Nema države bez razbora i sile: 2. maj nam je važniji nego ikada prije

Pisao sam, povodom 6. aprila, o višeslojnosti simbolike ovog datuma u glavnom gradu države, a sljedstveno i u cijeloj političkoj zajednici koja baštini tekovine Republike i njezine Armije. Osvrnuo sam se i na potisnutu ali i svejedno živu i važnu simboliku današnjeg datuma, 2. maja.

U nepunih mjesec dana tog proljeća 1992. kulminirale su višedecenijske političke dileme Bošnjaka i drugih građana predanih ideji nezavisne i suverene države Bosne i Hercegovine.

Od austro-ugarske okupacije do danas živa su i naizmjenično jačaju ili padaju dva glavna toka bošnjačko-bosanske politike: izbjegavanje nasilja i težnja ka saradnji s druge dvije nacionalne zajednice, ali i strancima, te oslanjanje na silu i borbu kao legitimna i nezaobilazna sredstva političke nezavisnosti, državnog suvereniteta i biološkog opstanka.

Dok su se jedni 1878. oružano organizirali i borbom iznenadili carske und kraljevske jedinice u dolini Bosne i samom Sarajevu, drugi su već ubrzo zdušno prihvatili saradnju i podređenost. Naoružani su izgubili.

Dok su se, u Drugom svjetskom ratu, jedni predavali okupaciji NDH, naivno pokušavali direktnom komunikacijom s Rajhom obezbijediti određenu autonomiju Bosne i Hercegovine – drugi su, ulazeći u rastući pokret otpora predvođen komunistima, prihvatili oružje i silu kao jedina legitimna i plodonosna sredstva političke borbe. Naoružani su pobijedili.

Dok su se 6. aprila dobronamjerni građani i šaroliki akteri sumnjivih namjera okupljali pred zgradom državne skupštine, drugi su već odavno prihvatili neizbježnost oružane borbe. U neuspjelom državnom udaru upravo će ovi drugi, naoružani, od SDS-ovih snajperista donekle zaštiti one prve, oboružane parolama i dobrom građanskom voljom

Neuspjeli državni udar ni mjesec dana kasnije, 2. i 3. maja, dobit će svoje agresorsko, oklopno-mehanizovano lice. Oni naoružani, relativno organizirani i uklopljeni u strukture mlade Republike, prije svega kroz njezinu policiju i Teritorijalnu odbranu, vođeni jasnim političkim okvirom, u borbama vrijednim filmskih i drugih umjetničkih obrada, u samom centru prijestolnice razbijaju, doslovno ponižavaju, daleko nadmoćnijeg neprijatelja.

Bitka za Predsjedništvo – kojoj u višedecenijskoj reaktivnoj i žrtveničkoj kulturi pamćenja ne poklanjamo dovoljno pažnje – nije bila samo jedan od ključnih događaja u fizičkoj odbrani prijestolnice nego i oružani otpor legalnih jedinica silama koje su, pomoću unutrašnjih izdajnika, namjeravale izvršiti državni udar. Otuda se borbe po centru Sarajeva 2. maja moraju sagledati u cjelini sa otmicom predsjedavajućeg Predsjedništva Republike Alije Izetbegovića sljedećeg dana.

Naoružani su pobijedili i tog dana i na kraju rata. Članovi Predsjedništva preoblikovane, dejtonske Bosne i Hercegovine već tri decenije na sjednice dolaze upravo u istu onu zgradu koju su nominalno jugoslavenske jedinice pod komandom Ratka Mladića i Radovana Karadžića namjeravale zauzeti.

Čak i oni koji baštine tekovine Mladićevih i Karadžićevih zločina na sjednice moraju doći upravo u tu zgradu, iako su neki, u prvim dejtonskim godinama, kao ratni zločinac Momčilo Krajišnik, insistirali da se sjednice održavaju, ako već mora u Sarajevu, makar u nekoj drugoj zgradi, Zemaljskom muzeju.

Ako bošnjačko-bosanske političke, kulturne i intelektualne elite – u sveopćem protežiranju žrtveničkog sjećanja – više pažnje poklanjaju 6. aprilu, kao danu napada na nas (ne računajući druge slojeve ovog datuma), šira bosansko-bošnjačka javnost itekako baštini pobjedonosno sjećanje na 2. maj. Bitka za Predsjedništvo, kao prva i jedna od najvažniji pobjeda Republike i njoj lojalnih građana već ima jedan kultni status na društvenim mrežama, čak i među generacijama koje su rođene i do dvadeset godina poslije.

Ako naše, dakle, elite ne žele ulaziti u konfliktne i iscrpljujuće zone sjećanja, te se predaju nedjelatnom, pasivnom i pomirljivom tonu 6. aprila i srodnih godišnjica, neprijateljske elite itekako su svjesne pravnih, historijskih i simboličkih posljedica 2. i 3. maja.

Višedecenijski pokušaji procesuiranja političkog i policijskog vrha te niza aktera u komandnom lancu Republike – što se sve svodi pod tzv. slučaj Dobrovoljačka – pokazuju upravo koliko je ne samo RS-u nego i državi Srbiji stalo do pravne osnove za interpretaciju njihovog poraza.

Državno pravosuđe, koje su okupirali Srbiji i RS-u lojalni kadrovi, ne odustaje od gonjenja ljudi koji su ih u kritičnom trenutku porazili, ograničivši im strateške ciljeve, svodeći RS na entitet unutar samostalne i nezavisne Bosne i Hercegovine.

Drugog maja 1992, dakle, pobijedili su naoružani, a 1878. naoružani su izgubili. Oružje i izbor sile nisu po sebi garant uspjeha niti jednostavan recept borbe za političku samobitnost i fizički opstanak. Istovremeno uz naoružavanje mora se odvijati unutrašnja rasprava, analiza i pretresanje koliko ideja toliko i stvarnih ograničenja, jedan demokratski proces deliberacije, kako bi se danas reklo.

Naoružani Bošnjaci 1878. naprosto nisu bili racionalni, što nimalo ne umanjuje vrijednost njihovog hrabrog pregnuća. Oni su se suprotstavljali gotovo jednoglasnoj odluci velikih sila i pristanku Osmanske carevine, ne razumijevajući politički trenutak i zanemarujući tadašnje, imperijalne ustavno-pravne okvire.

Naoružani Bošnjaci i drugi Republici lojalni građani 1992. bili su i hrabri i racionalni, djelujući u suglasju politički osviještene i hrabre elite, nastupajući pod okriljem institucija, oslanjajući se na pravni okvir koji takvu borbu čini zakonitom, opravdanom i nekažnjivom – što se upravo nastoji osporiti svim procesima u okviru operacije Dobrovoljačka.

Drugog maja 1992. nismo branili samo zgradu Predsjedništva, ma koliko snažan simbol ona bila; nismo branili ni sami goli život, ma koliko on bio dragocjen i svet; nismo branili ni sami glavni grad, kao važnu institucionalnu i simboličku tačku; branili smo Republiku, državu.

Također, branili smo i afirmirali i jedan danas tako potreban princip, jedno racionalno utemeljeno uvjerenje: da nam niko ništa neće pokloniti makar se i svi skupili pred skupštinama, da su pregovori samo jedno od sredstava političke borbe, da postoje i neprijatelji i privremeni saveznici i protivnici, da je neophodna i unutrašnja rasprava i vijećanje, ali i da se u kritičnom trenutku mora djelovati silom.

Na oklopna vozila treba uzvratiti protivoklopnim oružjem, a ne demonstracijama i transparentima, držeći se jasnog zakonskog okvira i vodeći se jasnim političkim okvirom i ciljevima.

Otuda bi se, u ovim mutnim godinama kada se redefiniraju odnosi sile i prava u cijelom svijetu, 2. maj morao ne samo slaviti nego i razmatrati, analizirati i baštiniti kao naš događaj istine, kao trenutak naše djelatne moći i kao dokaz da pravo, institucije, politička razboritost i legalno državne nasilje nisu isključivi elementi, nego naprotiv, suštinske sastavnice nacionalne i političke samostalnosti.