Zloduh Hormuškog moreuza: Poruka o važnosti lokalnih izvora energije

U februaru počinju problemi. Kao i 2022. godine, kada je Rusija napala Ukrajinu, 2026. godine, 28. februara, Sjedinjene Američke Države i Izrael pokrenuli su zajedničku vojnu operaciju, Epski bijes, ciljajući iransku vojnu infrastrukturu, komandne kapacitete i nuklearno-vezane objekte. Kao odgovor na združenu bijesnu akciju SAD-a i Izraela, pored vojnih odgovora, Iran je efektivno zatvorio Hormuški moreuz za tankerski saobraćaj, aktivirajući doktrinu decentralizirane asimetrične odbrane, ili, kolokvijalno rečeno, gerilskog raketiranja.

Hormuški moreuz znana je priča. Predstavlja suštinski operativni sistem globalnog ekonomskog sistema. „Zatočenici geografije“, da se poslužim sintagmom iz naslova knjige Tima Marshalla, znaju da je zbog svoje skučenosti izuzetno ranjiv na asimetrične prijetnje, poput miniranja, raketnih napada na tankere i elektroničke smetnje. Čitamo da se raspravlja o oslobađanju Hormuškog moreuza i da je kroz nekoliko sedmica, možda i prije, moguća nova vojna operacija. Podsjećanja radi, krajem Iransko-iračkog rata 1980-ih, koji je bio okidač za izgradnju kopnene alternative, naftovoda Istok – Zapad u Saudijskoj Arabiji, SAD su u okviru operacije Earnest Will pružale pratnju stotinama tankera kroz Hormuški moreuz. Međutim, ni tada dva tankera dnevno nisu mogli značajno uticati na potrebe globalnog protoka od 20 miliona barela dnevno. Ne bi ni danas.

Treba znati da je uz Hormuški, u globalnom lancu snabdijevanja, jednako izuzetno važan i Malajski prolaz sa oko 23 miliona barela dnevno (mb/d). Potom slijede, da izdvojimo najveće, Suecki kanal i naftovod Sumed (Suez – Mediteran) – do 9 mb/d, kao i Bab El-Mandeb – oko 6 mb/d, Danski prolaz sa 4,9 mb/d, Turski prolaz 3,4 mb/d i Panamski kanal 2 mb/d.

Međutim, Hormuški prolaz u odnosu na sve gore pobrojane i dalje može na neusporediv način poremetiti tržišta nafte. Štaviše, njegovo zatvaranje u regionalnom smislu narušava sinhronizirano funkcionisanje prehrambenih sistema, elektroenergetskih mreža, sistema za vodu, bolnica i digitalne infrastrukture, koji su fundamentalno zavisni od neprekidnih tokova energije.

Paradoks leži u tome što primarni problem nije fizička oskudica nafte. Oxford Economics zabilježio je rast globalnog indeksa geopolitičkog rizika na nivoe koji nisu viđeni od napada 11. septembra 2001. godine. Ovaj rast odražava ne samo efekt disrupcije, već strukturnu neizvjesnost, uzimajući u obzir da tržišta ne reaguju samo na fizički gubitak nafte, već na nesigurnost u pogledu trajanja sukoba i osiguranja plovidbe.

Globalno tržište ušlo je u 2026. s projektiranim viškom ponude, potaknutim rastom produkcije u Sjevernoj i Južnoj Americi, relativno slabom potražnjom iz Kine zbog obnovljivih izvora energije i strateškim rezervama zemalja OECD-a dostatnim za minimalno devedeset dana potrošnje. SAD su imale više od 400 miliona barela u strateškim naftnim rezervama.

Koordinirani odgovor Međunarodne agencije za energiju (IEA) i odluka o otpuštanju do 400 miliona barela iz strateških rezervi, što je „najveća koordinirana intervencija u historiji ove agencije“, zaista signalizira ozbiljnost krize, ali i njene granice. Globalna potrošnja se procjenjuje na oko 105 miliona barela dnevno. Interventnih 400 miliona barela pokriva tek oko četiri dana globalne potrošnje, ili oko 20 dana tipičnog toka kroz Hormuz, što je tek mali postotak ovog gubitka.

IAE je označila ovaj zaplet kao „najveći energetski poremećaj u historiji globalne energetike“. Podaci ove agencije ukazuju da su tokovi sirove nafte i naftnih derivata kroz Moreuz pali sa oko 20 miliona barela dnevno na ispod 10 % tog nivoa. Dodatno, gotovo cjelokupna produkcija prirodnog gasa (LNG) u Kataru, koji je 2025. izvezao preko 80 miliona tona (mmt) LNG-a, prolazi isključivo kroz ovaj koridor.

Ovdje je ključno razumijevanje sistemske ranjivosti. Alternativni putevi zaobilaženja Hormuza strukturno su ograničeni. Jedine funkcionalne kopnene alternative su: (a) saudijski naftovod Istok – Zapad kapaciteta (do 7 mb/d), dug 1.200 kilometara koji završava u luci Yanbu na Crvenom moru, no i ovaj terminal bio je meta raketnih napada; i (b) UAE-ov cjevovod Habšan – Fudžejra, s kapacitetom oko 1,5 mb/d. Zajedno, ovi alternativni kapaciteti pokrivaju između 6,5 i 8,5 mb/d od prethodnih 20 mb/d.

Za LNG alternative praktično ne postoje, što je posebno dramatičan šok za tržište. Globalna ponuda LNG-a pala je za gotovo 20 %, a azijske cijene su skočile gotovo 40 % odmah po izbijanju krize i jasno je da će nastaviti rasti. Ovo je od posebnog strateškog značaja jer tržište gubi fleksibilnost istovremeno dok gubi i pristup molekulama plina, zbog uništavanja industrijskih postrojenja.

Američka sigurnosna arhitektura na Bliskom Istoku postala je direktna meta u proteklim danima rata, a sukob se pokazuje kao nedvojbeno asimetrično nadmetanje između tehnološki superiornih, s jedne strane, i adaptivnih odbrambenih kapaciteta Irana, s druge strane.

U ovoj fazi, nakon napada Izraela na postrojenje Južni Pars u Iranu, koje čini između 70 i 75 % iranske proizvodnje plina, naglasak je na energetskoj infrastrukturi i totalnom iscrpljivanju. Spirala nasilja se ne zaustavlja. Ovi objekti, mreže i sistemi najosjetljivije su mete ali istovremeno i najzaštićeniji objekti. To nas dovodi do pokretanja pitanja primjene testa proporcionalnosti, važnog za razumijevanje kako međunarodno humanitarno pravo pristupa energetskoj infrastrukturi u kontekstu oružanog sukoba.

Ovaj objekt, koji dijeli polje s Katarskim Ras Laffanom, ne samo da napaja različita postrojenja za desalinizaciju i elektroenergetsku mrežu, već ima globalnu sistemsku vezu jer njegova disrupcija dovodi do kaskadnog pritiska na ostala tržišta LNG-a, elektroenergetske mreže, bolnice, data centre, digitalnu infrastrukturu i, u konačnici, na prehrambene i vodne sisteme. Reklo bi se sektori od životne važnosti. Implikacije su posebno ozbiljne za globalnu prehrambenu sigurnost, kako zbog gnojiva, tako i zbog amonijaka i fosfata.

Ovi zastrašujuće iracionalni napadi su još jedan udar u međunarodno pravo, koje zapravo nalaže da strana mora učiniti sve što je izvedivo kako bi anticipirala direktne i indirektne efekte na civilno stanovništvo. Ovdje su efekti katastrofalno slojeviti i na nevjerovatno mnogo načina se prepliću.

Hormuška kriza odvija se u specifičnom geopolitičkom kontekstu. Ova godina obilježena je paralelnim sukobom u Ukrajini, u kojem se rasipaju resursi i pažnja Zapada, dok se Kina i Rusija pozicioniraju kao alternativni sigurnosni i ekonomski oslonac za regionalne aktere. Ovo je najpredvidljiviji element u panoramskom posmatranju svjetskih previranja i sigurno ulazi u iransku stratešku računicu. U tom smislu, eskalacija dalje jača narativ o nesigurnosti oslanjanja na američki sigurnosni kišobran i potrebi repozicioniranja. Peking je dugo uspostavljao alternativne logističke i energetske koridore (npr. Pojas i put), djelomično upravo s vizijom smanjenja izloženosti Hormuškom čvoru, i postavlja se pitanje da li će sadašnja kriza ubrzati stratešku refleksiju o ovim investicijama.

Historijski gledano, krize su bili akceleratori energetskih tranzicija. Naftni šok 1973/4. pokrenuo je prvi ozbiljan ciklus diverzifikacije u zapadnim ekonomijama. Rat u Ukrajini 2022. ubrzao je evropsku transformaciju energetskog miksa. Ne treba se zavaravati, i dalje je to mukotrpna i bolna tranzicija. Novonastala Hormuška kriza odvija se u kontekstu u kojem su mnoge zemlje već diverzificirale izvore energije, uključujući obnovljive i nuklearne kapacitete, čime su smanjile direktnu zavisnost od jedne regije.

Ovo je ujedno i amortizer ekstremnih scenarija (nafta 150–200 USD po barelu), osim ako se rat ne proširi. Dugoročno gledano, kriza snažno potvrđuje stratešku premisu tranzicije prema čistijim, lokalno obnovljivim izvorima, ne zbog klimatskih razloga, već iz čiste realpolitičke logike smanjenja izloženosti čvorištima poput Hormuškog. Iskustva iz 1970/80-ih vraćaju fokus na temeljnu premisu da energetska sigurnost nije isključivo pitanje dostupnosti resursa, već, prije svega, političke stabilnosti i geopolitičkih odnosa. Kako se često ističe, stvarni rizik za buduću opskrbu energijom nije geologija, već geopolitika. Savremeni izazovi, uključujući nestašicu vode, hrane i rastuću energetsku konkurenciju, dodatno produbljuju rizike od dezintegracije međunarodnog poretka zasnovanog na pravilima i, nažalost, povećavaju vjerovatnoću međudržavnih sukoba.

Potpuna erozija normi multilateralnog upravljanja, strukturna ugroženost globalnih lanaca opskrbe, i sve viša cijena sukoba, mjerena ne samo u vojnoj, već u civilnoj i ekonomskoj devastaciji, upozoravaju da otpornost sistema mora biti osmišljena unaprijed, a ne improvizirana u krizi.

Kritična infrastruktura strateški je imperativ 21. vijeka i, kao što vidimo, nije je moguće garantovati isključivo tržišnim mehanizmima niti isključivo vojnom moći. Iziskuje informisanu energetsku politiku, snažnije multilateralne institucije i predviđanje putem kojeg se mogu uočiti i prevenirati rizici i prijetnje prije nego ih kriza eksponira na bolan način.