Unutarstranačka demokratija: Izaberite, kako ste režirali; idite ako ste nezadovoljni 

Prošlog vikenda Stranka za Bosnu i Hercegovinu (SBiH) održala je 5. kongres i svečano obilježila trideset godina postojanja i političkog djelovanja. 

U okviru Kongresa provedeni su izbori za predsjednika stranke, gdje je jednoglasno reizabran Semir Efendić, jedini kandidat. 

Izbor Efendića bio je sasvim očekivan, niko nije doveo u pitanje njegovo vodstvo stranke, iako je nedavno došlo do masovnog napuštanja stranke u Tuzlanskom kantonu i turbulencija u Mostaru. Nakon izlaska iz SBiH-a, načelnik Općine Čelić Admir Hrustanović, zajedno sa sedam općinskih vijećnika i kompletnim bivšim Općinskim savjetom SBiH, pristupio je Socijaldemokratskoj partiji Bosne i Hercegovine (SDP). 

Hrustanović je bio jedan od osnivača Stranke za BiH i obavljao funkciju stranačkog potpredsjednika te stranke. Njegov odlazak, kao i odlazak njemu odanih kadrova, uslijedio je nakon što nije izabran za predsjednika Kantonalnog vijeća SBiH u Tuzlanskom kantonu. 

Također, Admir Čavalić, zastupnik u Parlamentu Federacije BiH, istupio je iz SBiH. Iako još nije zvanično pristupio nekoj drugoj političkoj partiji, spominje se mogući prelazak u Narod i pravdu. 

Ovo su slučajevi koji potvrđuju pravilo: nezadovoljni stranački kadrovi napuštaju stranku uoči kongresa zbog nemogućnosti da kanališu svoje interese i ambicije unutar partije, zatim pristupaju drugoj političkoj opciji.  

Istovremeno, na samom kongresu predsjednik stranke biva aklamacijom izabran za lidera, bez ikakve unutarstranačke opozcije. 

Zanimljivo je primijetiti da nijedan stranački lider iz probosanskih stranaka nije imao protukandidata na posljednjim kongresima. Bakir Izetbegović, Sabina Ćudić i Semir Efendić, koji dolaze iz stranaka s dužom tradicijom unutarstranačkog dijaloga i sukoba, nisu imali protukandidate za poziciju lidera. 

Željko Komšić i Elmedin Konaković su, nakon izlaska iz svojih matičnih stranaka SDP i SDA, osnovali nove političke partije – Demokratska fronta i Narod i pravda – gdje su preuzeli pozicije lidera. 

Sličan obrazac vidljiv je i kod Fahrudina Radončića, Rame Isaka i Šemsudina Mehmedovića, koji su svoj politički kapital učvrstili osnivanjem i vođenjem vlastitih stranaka, gdje su profilisani kao ključne političke figure i nosioci političkog identiteta. 

Stranka koja ima dodatno specifičnu situaciju jeste Socijaldemokratska partija Bosne i Hercegovine, na čijem čelu je aktuelni federalni premijer Nermin Nikšić. Oni su jedina stranka u BiH koja formalno funkcioniše po principu „jedan čovjek, jedan glas“, ali to pravo na prethodna dva kongresa nije u potpunosti provedeno – Nikšiću je mandat produžavan. 

On se na čelu stranke nalazi od 2014. godine, a Statut SDP-a predviđa da se funkcija predsjednika može obavljati najviše u dva uzastopna mandata. Upravo je njegov izbor 2014. godine bio primjer stvarne unutarstranačke konkurencije, kada su bila potrebna dva kruga glasanja. Tada je naspram Nikšića bio Selim Bešlagić, dok su u prvom krugu ispali Besima Borić, Svetozar Pudarić i Mirko Pejanović. 

Nikšić je više puta koristio mogućnost produženja mandata, a na posljednjem kongresu dogovoreno je da će izbori za novog predsjednika biti održani u martu 2027. godine. 

SDP je dodatno zanimljiv jer jedini ima vidljiv „tihi unutarnji sukob“ između više frakcija. Tako je, naprimjer, načelnik Starog Grada Irfan Čengić javno prozivao Nikšića i način upravljanja strankom. Slična situacija je i sa članom Predsjedništva BiH Denis Bećirović, koji je u lošim odnosima s aktuelnim rukovodstvom, iako je SDP stao iza njegove kandidature. Bećirović i Čengić nisu prisustvovali posljednjem kongresu, niti imaju ključne stranačke pozicije, ali su i dalje dio SDP-a. 

Dolazak višestranačja u Bosnu i Hercegovinu oslobodio je nagomilanu želju za političkim angažmanom, što je vrlo brzo dovelo do prvih unutarstranačkih sukoba. Tako je Adil Zulfikarpašić podržavao osnivanje SDA, ali je zbog sukoba napustio stranku i osnovao vlastitu političku organizaciju neposredno pred izbore. 

Nakon 1995. dolazi do snažnog razvoja političkog i stranačkog života u BiH. Zbog niskog izbornog praga i velikog broja funkcija dolazi do fragmentacije političke scene. Postepeno nastaju lokalne i regionalne stranke, najčešće kao rezultat sukoba unutar većih partija. 

Primjer za to je nastanak A-SDA, danas Narodni evropski savez, koji svoju najveću bazu ima u Unsko-sanskom kantonu, posebno u Cazinu. Na njegovom čelu je Nermin Ogrešević, koji također nije imao protukandidata na unutarstranačkim izborima. 

Prvi „režirani“ izbori na bosanskohercegovačkim stranačkim kongresima često se vežu za SDP. Na vanrednom kongresu SDP-a u novembru 2002. godine, iz stranke istupa profesor Nijaz Duraković. 

„Dajem neopozivu ostavku na članstvo u SDP-u, na članstvo u Predsjedništvu SDP-a i neka vam je sa srećom – izaberite Lagumdžiju, kako ste i režirali, i time ćete sahraniti SDP na ovim prostorima“, kazao je tada Duraković. 

Ovaj obrazac kasnije su, u različitim varijacijama, slijedile i druge stranke. Jedini kongresi na kojima je dolazilo do ozbiljne konkurencije bili su kongresi SDA. 

Na 3. kongresu SDA Alija Izetbegović povukao se sa pozicije aktivnog predsjednika i proglašen je počasnim predsjednikom, dok je za predsjednika izabran Sulejman Tihić. 

Na 4. kongresu 2005. godine, Tihić je osvojio 360 glasova, dok je njegov protukandidat Elmir Jahić dobio 230.  

Posebno je bio zanimljiv 5. kongres SDA 2009. godine, kada je Tihić obnovio mandat, a protukandidati su mu bili Bakir Izetbegović i Adnan Terzić. Uvidom u tadašnja medijska pisanja i izvještavanja, vidi se da je ovaj kongres bio pod velikom pažnjom javnosti. 

Nakon smrti Tihića, na 6. kongresu 2015. godine, Bakir Izetbegović je uvjerljivo pobijedio Šemsudina Mehmedovića i Irfana Ajanovića i izabran je za predsjednika SDA. 

Na 7. kongresu 2019. godine Izetbegović je jednoglasno dobio podršku 1.227 delegata, bez protukandidata – što je ponovljeno i 2023. godine. Iako je prije tog kongresa vođena politička borba, Mehmedović nije uspio osigurati kandidaturu, tvrdeći da je bio opstruisan. 

Savremeni stranački kongresi u Bosni i Hercegovini sve više gube karakter političkog nadmetanja i pretvaraju se u formalnu potvrdu već donesenih odluka unutar jednog kruga partijskih zvaničnika. 

Tako se unutarstranačka demokratija u praksi se svodi na konsolidaciju moći postojećih lidera ili njegovog izabranog nasljednika, a svaki vid nezadovoljstva rješava se izlascima i fragmentacijom političke scene. 

Jasno je da takav model proizvodi stabilne, ali zatvorene stranačke strukture, u kojima lideri rijetko bivaju izazvani, a politička konkurencija se seli izvan stranaka, kroz osnivanje novih političkih projekata ili prelazak kadrova u druge partije.  

Dugoročno, posljedice ovakve konsolidacija moći je slabljenje institucionalnog razvoj stranaka i izrazito fragmentira politički pejzaž u BiH. Što dovodi i do raznih "preletača" koji odlučuju o većinama, i daju prostora za stvaranje malih stranaka koje služe samo za kanalisanje čisto materijalnih interesa.