao idealno lice: dovoljno energičan, dovoljno drzak da se konfrontira s bivšim mentorima i patronima, a opet – vjerovali su – dovoljno ograničen da se njime može upravljati iz sjene.

Borba protiv korupcije postala je glavni narativ ove stranke. Odgovarala je svima koji su htjeli ako ne srušiti a ono barem duboko načeti SDA: i razočaranim glasačima, i istinski pobožnim muslimanima, i strancima, i lijevoj opoziciji.

Bilo je dirljivo u tim ranim godinama gledati mlađu ulemu, pobožne obrazovane Bošnjake i Bošnjakinje, iskusne poduzetnike razočarane slabom i korumpiranom upravom... kako hrle u NiP ili pozivaju da se za njih glasa. Ti ljudi su zaista vjerovali da je Elmedin Konaković jedna vrsta solidne kopije Alije Izetbegovića.

U takvom ozračju, na takvim temeljima, Konaković je dobio značajnu podršku nekih slojeva i unutar Islamske zajednice. Džemat Careve džamije, posljednje utočište tradicionalno autonomne sarajevske čaršije, sandžački muftija Muamer-ef. Zukorlić, utjecajni ljudi oko sarajevskog Medžlisa IZ-a – važni su faktori u nastanku i usponu NiP-a.

Konakovićev antikorupcijski narativ zadobio je snažan islamski prizvuk. Novo bošnjačko stranačko raslojavanje prijetilo je dubokim potresima i unutar same organizacije Islamske zajednice. Nova politička podjela uvukla se u džamije, rodbine i prijateljstva. Po prvi put nakon stvaranja Stranke za BiH i odlaska Harisa Silajdžića iz SDA, u bošnjačkoj desnici i na bošnjačkom centru došlo je do istinske ideološke podjele.

Sve je mirisalo na nešto što se po političkim kuloarima nazivalo „džamijski rat“: dok HDZ i Republika Hrvatska lome državu institucionalno, uz pomoć Evropske unije, a SNSD i Republika Srbija udaraju politički i sigurnosno, Bošnjaci su, noseći u naramku najgori politički prljavi veš, bili na džamijskom pragu.

Međutim, Konaković i njegovi kadrovi, ispostavit će se ubrzo po ulasku u kantonalnu a potom i više nivoe vlasti, pokazali su se najgorim izdanjem SDA. Oni koji su nekad pozivali u NiP, sada su se ili otvoreno kajali ili s nelagodom pokušavali zaboraviti svoju ulogu. Tim ljudima, pogotovo onim učenim, treba zamjeriti manjak političke pismenosti, ali ih nikako ne treba sumnjičiti za loše namjere.

Zastrašujuće nesposobni, nepismeni, bahati kadrovi; jalijaški rječnik u političkoj komunikaciji; podaničko popuštanje HDZ-u, Hrvatskoj i zapadnim silama – to je, na kraju, u očima ovog sloja bošnjačke javnosti, stranka Narod i pravda.

Ne isporučivši vjernicima među bošnjačkim glasačima bolju SDA, Konakoviću, bez muftije Zukorlića, ostaje samo da hvata poglavara Islamske zajednice na svakoj pogrešnoj ili navodno pogrešnoj riječi.

Svjestan svog brzog političkog propadanja, ovaj mahalski političar kojeg je čaršija mudro isturila da vodi njihove bitke, na kraju je iznevjerio i džemat, i mahalu, i čaršiju.

Agresivnim odnosom prema Islamskoj zajednici i prema poglavaru koji ima duboku i čvrstu podršku vjernika – usporedivu jedino s onom koju je imao njegov davni prethodnik reisul-ulema Džemaludin-ef. Čaušević – ministar vanjskih zaokupljen stranačkim poslovima danas tek može malo zagalamiti pred vratima džamije, ali – neuk i ambiciozan – ni danas ne može vidjeti da je za džamijski rat prekasno.