Dvije sedmice pauze, bez mira: Kako svjetski mediji čitaju iransko-američko primirje

Dvosedmično primirje između Irana i Sjedinjenih Država, postignuto uz pakistansko posredovanje, nije u svjetskim medijima dočekano kao početak mira, nego kao kratki predah iza kojeg ostaju gotovo sva pitanja zbog kojih je rat i izbio. Osnovna linija događaja jeste jasna: Trump je suspendirao udare, Iran je poručio da će zaustaviti odbrambene operacije ako napadi na njega prestanu, otvoren je privremeni prostor za sigurniji prolaz kroz Hormuški moreuz, a nastavak pregovora najavljen je u Islamabadu. 

New York Times, u tekstu Davida Sangera, ističe da je Trump možda pronašao izlaz iz opasne situacije, ali da su uzroci sukoba ostali gotovo nepromijenjeni. To je važnije od pitanja ko je pobijedio u ovoj rundi propagande. Čak i ako dvosedmična pauza smiri tržišta – cijena nafte (Brent) pala je za 4,7 % u sat vremena nakon objave – i omogući sigurniji promet kroz Hormuz, ona ne rješava sudbinu iranskog nuklearnog materijala, balističkog oružja, američkog vojnog prisustva u regiji, niti pitanje da li je Washington izašao iz sukoba sa boljom ili lošijom strateškom pozicijom.

Washington Post ima drugačiji, ali ne i optimističniji pogled na događaj. Fokus nije na miru, nego na Trumpovoj taktici: prvo prijetnja katastrofom, zatim rok, pa nagli prelaz na dogovor koji se predstavlja kao uspjeh. Pakistan se pojavljuje kao ključni posrednik koji je pomogao da se otvori izlaz iz krize u posljednjem trenutku, nakon što su ultimatumi doveli regiju i tržišta gotovo do ivice. U toj verziji, primirje nije znak stabilnosti, nego pokazatelj koliko je situacija već bila opasno eskalirala.

Izraelski medijski ugao još je tvrđi. Haaretz i Jerusalem Post ne vide u ovom dogovoru elegantnu deeskalaciju, nego nedovršen i potencijalno loš aranžman. Posebno je važna izraelska tvrdnja da rat u Libanu nije dio sporazuma, iako su pakistanske izjave ostavljale utisak šireg regionalnog obuhvata. Tu se otvara možda i najosjetljivije pitanje: da li Washington i Teheran ulaze u pregovore čiji sadržaj može direktno pogoditi izraelske sigurnosne interese, a da Jerusalem zapravo ne kontroliše proces. Reuters zato s pravom bilježi ne samo primirje, nego i spor oko njegovog stvarnog dosega. Već sama činjenica da se strane ne slažu ni oko toga šta je obuhvaćeno govori koliko je ovaj dogovor krhak.

Slični osjećaji nesigurnosti i sumnje nisu novost: izraelski mediji su, naprimjer, slično reagirali i na privremeni prekid vatre poslije rata u Libanu 2006. godine, kao i na ranije sporazume između velikih sila u regionu koji su često ostavljali važna pitanja otvorenim, poput prijelaznog primirja nakon Zaljevskog rata 1991. ili Okvirnog sporazuma iz Osla 1993. godine. U svakom od tih slučajeva, različite analize i interpretacije dogovora ukazivale su na tenzije između privida stabilnosti i stvarnog rješavanja spornih tačaka.

Tu Jerusalem Post dodaje da sporazum nije izazvao samo sigurnosne nedoumice nego i politički bijes u Izraelu. Lider opozicije Yair Lapid ga opisuje kao političku i stratešku katastrofu, Avigdor Liberman upozorava da se Iranu daje vrijeme da se pregrupiše, a dio izraelske desnice bijes usmjerava i prema Trumpu, kao čovjeku koji je stao prije "odlučujućeg trenutka". Još je zanimljivije što se na sjeveru Izraela strah vezuje uz Hezbollah: ako se operacije zaustave prerano, mnogi vjeruju da prijetnja ostaje ista, samo odgođena. 

Pakistanski mediji, s druge strane, ovaj dogovor čitaju prije svega kao diplomatsku pobjedu Islamabada. Dawn ističe da je premijer Šahbaz Šerif uspio tamo gdje su evropske sile i Ujedinjene nacije zakazale, dok The News naglašava da je Pakistan povratio ulogu "časnog posrednika" između rivalskih sila. Međutim, i ovdje postoji doza opreza: kolumnisti upozoravaju da je Islamabad sada izložen riziku da ga obje strane optuže za pristrasnost ako pregovori propadnu. Drugim riječima, Pakistan je ušao u igru visokog uloga iz koje nije lako izaći neokrznut.

Iranski državni mediji, naročito Tasnim, primirje ne predstavljaju kao znak slabosti ili nužni ustupak, već kao dokaz otpornosti i priliku za novu, obećavajuću fazu. U njihovom izvještavanju, ovo nije povlačenje, nego potvrda da je Teheran uspio da dovede protivnike za pregovarački sto i to pod okvirom koji sam smatra prihvatljivim i konstruktivnim. Formula ministra vanjskih poslova Abasa Arakčija zato nosi notu odmjerenog optimizma: ukoliko napadi prestanu, Iran će rado obustaviti odbrambene operacije i fokus prebaciti na dijalog.

Čak i pitanje osjetljivog Hormuškog moreuza dobija novu, kooperativnu dimenziju – prolaz će biti omogućen uz koordinaciju sa iranskim snagama, što se ne vidi kao prepreka, već kao garancija sigurnosti i reda. U toj viziji, primirje nije kraj priče, već početak prebacivanja sukoba iz raketne i pomorske sfere u diplomatsku arenu, gdje se, kako vjeruju u Teheranu, mogu postići trajnija i pravednija rješenja.

Ako je suditi po načinu na koji ga čitaju američki, izraelski, pakistanski i iranski mediji, pravi ishod ovog dogovora neće se mjeriti time što je vatra privremeno utihnula, nego time hoće li pregovori riješiti barem jedno od pitanja zbog kojih je sve uopće i počelo.