Samo za Palestince: Šta propisuje novi izraelski zakon o smrtnoj kazni?

Izraelski parlament usvojio je zakon u ponedjeljak, čime smrtna kazna postaje standardna kazna za Palestince na okupiranoj Zapadnoj obali osuđene za smrtonosne napade na Izraelce.

Prema podacima organizacija za zaštitu prava zatvorenika i izraelske zatvorske službe, u izraelskim zatvorima trenutno se nalazi više od 9.300 Palestinaca, uključujući 350 djece i 66 žena. Zakon je naišao na osudu većine evropskih zemalja.

Šefica vanjske politike Evropske unije Kaja Kallas u utorak je izrazila "duboku zabrinutost" zbog novog izraelskog zakona koji omogućava smrtnu kaznu za Palestince, pozivajući Izrael da poštuje svoje obaveze prema međunarodnom pravu.

U saopćenju Kallas je istakla da EU ima „principijelan stav“ protiv smrtne kazne u svim slučajevima i u svim okolnostima.

"Duboko smo zabrinuti zbog de facto diskriminatornog karaktera ovog zakona", navela je.

EU poziva Izrael da poštuje svoje obaveze prema međunarodnom pravu, kao i "svoju posvećenost demokratskim principima, što se odražava i u odredbama Sporazuma o pridruživanju EU–Izrael", dodala je Kallas.

Navodeći da je smrtna kazna kršenje prava na život, istakla je da se ne može provesti bez kršenja apsolutnog prava na zaštitu od torture i drugog nečovječnog postupanja.

Smrtna kazna je u Izraelu ranije postojala za ratne zločine. Ukinuta je 1954. za obična kaznena djela i u mirnodopsko vrijeme, ali je tehnički ostala dopuštena za zločine protiv čovječnosti ili protiv židovskog naroda, kao i u određenim okolnostima prema vojnom pravu.

U rijetkim slučajevima kada je smrtna kazna ranije izrečena na vojnim sudovima za djela povezana s terorizmom, bila bi nakon žalbi zamijenjena doživotnim kaznama.

Ukupno 62 od 120 zastupnika u Knessetu glasalo je za zakon, uključujući premijera Benjamina Netanyahua, dok je njih 48 bilo protiv. Ostali su se suzdržali ili nisu bili prisutni tokom donošenja odluke. Teoretski, zakon bi još uvijek mogao biti izmijenjen ili poništen od strane izraelskog Vrhovnog suda.

Od osnivanja Izraela, samo su dvije osobe bile pogubljene nakon presuda koje su predviđale smrtnu kaznu. Prva je bila 1948. kada je Meir Tobianski, vojnik, pogrešno optužen za špijunažu i pogubljen zbog izdaje. Kasnije je posthumno rehabilitiran. Drugi slučaj bio je 1962., kada je pogubljen Adolf Eichmann, jedan od vodećih nacista, nakon dugog suđenja u Jeruzalemu.

Prema tekstu zakona, svrha je "ustanoviti smrtnu kaznu za teroriste koji su izveli ubojite terorističke napade, kao dio borbe protiv terorizma". Nadalje, navodi se da osoba koja "namjerno prouzroči smrt drugoga s ciljem nanošenja štete građaninu ili rezidentu Izraela, s namjerom da odbaci postojanje Države Izrael kaznit će se smrću ili doživotnim zatvorom, a samo jedna od tih kazni može biti izrečena".

Zakon uvodi dva različita procesa suđenja: jedan za krivične sudove u Izraelu, drugi za vojne sudove na Zapadnoj obali koju su okupirali Izraelci. Potonji djeluju pod izraelskom vojnom upravom i sude isključivo Palestincima koji ondje žive pod vojnim pravom. Kritičari zakona napominju da bi se ovaj zakon primjenjivao samo na Palestince.

Palestinci na Zapadnoj obali osuđeni za terorizam na vojnim sudovima suočit će se s obveznom smrtnom kaznom ili, kako stoji u tekstu zakona, "… njegova kazna bit će smrtna, i samo ta kazna".

Samo ako sud utvrdi da postoje "posebni razlozi", kazna se može zamijeniti doživotnim zatvorom, što je obrnuto od uobičajene prakse do sada. Nije više potreban konsenzus svih sudaca, dovoljna je jednostavna većina. Mogućnosti žalbe su vrlo ograničene.

Izraelski građani i stanovnici izričito su isključeni iz ove odredbe: vojna jurisdikcija primjenjuje se isključivo na Palestince, dok se izraelskim doseljenicima sudi na civilnim sudovima.

Izraelska organizacija za ljudska prava B'Tselem navela je prije donošenja zakona da vojni sudovi imaju stopu osuđujućih presuda od oko 96 %, "uglavnom na temelju priznanja dobivenih prisilom ili mučenjem tokom ispitivanja".

Izraelska zatvorska služba (IPS) bit će dužna izvršiti smrtnu kaznu u roku od 90 dana. Premijer može tražiti od suda da odgodi izvršenje za najviše 180 dana. Pogubljenje bi se izvodilo vješanjem, a izvršio bi ga službenik zatvorske uprave.

"Izraelski dužnosnici tvrde da je nametanje smrtne kazne vezano za sigurnost, ali u stvarnosti ono učvršćuje diskriminaciju i sistem pravde, što su oboje obilježja apartheida. Smrtna kazna je nepovratna i okrutna. U kombinaciji s oštrim ograničenjima žalbi i rokom izvršenja od 90 dana, ovaj zakon ima za cilj brže ubijanje palestinskih pritvorenika i uz manje nadzora", kazao je zamjenik direktora za Bliski istok u Human Rights Watchu Adam Coogle.

U posljednje dvije godine, Izrael je pojačao svoje "operacije protiv pobunjenika" na Zapadnoj obali kako bi „osujetio palestinski terorizam“.

Korištenje termina poput "operacije protiv pobunjenika" nije slučajno. Izrael instrumentalizira vojne termine kako bi prikrio namjeru i fabrikovao stvarnost. Od Operacije Gvozdeni zid, preko Operacije Ljetni kampovi i Operacije Pet kamenja, do, najnovije, "operacije protiv terorizma" u Al-Khalilu (Hebron), one se predstavljaju i izvještavaju kao privremene, ciljane i reaktivne.

Ali nisu. Intenzivirana vojna agresija, zajedno s nasiljem doseljeničke milicije, uništavanjem infrastrukture, rušenjem kuća i sve većim brojem barikada i kontrolnih punktova, imaju za cilj stvaranje situacija na terenu koje Palestincima čine život nemogućim, slično kao u Gazi.

Izraelski vojni napad na Zapadnu obalu 2025. godine rezultirao je najvećom kampanjom masovnog raseljavanja s kojom su se Palestinci suočili od 1967. godine, pri čemu je gotovo 50.000 Palestinaca nasilno izbačeno iz svojih domova.

Izraelska vojska uništila je izbjegličke kampove u Jeninu i Tulkaremu i uskratila njihovim stanovnicima pravo na povratak. Sada je ta dva kampa efektivno transformirala u svoja vojna sjedišta na sjeveru.

Izraelske trupe su također poduzele gotovo potpuno uništenje infrastrukture, uključujući puteve, sanitarne sisteme i električnu mrežu. Najmanje 70 posto puteva u gradu Jeninu je sravnjeno buldožerima, a većina vodovodnih i kanalizacionih mreža uništena je u Jeninu i Tulkaremu u roku od nekoliko sedmica, što je uzrokovalo ekonomsku štetu od milion dolara.

Hiljade domaćinstava širom okruga isključeno je i sa vode i sa struje. I danas raseljene porodice žive u teško dostupnim područjima, gdje gotovo da i nema civilne infrastrukture.

Izraelske trupe sada redovno vrše racije u gradovima u centru Zapadne obale, uključujući Ramallah i Arihu (Jericho), te na jugu poput Al-Khalila (Hebron) i Betlehema. U tim napadima, Palestinci su pod opsadom, terorizirani, a ponekad i pogubljeni od strane izraelskih vojnika koji djeluju nekažnjeno.

Ali izraelsko nasilje nije ograničeno samo na vojne racije i operacije. Gdje god vojska ide, slijede je i doseljenici. U pravom doseljeničko-kolonijalnom duhu, vojska omogućava napade izraelskih doseljeničkih milicija na palestinski narod i njihovu imovinu te nadgleda aneksiju zemlje.

U posljednje dvije godine, Izraelci koji ilegalno žive na Zapadnoj obali naoružani su oružjem vojne namjene, od američkih pušaka M16 do pištolja i dronova i koriste ga bez ikakvih ograničenja.

Svake sedmice u prosjeku se ubije devet Palestinaca, 88 ih bude povrijeđeno, 180 uhapšeno, desetak ih bude mučeno na terenu, uz prosječno 100 napada izraelskih doseljenika, 300 vojnih racija i napada i 10 rušenja palestinskih domova i imovine. Sve je to posao od samo jedne sedmice.