Pobjedu nam, kao ni državu, niko nije poklonio, sami smo uzeli ono što nam pripada

Nakon što smo pobijedili Italijane i plasirali se na Svjetsko prvenstvo, kroz glavu mi, kao bljesak, prolaze uspomene u vezi s Reprezentacijom. Ako se dobro sjećam, po prvi put smo se ponadali da bismo mogli na neko veliko takmičenje u vrijeme kvalifikacija za Euro 2004. u Portugalu. Iako nam je reprezentacija od prvog svog meča 1990-ih značila mnogo, kao simbol nezavisne države, mislim da u spomenutim kvalifikacijama odustajemo od principa da je važno učestvovati.

Pretposljednja utakmica kvalifikacija: BiH – Norveška, na Bilinom Polju. Septembar 2003. Zlatan Bajramović pogađa za našu pobjedu u 87. minuti. Na Istoku – ludilo. Sjećam se: jedan čovjek pada na tlo i ljubi zemlju. To je vrijeme kad se stvara mit o našoj nepobjedivosti u Zenici.

Mjesec dana poslije – Danska na Koševu. Brat i ja nismo mogli ući na tribinu. Iako nismo imali ni karte, nepoznati policajac nas – što je danas nezamislivo – pušta u ulazni tunel odakle gledamo utakmicu, stojeći gotovo 90 minuta na vrhovima prstiju. Trebala nam je pobjeda da odemo Euro, ali završilo je neriješeno. Bolićev go za 1:1 nismo ni vidjeli uživo, ali smo ga čuli uživo, neizmjerno se radujući.

Iz tih kvalifikacija ostaje sjećanje i na veličanstvenih 2:0 za nas, na Parkenu, protiv Danske. Barbarez je tad nekad postao plavokos. Ta pobjeda je imala vrijednost gotovo poput plasmana na neko veliko takmičenje. Naš komentator veli: “Ne vjeruj Dancima ni kad darove nose.” Izreka izvorno govori o Danajcima (Grcima), a ne Dancima, i odnosi se na Trojanskog konja. Još jedan blistav moment. Komentator zove Hibića i Konjića nebeskim skakačima. Hibić, tadašnji kapiten reprezentacije, jedan je od heroja mog djetinjstva, odrasli smo u istom selu: Janjićima kod Zenice.

Od kvalifikacija za Euro 2004, pa sve do oktobra 2013. i pobjede u Kaunasu, kojom smo osigurali plasman na Svjetsko prvenstvo u Brazilu, na djelu je bila smjena nade i razočarenja. Najteži trenutak je bio na Marakani, kada smo izgubili 1:0 od Srbije (i Crne Gore), a naši navijači kukavički napadnuti eksplozivnim napravama. U svakom zlu i nešto dobro: Barbarez tada hrabro staje u zaštitu naših navijača, oštro protestvujući kod grčkog sudije Kirosa Vasarasa. Time je ušao u legendu. Bilo je sjajnih trenutaka i u Sliškovićevo vrijeme, i kasnije u doba Fuada Muzurovića i naročito Ćire Blaževića: Džekini počeci. Ali nije nam se dalo.

Sjećam se da smo jedno vrijeme, kada su pala očekivanja, na Jugu na Bilinom Polju, na utakmicama reprezentacije pjevali pjesme posvećene Čeliku. Igra Reprezentacija, a mi navijamo za Čelik. Valjda su tadašnje vođe navijača, predvođene čuvenim Šabanom, htjele da, na taj način, isprovociraju bolju igru našeg državnog tima.

A onda dolaze kvalifikacije za SP u Brazilu i čudesni uspjeh Sušićevog tima. To vrijeme je obilježio veličanstveni Marijan Mijajlović i njegovi nezaboravni nadimci: Sejad Salihović – Rembrandt, Vedad Ibišević - Plavooki Bombarder itd. Nikad neću zaboraviti sudare s Belgijom i Francuskom (i Džekin gol), kada su naši navijači preplavili stadion Kralj Baudouin i Stade de France. Nikad neću zaboraviti najprije Hajrovićev go u Slovačkoj, a zatim Ibiševićev u Litvaniji i euforiju na trgu ispred SCC-a. Prvi put je prvi put. I 2014. je u, određenom smislu, neponovljiva. Ali sinoćnji uspjeh je, u jednom drugom smislu, čak i veći, jer više se ne radi o slučaju, već o kontinuitetu. Imamo dvije različite generacije koje su osigurale vidljivost na svjetskoj sceni.

Nakon sinoćnje pobjede, čovjek ne može a da ne osjeti kako se prošlost i sadašnjost preklapaju. Kao da su na terenu, zajedno s današnjim igračima, trčali i oni iz Kaunasa, i oni s Parkena, i oni sa Bilinog Polja iz 2003. godine. Kao da se svaka propuštena prilika, svaki nesretni remi, svaka generacija koja je bila “tu negdje” sada, napokon, simbolički naplatila. A svaka ranija pobjeda bila dokaz da je moguće. U trenutku velikog uspjeha, sve što mu prethodi postaje njegova priprema.

Jer nisu li Parken, Koševo, Bilino Polje, Kaunas itd, stvarali kredibilitet i autoritet Barbareza, Spahića itd, kao sine qua non sinoćnjeg trijumfa!? Svaki napor Kodre, Bolića, Baljića, Ibiševića itd. dobio je svoju novu svrhu u sinoćnjem penalu Bajraktarevića. Svi su oni, kao i svi mi koji volimo ovu reprezentaciju, momenti istog državnog duha, a ne razdvojeni, jedan drugom nedokučivi individualiteti (kao konkurenti na tržištu i sl.). Sva naša vremena otkrivaju se kao momenti iste cjeline, dopunjavaju se i osmišljavaju međusobno.

Velika pobjeda nad Italijom, dakle, nije samo blistava sadašnjost i prostor nade za još bolju budućnost, već i dopuna prošlosti, njena preobrazba u nešto bolje. Ona pokazuje da državni grb nije samo platno za projekciju naših želja i frustracija, nego i prostor u kojem želje mogu dočekati svoje ispunjenje, a frustracije svoj kraj. Zvuči nevjerovatno, ali je istinito. Dakle, netačno je da istina uvijek boli i da je ružna.

Ono što se desilo sinoć na Bilinom Polju potpuna je suprotnost molbama naših političara Evropskoj uniji i NATO-u da nam pomognu, da nas prime, itd; molbama koje, naravno, nailaze na zid ravnodušnosti. Mi sinoć nismo nikoga ništa molili, uzeli smo sami ono što nam pripada. Ili kako je 1943, nakon obnove državnosti BiH, kazao Vojo Ljuić: ”Narodna Republika Bosna i Hercegovina ima svoj Ustav, narodnu skupštinu i svoju vladu, što garantuje njen suverenitet. To nam nije niko poklonio, niti nam je ikad u istoriji neko poklanjao.” Bosna i Hercegovina ima svoj državni grb i svoju reprezentaciju na Svjetskom prvenstvu, to nam niko nije poklonio; sami smo uzeli jer nam pripada.