Kontradiktornost moći i slabosti: Gospodar mijenja stav, sluge mijenjaju logiku

Jedan od najvažnijih aspekata trenutnog rata u Iranu jeste što nema podršku većine Amerikanaca. Kako često možemo čuti ovih dana, Sjedinjene Američke Države (SAD) su u ranije ratove ulazile uz saglasnost svog stanovništva, a sada prvi put svjedočimo tome da američka vlada svjesno ide uz nos narodu. Razlog tome je što Bijela kuća, uprkos Ustavu, ne služi američkom narodu, već zahtjevima izraelskog lobija.

Kritičari ovih dana neprestano ponavljaju da je američki predsjednik Donald Trump pobijedio na izborima, protiveći se u kampanji, uz ostalo, ulasku SAD-a u nove sukobe na Bliskom Istoku. Samo godinu dana nakon pobjede, on prekršio je dato obećanje i ušao u rat. Dakle, zapao je u kontradikciju.

On nije ni prvi, ni posljednji svjetski moćnik koji je kontradiktoran. Svi oni govore jedno, a rade drugo, nekada i u isto vrijeme. Ako bolje razmislimo, vidjet ćemo da je kontradiktornost kao takva – obilježje moći.

U čuvenom intervjuu sa američkim režiserom Oliverom Stoneom ruski predsjednik Vladimir Putin, na opasku sagovornika da je politika Rusije kontradiktorna, odgovara kratko i neuznemireno: „Navikli smo da budemo kontradiktorni“.

Slabima ostaje da budu konzistentni. Primjera radi, Bosna i Hercegovina, za razliku od SAD-a ili Rusije, dosljedno poštuje načelo zabrane agresije iz Povelje UN-a i ne napada druge zemlje.

Mi, kao i svi slabi, volimo misliti da smo dobri, pa ne kršimo pravila, a istina je da uglavnom nemamo izbora. Ili kako Nietzsche veli: dobar je samo onaj ko postupa dobro, a imao je dovoljno fizičke i mentalne snage postupiti i drugačije, čak i suprotno.

Primjer dobrog postupanja je što SAD, za vrijeme vladavine Baracka Obame, nisu napale Iran (već su koliziju interesa rješavali dijalogom); a nije pohvalno to da ga, u isto vrijeme, Ujedinjeni Arapski Emirati nisu napali.

Ako stvar još bolje sagledamo, vidjet ćemo da su i slabi nedosljedni, ali na svoj način, drugačiji od onog na koji su nedosljedni moćni. Istina, Bosna i Hercegovina dosljedno ne vrši invaziju na druge zemlje, ali na planu stavova nije tako. Osudili smo ruski napad na Ukrajinu, dok se američko-izraelskom napadu na Iran naša vlada, vođena ropskom mudrošću, ne protivi. (Iako se, kako je jučer kazao njemački predsjednik, i u drugom slučaju radi o povredi međunarodnog prava).

Drugim riječima, moćni poput Amerikanaca i Rusa su kontradiktorni, jer su samovoljni ili svojevoljni. Slabi poput nas su kontradiktorni, jer su ovisni o moćnima, pa prate njihove kontradiktornosti, kao svoje, iako ih ne biraju.

Navedeno postupanje slabih niko nije bolje opisao (i ismijao) do upravo drevni narodi Bliskog Istoka.

Tako, u Zakonicima drevne Mesopotamije, Marko Višić prenosi babilonsko-sumersku poemu Razgovor gospodara i sluge (iz 1000. godine prije nove ere) gdje prvi daje oduška vlastitoj svojevoljnosti, pa iznosi kontradiktorne želje, planove, namjere itd, a drugi obrazlaže zašto je i stav i kontrastav razuman.

Primjera radi, u jednoj strofi, gospodar kaže kako neće da se oglašava na riječ koju mu je neprijatelj uputio, a sluga odobrava i (kao Andrić) objašnjava zašto je šutnja dobra; a zatim gospodar mijenja mišljenje i veli da neće prešutjeti to, a sluga opet odobrava i objašnjava zašto je i to ispravno.

- Slugo, sa mnom se složi!
- Da, gospodaru, da!
- Na dušmana riječ ja ću zaćutat!
- Zaćuti, gospodaru, zaćuti! Ćutnja je bolja od govora.
- Ne, slugo, na dušmana riječ ja neću zaćutat!
- Ne zaćuti, gospodaru, ne zaćuti! Ako li usnama svojim ne zboriš… tvoj će se dušmanin na tebe ljutit.

Isto je i kada je riječ o ljubavi.

- Slugo, sa mnom se složi!
- Da, gospodaru, da!
- Hoću ljubiti ženu!
- Da, ljubi je, gospodaru, ljubi! Čovjek dok ljubi ženu briga i patnji se kloni!
- Ne, slugo, ženu ljubiti neću!
- Ne ljubi je, gospodaru, ne ljubi! Žena je zamka, žena je britka, mjedena sablja što čovjeku otsjeca vrat!

I tako u mnoštvu strofa, na razne teme. Jedini put kad se sluga ne složi sa gospodarom, jeste u posljednjoj strofi, kada gospodar predlaže da ubije i slugu i sebe.

- Slugo, sa mnom se složi!
- Da, gospodaru, da! Dakle, što li je dobro?
- Da sebi slomim i tebi vrat, oba ih u rijeku bacim. To ti je dobro.
- Ko li je toliko visok da nebo dosegne? Ko li je toliko širok Zemlju da obujmi?
- Ne, slugo, ubiću tebe i poslati ispred sebe!
- Zar bi gospodar i tri dana poslije mene željeo (sic!) živjet?

Rob je rob upravo zato što mu je život jedini vrijedan, te nije, kao slobodan čovjek, spreman ući u borbu, cijeneći da je ona bolja od života u ropstvu. Fenomeni koji se tretiraju u različitim strofama su višeznačni i, premda su kontradiktorna, robova obrazloženja su uvijek razumna: ovisno od okolnosti sve može biti dobro, ali i loše. Ropska mudrost uzima u obzir sve, zbog čega sama nije u stanju donositi odluke, jer joj se obje suprotne odluke čine podjednako razumnim; dotle se gospodar prepušta samovolji, te lako donosi odluke, ne libeći se začas da promijeni mišljenje.

Proteklih dana, u vezi sa ratom u Iranu, mogli smo vidjeti navedenu dinamiku na djelu, najprije unutar američke administracije, a zatim i u širim proameričkim krugovima diljem svijeta. Najprije je Trump, nakon što je godinama objašnjavao zašto bi rat u Iranu bio loš za Sjedinjene Države, odlučio da ide u rat i počeo da iznosi raznovrsnu argumentaciju u prilog toj odluci. Učinio je to kao svojevoljni gospodar iz mesopotamske poeme, ili, još tačnije, kao sluga izraelskog lobija i Netanjahuove vlade.

U isto vrijeme, njegovi najbliži saradnici, počev od potpredsjednika J. D. Vancea i šefa planiranja u Pentagonu Elbridgea Colbyja, koji su godinama objašnjavali zašto bi rat sa Iranom bio katastrofa za SAD, sada odjednom, kao dobre sluge, objašnjavaju zašto je Trump u pravu i zašto je rat s Iranom, zapravo, u interesu SAD-a.

Colby, koji je prije nego što je postao dio Trumpove administracije, objavio članak “Zašto ne napasti Iran”, sada podržava američko-izraelske napade na tu zemlju: zbog toga mu je, na nedavnom saslušanju, senatorka Jeanne Shaheen citirala dijelove tog članka i pitala ga da li se i dalje slaže sa… samim sobom.

Rijetki su slobodni ljudi, poput Tuckera Carlsona ili Joea Kenta, koji nisu spremni gaziti po svom dostojanstvu i prihvatiti ropstvo, te danas, kao i ranije, ostaju pri stavu da je rat s Iranom – pogrešan izbor.

Njihova suprotnost su, naprimjer, Trumpov savjetnik za unutrašnju sigurnost Stephen Miller i direktor FBI-ja Kash Patel, s kojima, zbog njihove sklonosti da se dodvoravaju, i sam američki predsjednik zbija šale.

Nakon što je Miller, na okruglom stolu u Memphisu, tri minute hvalio Trumpa, sam Trump, koji je bio prisutan tu, pozvao je Patela da pokuša nadmašiti Millera.

Tako je sa svim Trumpovim savjetnicima, kao i većim dijelom evropskih lidera, koji nastoje pridobiti simpatiju američkog predsjednika ili prosto ne navući na sebe njegov bijes, tako što će mu se dodvoravati. Cinik bi rekao: sreća pa Bosna i Hercegovina nije vidljiva na međunarodnoj sceni, inače bi i naši političari, na čelu sa predsjedavajućim Predsjedništva Denisom Bećirovićem, nastupili na sličan način, jer je idolopoklonički i ropski mentalitet kod njih preovlađujući.

Dok Netanjahu, Orban, Dodik, itd, pričaju o nespojivosti Zapada i islama, istina je da aktuelna situacija, uključujući i prethodno opisani problem, pokazuje da liberalna demokratija i islam funkcionišu na istom principu.

U islamu, kao i u liberalnoj demokratiji, nijednom čovjeku nije dopušteno da se ponaša kao da je svemoćan. Tako su, u Sjedinjenim Državama, za 28. mart najavljeni masovni protesti pod motom No kings; u islamu se kaže da su najveći grešnici “kraljevi kraljeva”, kakav su bili faraoni, Nimrid ili Nabukodonosor.

Liberalna demokratija polazi od toga da su svi ljudi slobodni i da nisu podanici vlasti (već obratno, vlast treba biti sluga demosa); a islam kaže da ljudi u drugim ljudima ne smiju imati gospodara. Govoreći o mezopotamskoj poemi, koja suptilno ukazuje na neprirodnost robovanja ljudima, koristili smo se pojmom “gospodar”. U prvom tomu Tefsira, Ibn Kesir piše da “nije dozvoljeno uopšteno reći za nekog mimo Allaha da je Rabb/Gospodar, već samo uslovljeno i u genitivnoj vezi, poput: rabbud-dar (gazda kuće), rabbu-keza (vlasnik nečega).”

Mi nemamo moć da zaustavimo zločine nad ljudima u Gazi, niti trenutni rat u Iranu; naša vlada se ne treba svađati sa američkim predsjednikom, ali ima obavezu da sačuva dostojanstvo, tako što se bar neće bacati pod noge vladi SAD-a ili Izraelu kao da je božanstvo, kao što to čine srpsko i hrvatsko rukovodstvo u BiH, ali ne, naprimjer, i predsjednik Hrvatske, Njemačke i sami Amerikanci.