Kako se rat Amerike protiv Irana okrenuo protiv nje

Piše: Nate Swanson (Foreign Affairs)

Autor je rezidentni viši saradnik i direktor Projekta za strategiju prema Iranu pri Atlantic Councilu. Bio je direktor za Iran u Vijeću za nacionalnu sigurnost od 2022. do 2025. U proljeće i ljeto 2025. bio je član pregovaračkog tima Trumpove administracije za Iran.

Prije sedamnaest godina, dok sam radio kao referent za Iran u američkom State Departmentu, pitao sam iskusnijeg kolegu o najnovijoj zapaljivoj izjavi Mahmooda Ahmadinejada, tadašnjeg predsjednika Irana. Moj kolega je odgovorio: „Prestani obraćati pažnju na Ahmadinejada. Fokusiraj se samo na iranskog vrhovnog vođu Alija Khameneija. On je donosilac odluka.“ Dodao je: „Ali ne brini. Promjena dolazi. Khamenei“—koji je tada imao 69 godina i za kojeg se široko vjerovalo da ima rak—„može umrijeti svakog trenutka.“

Khamenei nije umro. Sve do prije dvije sedmice, kada su američki predsjednik Donald Trump i izraelski premijer Benjamin Netanyahu učinili ono što priroda nije—okončali su 36-godišnje vođstvo vrhovnog vođe nad Islamskom Republikom. Khamenei je iza sebe ostavio poražavajuće nasljeđe. Otkako je došao na vlast 1989., iranski rial je izgubio gotovo svu vrijednost u odnosu na dolar. Iako bogat prirodnim resursima, Iran se stalno suočava s nestašicama električne energije i vode. Tokom protekle godine cijene hrane porasle su za više od 70 posto.

Ekonomske nevolje Irana velikim su dijelom posljedica vanjske politike osmišljene da se suprotstavi interesima Sjedinjenih Država. Kada se suočio s narodnim nezadovoljstvom, Khamenei je dosljedno odbijao reforme i pribjegavao nasilju kako bi suzbio vlastiti narod—najupadljivije u januaru, kada je njegov režim ubio hiljade svojih građana. Ipak, očigledno je pripremio Iran za ovaj trenutak. Suočen s istinskom egzistencijalnom prijetnjom, Iran je pokrenuo mnogo promišljeniji, decentraliziraniji i učinkovitiji odgovor nego što su mnogi očekivali, napadajući ne samo izraelsku teritoriju i američke diplomatske i vojne instalacije, nego i civilne ciljeve širom Perzijskog zaljeva, uključujući aerodrome, hotele i energetsku infrastrukturu.

Trump vjerovatno želi uskoro proglasiti pobjedu. Iranska vojska je ozbiljno oslabljena. Izraelu možda ponestaje presretača raketa, a stabilnost globalnih tržišta zahtijevat će ponovno otvaranje Hormuškog moreuza, koji je Iran proglasio zatvorenim za svoje neprijatelje. Ali on ne može natjerati na predaju vladu koja to odbija. Čak i nakon teških oštećenja iranske vojske, režim koji je Khamenei uspostavio ima snažne podsticaje da nastavi sukob i zadržava različite alate za vođenje rata iscrpljivanja.

Rat se tako ubrzano približava prekretnici u kojoj su sve moguće opcije loše. Da bi pristao na primirje, Teheran će gotovo sigurno zahtijevati garancije da će Sjedinjene Države ograničiti buduće izraelske napade na Iran. Trump ima značajan utjecaj na Netanyahua zbog izraelske ovisnosti o američkoj vojnoj pomoći, ali to je i dalje ogroman zahtjev. Vrlo brzo, američki predsjednik će se suočiti s izborom između produbljivanja nepopularnog rata ili njegovog okončanja uz iznuđivanje ustupka od Izraela koji bi Iran mogao predstaviti kao pobjedu.

Uprkos taktičkoj briljantnosti zajedničke ofanzive sa Izraelom, strateški uspjeh ostaje nedostižan za Sjedinjene Države. Trump je ušao u rat protiv zemlje od 92 miliona ljudi bez jasnog plana šta će se desiti nakon što utihne oružje. U početku je tvrdio da će pobjeda biti ostvarena ako se iranski narod digne i sam sruši Islamsku Republiku—izvanredan i nerealan zahtjev. Brutalno gušenje protesta u januaru nije proizvelo značajnija prebjegavanja iz režima ili sigurnosnih struktura, a državni lideri su već pokazali da su spremni ubiti koliko god svojih građana treba da bi ostali na vlasti.

Godine 2023., dok sam bio direktor za Iran u Vijeću za nacionalnu sigurnost, prisustvovao sam diplomatskom sastanku s iranskim zvaničnikom nakon velikog protesta. Iznenađujuće, priznao je snažno protivljenje Islamskoj Republici. Ipak, upozorio je da Sjedinjene Države ne razumiju da je podjednak broj Iranaca spreman umrijeti za režim, te je naglasio da većina Iranaca samo želi bolji svakodnevni život. Iako to nije kvantificirao, počeo sam o tome razmišljati kao o omjeru 20-20-60: dvadeset posto Iranaca posvećeno je rušenju Islamske Republike, dvadeset njenom očuvanju, a ostatak želi bolji život.

Dugo sam pretpostavljao da će, nakon Khameneijeve smrti, Iranci koji žele bolji život udružiti snage s onima koji se snažno protive Islamskoj Republici i natjerati lidere zemlje na drugačiji put od onoga koji je zacrtao vrhovni vođa. No gorka ironija je u tome što je američko-izraelski pristup ovom ratu omogućio Khameneiju mučeničku smrt—poklon režimu, jer je skrenuo pažnju s neuspjeha Islamske Republike. Uzvisio je njegovog tvrdolinijaškog sina i usmjerio fokus većine nacije na preživljavanje vanjskog napada. Svi ti ishodi dodatno marginaliziraju tihu većinu Iranaca koji samo žele određeni nivo blagostanja.

U narednom periodu Iran ne mora svakodnevno ostvarivati velike vojne uspjehe. Režim treba samo nanositi povremenu štetu dovoljnu da drži regionalne partnere, tržišta i američku javnost u stalnoj napetosti. Uprkos katastrofalnim gubicima iranske mornarice i drugih grana vojske, povremeni napadi dronovima na tankere koji pokušavaju proći kroz Hormuški moreuz vjerovatno su dovoljni da zadrže zagušenje u kanalu kroz koji prolazi petina svjetske nafte.

Naravno, ova strategija nosi velike rizike. Mogla bi ujediniti zaljevske zemlje protiv Teherana i dovesti do daljnje eskalacije. Iran također mora zadržati dio ofanzivnih kapaciteta u rezervi. To možda objašnjava zašto nije zatražio veću podršku Hutija u Jemenu, pokrenuo široke cyber napade ili izveo terorističke akcije protiv američkih interesa izvan Bliskog istoka. Ali Khamenei je očigledno računao da, čak i ako umre, njegov režim može podnijeti više gubitaka nego Sjedinjene Države ili zaljevske države.

Iako paralela nije savršena, trenutna taktika i ciljevi Izraela podsjećaju na strategiju iz 2024. godine usmjerenu na neutralizaciju Hezbollaha u Libanu. Ta kampanja uključivala je niz „dekapitacijskih“ napada na rukovodstvo Hezbollaha i brzo slabljenje sposobnosti te milicije da vrši pritisak na Izrael. Izrael je te taktičke dobitke pretvorio u status quo koji mu omogućava da povremeno „kosi travu“, nastavljajući napade po potrebi uz malo posljedica. Izraelski lideri razumiju da Trump možda želi brzo okončati ovaj sukob, ali dugoročno neće biti zadovoljni primirjem koje u velikoj mjeri ostavlja Islamsku Republiku netaknutom. Samo je pitanje vremena kada će pokušati obnoviti sukob i dodatno oslabiti Iran.

Trump se čini više fokusiranim na izgradnju vlastitog nasljeđa nego na konkretan cilj. Njegove reference na „mali izlet“ u Iranu podsjećaju na hvalisanje američkog državnog sekretara Johna Haya iz 1898. godine, kada je četveromjesečni rat sa Španijom nazvao „sjajnim malim ratom“ koji je demonstrirao američku moć i slavu. U nekom trenutku, pritisak na američki arsenal i globalnu ekonomiju natjerat će Trumpa da okonča ovaj poduhvat. Međutim, želeći izbjeći sudbinu Hezbollaha, Islamska Republika ne traži izlaz. Iranski lideri žele produžiti rat što je duže moguće i učiniti američkog predsjednika manje spremnim za buduće sukobe.

Trump bi mogao nastaviti rat u Iranu intenzivnim zračnim kampanjama. Ali njihova učinkovitost već opada, jer je američka vojska već pogodila većinu ciljeva. Alternativa je slanje kopnenih snaga. To nosi ogromne rizike i upravo je ono što je Trump kao kandidat obećavao da nikada neće učiniti. Ipak, to bi mogao biti jedini način da se osigura iranski režim spremniji na njegove zahtjeve. Trump bi također mogao razmotriti manje, ciljanije operacije vezane za pomorsku sigurnost ili iranski nuklearni program. Ali i one nose značajne rizike za američke vojnike i vjerovatno bi izazvale odmazdu—uz malu vjerovatnoću da bi dovele do kapitulacije Irana.

Alternativno, Trump bi mogao „outsourcati“ rat naoružavanjem političkih ili etničkih frakcija koje se protive režimu u Teheranu. To bi bila receptura za katastrofu: mobiliziranje Kurda ili bilo koje druge separatističke grupe zadržalo bi mnoge protivnike režima kod kuće i fragmentiralo opoziciju. Takav potez mogao bi dovesti do smrti još nekog broja iranskih vojnika, ali je malo vjerovatno da bi značajno oslabio sposobnost režima da suzbija unutrašnje neslaganje. Također bi povećao rizik od regionalnog sukoba i masovnih migracija.

Ostaje jedna opcija: pokušati postići formalno primirje. Teoretski, Trump bi mogao jednostavno proglasiti da su slabljenje iranske vojske i ubistvo Khameneija pobjeda i povući se. Ali to je teže nego što zvuči. On ne može jednostrano spriječiti Teheran da napada američke ciljeve ili zaljevske države. Iran bi radije vodio dugotrajan rat sa Sjedinjenim Državama sada nego se suočavao s ponovljenim ratovima s Izraelom u narednim godinama. Čak i ako se SAD jednostrano povuku, ako budući sukob između Irana i Izraela izgleda neizbježan, Iran će vjerovatno nastaviti napadati američke interese u regiji, kao i zaljevske države i energetsku infrastrukturu.

Iranski strateški cilj sada je nametnuti toliko visoke troškove Sjedinjenim Državama i zaljevskim državama da se Trump odluči za primirje koje uključuje ograničenje budućih izraelskih akcija. U suštini, Iran želi prisiliti Trumpa da bira između sigurnosnih interesa Izraela i stabilnosti globalnih tržišta. Suština je da rat koji je Trump započeo nema dobar završetak. I svaki dan njegovog trajanja izgleda da odgađa bolju budućnost za iranski narod. To je tragedija koju su samo Khamenei i Trump, zajedno, mogli proizvesti.