Treći entitet je parodija Herceg-Bosne, HDZ živi svoj politički maksimum

Uprkos direktnoj vojnoj podršci Hrvatske, te indirektnoj podršci srbijanskih proksi snaga u Bosni i Hercegovini, s kojima su u više navrata pokušavali podijeliti zemlju, hrvatske nacionalističke snage u BiH i njihov samoproglašeni režim „Herceg-Bosne“ bili su brzo poraženi od strane Armije Republike Bosne i Hercegovine između 1992. i 1994. godine. Stoga i jesu pristali na raspuštanje svoje „republike“ u okviru Vašingtonskog sporazuma.

Kako Daniel Serwer često objašnjava, u Dejtonu su Franjo Tuđman i Hrvatska demokratska zajednica (HDZ) priznali da im koncept „Federacije“ nudi izrazitu nadzastupljenost u poslijeratnoj bosanskoj državi. To je dodatno ojačano kada je Sulejman Tihić početkom 2000-ih faktički prihvatio trodijelnu etničku podjelu u procesima formiranja vlasti. Danas ne postoji politička stranka u demokratskom svijetu koja je više nadzastupljena od HDZ-a BiH, koji u nekim slučajevima drži i preko 40 % ministarskih pozicija uz manje od 9 % ukupnih glasova, čiji broj opada.

Ovo je važno jer savremena BiH predstavlja politički vrhunac onoga što HDZ može postići kroz maksimalistički sektaški pristup. Ono što mapa predstavljena na TradFestu u Zagrebu prikazuje, zauzvrat, jeste nešto što HDZ nije uspio postići čak ni kada je imao gotovo sve zamislive vojne prednosti i vodio kampanju sistematskih zločina protiv čovječnosti nad bošnjačkim stanovništvom (vidjeti presudu Haškog tribunala u predmetu „Herceg-Bosanskoj Šestorci“). To je nešto što nije mogao ostvariti ni kada je imao gotovo tri puta veće biračko tijelo nego danas.

Ukratko, ono što je 1992. bio malo vjerovatan cilj, 2026. godine postaje autoparodija. To se jasno vidi i na ovoj mapi: otprilike četvrtina područja koja su ovdje pridodana toj „hrvatskoj republici“ su većinski bošnjačka, druga četvrtina su zapravo područja sa srpskom većinom u sjeverozapadnoj Bosni. Značajan dio preostalih područja (najočitije u Mostaru) jesu zone funkcionalne etničke ravnoteže između Hrvata i Bošnjaka. Područja u kojima Hrvati čine apsolutnu većinu, i uz velikodušno tumačenje, predstavljaju tek oko 40% ove „republike“.

Temeljni problem s kojim se suočavaju i hrvatski i srpski nacionalistički blokovi je jednostavan: put kojim su išli veći dio posljednjih trideset godina potkopao je bosansku državu, ali je nije uništio; proizveo je veliko ogorčenje među većinskom bošnjačkom zajednicom, ali je istovremeno povećao njenu relativnu i apsolutnu političku poziciju u BiH. Bošnjačka i probosanska politika poznata je po iscjepkanosti i frakcionaštvu, ali upravo zato što si to može priuštiti. Jer će bošnjačka zajednica u narednoj deceniji činiti oko 60 % ukupne populacije BiH, a njena populacija i urbani centri koje dominira nastavit će u sve većoj mjeri određivati ekonomiju zemlje u odnosu na jedina dva kvaziurbana centra pod kontrolom antidržavnih aktera (zapadni Mostar i Banja Luka).

Težnja ka projektu „trećeg entiteta“, kao i mantra o secesiji Republike Srpske samo će ubrzati ove procese. Opozicione stranke među Hrvatima i Srbima to već prepoznaju, zbog čega sve više istražuju mogućnosti za kompromis sa Sarajevom. Možda u to još uvijek ne vjeruju u potpunosti, ali počinju shvatati da će budućnost bosanskih Hrvata i Srba u BiH – a ona je jednako njihova domovina kao i Bošnjaka – biti moguća samo kroz njihovu (re)integraciju u BiH i implicitno prihvatanje vlastitog bosanstva.

Neuspjeh u tome neće značiti kraj bosanske države, kao što Bosnu i Hercegovinu nisu uništile ni agresija 1992–1995, niti okupacija pod NDH, niti Sporazum Cvetković–Maček, niti austrougarska okupacija, niti osmansko osvajanje. Značit će upravo ono što HDZ i slični akteri navodno žele izbjeći: državu BiH u kojoj će bošnjački političari svoje željene političke ciljeve moći jednostrano nametati cijelom društvu.