Naša stranka u potrazi za boljim narodom

Postoje političke ideje koje na prvi pogled djeluju sasvim razumno, gotovo samorazumljivo, a tek na drugom čitanju pokažu svoju stvarnu težinu. Takva je i najava predsjednice Naše stranke Sabine Ćudić da će ta stranka na predstojećim izborima imati i bosanskohercegovačke državljane iz dijaspore na izbornim listama. 

Ćudić je tu odluku predstavila kao iskorak prema ljudima koji su profesionalno uspjeli izvan zemlje, govoreći o “fantastičnim ljudima širom planete” i tvrdeći da Bosni i Hercegovini trebaju novi lideri, neopterećeni domaćim političkim dešavanjima i unutarstranačkim navikama. 

Pa ipak, baš tu, u toj naizgled urednoj i progresivnoj gesti, skriva se jedna mnogo neugodnija pretpostavka. To ne znači da uključivanje dijaspore ne može donijeti nova znanja, iskustva i drukčiju političku disciplinu. Ali političke ideje nikada ne govore samo ono što izričito kažu; često još više otkrivaju ono što prešute.

U ovom slučaju, prešućena pretpostavka glasi da domaći politički prostor više ne proizvodi dovoljno ljudi koji bi mogli nositi javne funkcije bez tereta ovdašnjih kompromisa, lokalnih mreža i starih političkih refleksa. Čim se politički kvalitet počne tražiti izvana, makar i u ime otvaranja prostora, neizbježno se postavlja pitanje šta to govori o onome unutra. Tu se i rađa ona gorka, prešutna misao koja ne stoji ni u jednom programu, ali se jasno osjeća u tonu: vlast valja, narod ne valja, treba nam drugi, bolji narod.

Naša stranka je, uostalom, jednom već iskušala sličan refleks. Kandidatura Boriše Falatara 2018. godine bila je gotovo školski primjer pokušaja da se domaća politička scena osvježi figurom koja ne dolazi iz mjesnih partijskih rovova, nego s međunarodnom biografijom. Predstavljen kao kandidat drukčijeg političkog habitusa i jezika, Falatar je trebao pokazati da se i u Bosni i Hercegovini može ponuditi profil političara koji nije nastao u domaćoj stranačkoj radionici.

Međutim, upravo je taj slučaj pokazao gdje su granice takvog pristupa. Falatar nije bio samo kandidat s ograničenim izbornim dometom, već je brzo pokazao koliko se međunarodna elegancija može prilagoditi lokalnim prilikama. Tokom kampanje u Hercegovini fotografisao se sa Zvonkom Vidovićem, bivšim pripadnikom krim-službe HVO-a i isljednikom u logoru Heliodrom, a ta fotografija je kasnije uklonjena s njegovog službenog profila.

Time je već na početku kampanje nestala iluzija da kandidat koji dolazi izvana nužno ostaje imun na lokalne obrasce legitimiranja, društvene veze i političku neosjetljivost. Njegov izborni domet potom je ostao skroman, daleko iza glavnih kandidata u utrci za hrvatskog člana Predsjedništva BiH. Drugim riječima, Falatarova kandidatura nije pokazala da međunarodna karijera sama po sebi proizvodi političku težinu, nego da može proizvesti kratki medijski sjaj, a zatim veoma brzo upasti u isti domaći talog iz kojeg je pokušavala izdvojiti.

Ali Falatar nije jedini primjer. Slučaj Mirsada Hadžikadića pokazuje drugi mogući ishod istog modela: kandidat izvan domaćih partijskih struktura može ostvariti ozbiljan početni prodor, a da ga ipak ne pretvori u trajnu političku snagu. Hadžikadić je u bosanskohercegovačku politiku ušao iz američkog akademskog svijeta, s imidžom čovjeka koji na scenu donosi drukčiji profesionalni kredibilitet. 

U izbornoj utrci 2018. ta je razlika donijela mu respektabilan rezultat i ozbiljnu pažnju javnosti; već tada je govorio da ostaje u Bosni i Hercegovini i da će pokušati izgraditi političku organizaciju na temelju tog početnog prodora. Ipak, četiri godine kasnije njegov rezultat na izborima 2022. bio je osjetno slabiji: osvojio je 29.888 glasova, daleko iza Denisa Bećirovića i Bakira Izetbegovića. To ne pokazuje da kandidat iz dijaspore ili iz vanjskog profesionalnog miljea ne može privući birače, nego da početna fascinacija “novim i drukčijim” ne mora nužno prerasti u trajnu političku snagu ako iza nje ne nastanu čvrsta lokalna infrastruktura i stvarno uporište u društvu. 

Ako pogledamo širi regionalni okvir, obrazac postaje još jasniji. Hrvatska je 2016. za premijera izabrala Tihomira Oreškovića, hrvatsko-kanadskog biznismena i nestranačkog stručnjaka koji je većinu života proveo izvan zemlje. I ovdje je logika bila slična: politička kriza se pokušala riješiti osobom koja dolazi izvana, nije dio domaćih stranačkih sukoba i trebala je biti neka vrsta racionalnog korektiva. Međutim, ishod je bio gotovo suprotan očekivanjima.

Mediji su tada izvještavali da se Orešković, pod pritiskom najveće stranke u vladajućoj koaliciji, opirao zahtjevima za ostavkom, a nedugo potom njegova je vlada pala nakon glasanja o nepovjerenju u Saboru. Taj slučaj je vrijedan, ne zato što dokazuje da autsajderi nužno propadaju, nego zato što pokazuje koliko politički krhka može biti figura koja formalno dođe na vrh, ali bez dubokog organskog odnosa prema stranačkom i društvenom tkivu u kojem treba vladati. 

Kada se ova tri slučaja uporede, pozivanje dijaspore više nije samo teorijska vježba, već postaje prepoznatljiv politički obrazac s nekoliko mogućih ishoda. Prvi je da dobijete kandidata koji je zanimljiv medijima, ali ne postane društveno ukorijenjen, kao Falatar. Drugi je da dobijete pravi početni uspjeh i dobar izborni rezultat, ali bez dugoročnog pretvaranja te energije u stabilnu političku snagu, kao kod Hadžikadića.

Treći ishod je da autsajder može doći do samog vrha vlasti ili ući u nju, ali bez domaćih političkih korijena postaje ranjiv i zavisi od struktura koje je trebao nadmašiti, kao u Oreškovićevom slučaju. To ne znači da među ljudima iz dijaspore nema kvaliteta za javne funkcije. Naprotiv, problem nije u nedostatku kvaliteta, već u tome što kvalitet sam po sebi nije dovoljan.

Tek kada to shvatimo, poređenje s iranskom dijasporom i krugovima oko Reze Pahlavija više ne djeluje kao egzotična digresija, već postaje korisno ogledalo. Analize iranske opozicije u egzilu godinama pokazuju da dijaspora može postati izvor političke nade, vidljivosti i simboličkog kapitala kada je prostor za političku akciju u zemlji sužen ili iscrpljen.

Nizozemski Clingendael institut za međunarodne odnose upozorava da dio iranske opozicione energije zaista gravitira prema dijaspori i da je Reza Pahlavi najprepoznatljivije ime među figurama u egzilu. Ipak, institut naglašava da je ta dijaspora podijeljena i da njena politička važnost zavisi od stvarne veze s onim što se dešava unutar Irana.

Slično tome, Atlantic Council bilježi da Pahlavijeva vidljivost i snažan simbolički naboj ne znače i stvarni konsenzus o njegovoj političkoj viziji. Drugim riječima, dijaspora može sačuvati ideju alternative, ali može i početi govoriti o zemlji kakva bi trebala biti, umjesto o zemlji kakva jeste. 

Bosna i Hercegovina, naravno, nije Iran, niti se Sabina Ćudić može porediti s Rezom Pahlavijem. Ali iskušenje je slično: umjesto da se rješenje traži u popravljanju domaće političke zajednice, pokušava se zaobići ono što ona proizvodi.

Takav način razmišljanja sugerira da problem nije samo u strankama, već i u društvu koje ih stalno iznova stvara. Kada se dođe do te tačke, više se ne govori samo o novim kadrovima i kadrovskim inovacijama, već o dubokoj sumnji u vlastito društvo kao politički subjekt.

Zato pravo pitanje koje postavlja Ćudićkina ideja nije da li među ljudima iz dijaspore ima kvaliteta za javne funkcije – naravno da ima. Pravo pitanje je kakav odnos prema Bosni i Hercegovini stoji iza potrebe da se ta kvaliteta posebno traži vani, uz objašnjenje da su nam potrebni ljudi neopterećeni domaćom politikom. Ako je neopterećenost Bosnom i Hercegovinom postala preporuka za vođenje zemlje, onda smo već ušli u paradoks. Tada se ne traže samo sposobniji ljudi, već oni koji su radikalno udaljeni od stvarnosti koju bi trebali predstavljati.

Uključivanje dijaspore može biti korisno jedino ako se razumije kao širenje domaćeg političkog prostora, a ne kao zamjena za njega. Onog časa kada se počne zamišljati kao korektiv domaćem stanovništvu, kao tiha potraga za “boljim Bosancima i Hercegovcima” od onih koji su ostali, cijela ideja gubi demokratsku toplinu i dobija notu elitističkog prijezira.

Tada više nije riječ o tome da politika koristi sve svoje resurse, već o tome da je izgubila vjeru u vlastito društvo i da spas traži izvan njega. Politika koja izgubi vjeru u narod može donijeti dobar slogan i zanimljiv eksperiment, ali teško može donijeti pravu legitimnost. Politika se ne može uvesti kao stručni kadar; ona se gradi iznutra, polako, uz frustracije i sve mane zajednice koja je nosi. Sve drugo, koliko god zvučalo privlačno, ostaje potraga ne samo za boljom elitom, nego i za boljim narodom.